Usputne bilješke

Utorak je početak ožujka oko podneva. Sjedam u Ivaniću na brzi vlak koji učas klizne do zagrebačkog glavnog kolodvora. Vrijeme u vožnji prikratim čitajući novu Jergovićevu zbirku kratkih priča "Trojica za Kartal" podnaslovljenu "Sarajevski Marlboro remastered". Onako na prvu rekao bih: Zanimljiva knjižica. Na Tomislavcu me dočekuje uporni, hladni sjeverac što me tjera da navučem kapu na glavu i dublje gurnem ruke u džepove. Brzim korakom prkosim vjetru i preko Zrinjevca, Jelačić placa, Vlaške, Kvatrića i Zajčeve za oko pola sata stižem na prijem u KB Merkur radi zakazane operacije sinusa. Nakon formalnosti oko upisa u bolnicu liftom se dolazim na treći kat gdje me na odjelu ORL dočekuje ljubazna sestra i vodi me do sobe u kojoj ću provesti narednih nekoliko dana. U nevelikoj, dobro opremljenoj, dvokrevetnoj sobi dočekuje me cimer, srdačni gospodin u ranim šezdesetim s kojim se upoznajem i odmah otpočinjem razgovor koji će uz kraće pauze potrajati sve do narednog jutra odnosno njegovog odlaska iz bolnice. Zapravo govori uglavnom on naširoko odgovarajući na moja pitanja. Dojma sam da ima bogato osobno i životno iskustvo koje nenametljivo rasipa po bjelini bolničke sobe i tako i meni i sebi skraćuje vrijeme u iščekivanju onog zbog čega smo došli.

Kako na zidu imamo na raspolaganju televizor pada dogovor da ćemo gledati kviz Potjera, pa navečer dokumentarac o Putinu. On je ispratio i dnevnike, dok sam ja za to vrijeme uronio u Jergovićeve predratne, odnosno ratne priče osebujnih, ali istovremeno i običnih protagonista. Obojicu nas donekle zanimaju globalna politička zbivanja osobito u trenutnim okolnostima napada na Ukrajinu u kojem je Putin ključna figura. Uspon i vladavina aktualnog ruskog vožda nije mi nepoznata pojava. Još tamo početkom dvijetisućitih, kad sam vidio da novi ruski predsjednik dolazi iz takozvanog obaviještajnog miljea pomislio sam: Ovaj će vladati čvrstom rukom. Pratio sam otad njegov uspon i stvaranje struktura vlasti i moći čitajući povremeno knjige ili novinske članke koji su se njime bavili. Dokumentarni film kojeg te večeri gledam u društvu privremenog cimera u bolnici donosi puno novih meni nepoznatih detalja iz života vladara čije poteze dobar dio svijeta ovih dana s pravom osuđuje. Od samih početaka i odrastanja u siromaštvu tadašnjeg sovjetskog Lenjingrada do otkrivanja džuda i priključivanja KGB-u sedamdesetih i boravka u DDR-u osamdesetih. Najupečatljiviji mi je dio o službovanju u sviti korumpiranog Peterburškog gradonačelnika Sobkina u čijoj sjeni zapravo počinje Putinova politička karijera. Ispratio sam taj prvi nastavak do kraja sam za razliku od operacije icrpljenog i umornog cimera koji je prije zaspao što je potvrdio glasnim hrkanjem. Nakon gašenja televizora do dugo u noć vrtim se po bolničkom krevetu razmišljajući o Putinu, Ukrajini i operaciji koja me očekuje sve pogledavajući kroz prozor kako se jedno po jedno gase svijetla na susjednoj Šalati.

Naredno jutro od rane zore kreće defile kroz našu privremenu sobu kao na nekom prometnom kolodvoru. U više navrata posjećuju nas doktori, sestre, servirka, čistačica svaki po svojem poslu i potrebi. Meni nakon jutarnje vizite oprezni anesteziolozi prolongiraju operaciju za jedan dan jer su nalazi koje imam sa sobom starijeg datuma. Nakon što mi u sobi izvade krv u piđami i šlapama hodam dugim bolničkim hodnicima kako bi još jednom friško pribavio EKG i rengen pluća. Za to vrijeme moj cimer je već došao u posjed otpusnog pisma spreman napustiti bolnicu. Po povratku u sobu srdačno ga pozdravljam uz dobre želje za oporavak što i on meni također želi. Njegov odlazak mijenja atmosferu u sobi koju smo nakratko dijelili. Tišinu i mir koristim za čitanje i opuštanje, ali nakon nekog vremena uviđam da mi nedostaje društvo i mogućnost razgovora. Očekujem mogući dolazak nekog drugog cimera, ali to se ne događa, pa dobar dio dana i narednu večer u sobi provodim uglavnom sam.

