Ona je M. Plavokosa, privlačna, pravilnih crta lica na kojem se ističu oči što se vazda smješkaju. Odrasla je ovdje u našem malom gradu. Prije desetak godina otišla je u Francusku. On je J. Francuz. Naočit, simpatično sjedokos, pristojan i diskretno srdačan. Slikao sam im vječanje i svadbu prije osam godina otprilike. To mi je bio prvi samostalni angažman tog tipa. Imao sam tremu kao da se sam ženim. Bojao sam se da će moje u to vrijeme ograničeno iskustvo utjecati na ishod cijelog aranžmana. Međutim oni su bili ljubazni i dragi. Stpljivo su pozirali. Vjenčanje je bilo emotivno, svadba vesela. Slike su dobro ispale. Bili su zadovoljni i zahvalni. Otad se nismo vidjeli. Čuo sam da žive u Francuskoj i povremeno dolaze.
Zanao sam se ponekad u zadnjih osam godina upitati. Gdje su, što rade, kako su M. i J.? Unutarnji osjećaj govirio mi je da su dobro. U sjećanju mi je ostalo kako se na svadbeni dan jedno drugom blago smješkaju. To sam protumačio kao dobar znak. U jednoj prilici prije par godina preko njezine sestre poslao sam im pozdrave.
Danas su došli u naš foto studio izraditi slike slatke djevojčice. Na prvu ih nisam prepoznao. Na drugu sam se oduševio. Čini mi se da je bilo uzajamno. I danas djeluju kao iz opisa s početka ovog teksta. Prilično neosjetljivi na protok godina. Porazgovarali smo kratko na mješavini hrvatskog, engleskog i francuskog. Ja na potonjem znam reći samo merci. Evocirali smo njihovu zajedničku uspomenu otprije osam godina. Kad su došli po slike donijeli su mi na poklon butelju francuskog vina u vrećici s logom nadolazeće olimpijade u Parizu. Ta gesta me ostavila bez teksta i potaknula da im posvetim ovu kratku crticu.
M i J. možda su dokaz kako je je nekad dobrim stvarima suđeno da se dogode
Post je objavljen 09.07.2024. u 16:33 sati.