Pregledavajući televizijski program uviđam da priča o Putinu ima tri nastavka i da uvečer slijedi drugi. Odlučujem opet gledati iako konkurenciju čini vrlo zanimljiva utakmica Lige prvaka na koju povremeno prebacujem. Nastavak dokumenarca prati Putina u prva dva predsjednička mandata početkom dvijetisućitih. Fascinantno je kojom brzinom se dogodio uzlet u njegovoj političkoj karijeri. Nakon što se doselio u Moskvu i počeo ponovno raditi u ruskoj tajnoj službi FSB trebalo je samo godinu dana da dođe na njezino čelo. A onda ga je Jelcin izabrao za svojeg nasljednika, pa su za kratko vrijeme vladajuće strukture od njega izvajale predsjednika odnosno državnika. Brzo se nametnuo kao odlučan i pragmatičan lider koji ne preza od obračuna sa suparnicima i neprijateljima. Iza rešetaka spremio je najbogatijeg oligarha Hodorovskog za primjer ostalima kojima je ostavio bogatstvo, ali zabranio ulazak u politku. U prva dva mandata stabilizirao je kaotičnu Jelcinovu Rusiju iz devedesetih, ali uz ograničavanje ljudskih i građanskih sloboda istovremeno gradeći vlastiti kult nedodirljivog imperatora. Nakon odjavne špice vraćam ipak na nogomet kako bi misli zaokupio nekom vedrijom materijom. U tome mi dobrano pomažu Luka Modrić i društvo kreirajući uzbudljiv i zanimljiv preokret u Madridu.

Jutro opet donosi događanja i užurbanost. Zapravo prolazi u znaku priprema za operaciju. Ovog puta nema odgode i medicinsko osoblje uvelike radi na tome da se ona dogodi kako je planirano. Već u sobi dobivam tabletu koja je zapravo uvod u anesteziju. Od nje vrlo brzo utonem u dubok san što ima za posljedicu da se operacijske sale, puta do iste i svega što se tamo događalo uopće ne sjećam. Prvo što čujem nakon toga je glas sestre koji mi kroz polu-san govori: U sobi ste. Sve je uredu. Iako pod sedativima osjećam veliki pritisak u priličnu bol u nosu zato što je u njemu svježi rez i tamponi koji prijeće krvarenje. Bio sam pripremljen na takav slijed događaja. Ipak trebalo je proći nekoliko sati kako bi se naviknuo na novu realnost. Da mogu disati samo na usta koja se ubrzano suše što stvara neugodnu iritaciju nepca, dok posred lica strši bolna, natečena kruška.

U popodnevnim satima dobivam novog cimera pedestogodišnjaka iz zapadne Slavonije. Brzo uviđam da nije pretjerano raspoložen za razgovor ili bolje reći za razgovor sa mnom. Na pitanja odgovara kratko bez potrebe da postavlja ista. Možda se uplašio kvrge u koju se pretvorio moj nos znajući da sutradan i njega čeka slična sudbina. Nisam ga htio opterećivati detaljima. Uostalom sam će uvidjeti što donosi operativni zahvat u nosu. On vrijeme krati dugim telefonskim čavrljanjima sa članovima obitelji, kolegama i poznaninicima. Iz tih maratonskih govorancija, htio ne htio, zaznajem priličnu količinu detalja iz njegove svakodnevice. Pozitivna okolnost je što ih je obavio relativno tiho. Primjećujem da se teže navikava na bolničke uvjete.
Savjetujem mu da zaboravi pokvareno svijetlo u wc-u i dugo iščekivanje tople vode. Govorim mu da će brzo zaoboraviti kako neko vrijeme neće moći jesti i pito ako zahvat zbog kojeg je došao prođe dobro.

U večernjim satima molim sestru nešto protiv bolova što mi omogućuje da koliko toliko podnesem nove okolnosti na relaciji uho-grlo-nos. Nakon što je cimer mobitel zamijenio daljinskim i odabrao neku razbibrigu na RTL-u govorim mu kako sam prethodne dvije večeri studiozno analizirao Putinov uspon, pa bi rado pogledao i treči čin predstave. On nema ništa protiv, pa bez komentara prebacuje na HTV gdje novi ruski car zakratko postaje premijer da bi se nakon ping-ponga s Medvedevom opet vratio na mjesto predsjednika ovaj put odlučniji i perfidniji. Pri tom se brutalno obračunava s disidentima, opozicionarima ili novinarima. U vrijeme olimpijade u Sočiju priželjkivanu pažnju svjetske javnosti krade mu narandžasta revolucija što je samo uvod u kasniju pobunu na istoku Ukrajine i brutalnu agresiju kojoj svjedočimo ovih dana.

Zadnju večer boravka na Merkuru san nikako nije htio na oči. Teško je bilo naći dobar položaj na škripavom, bolničkom krevetu. Pulsirajući nos uporno me podsjećao na svoje upaljeno stanje. Usta kao da mi je netko obložio brusnim papirom. Iz očiju su neprestano navirale suze. U nekoliko navrata uz pomoć medikamenata uspijevam utonuti u polusan. U jednom trenutku izvana se začuje eksplozija. Pomislim pri tom: Mora da umišljam. Eksplozije su samo na televiziji.

Ovo je priča iz vremena prije onog rata. Glavni protagonist mladi je strojovođa na, tada novoj parnoj lokomotivi, Mata. Bio je on seljačko, šokačko dijete, ali spletom povoljnih okolnosti i vlastite inteligencije i upornosti izučio je u velikom gradu za strojovođu. Nakon uspješno odrađenog pripravničkog staža uz nadzor uprava mu je dodijelila namještenje na tek završenoj dionici lokalne pruge što je povezivala dva slavonska grada. Spretno i odgovorno upravljao je Mata nevelikom kompozicijom od nekoliko putničkih vagona koji su bivali sve puniji lokalnih ljudi koji svaki o svojem poslu ulazi i izlazi na stanicama.

Kako je glavni junak ove priče u to vrijeme bio mlad i željan života tražio je djevojku s kojom bi započeo ozbiljnu vezu, pa se kasnije možebitno oženio i djecu podigao. Zagledao se u Danicu, ljepoticu koju je više puta vidio ispred jedne velike kuće na osami u selu kroz koje je prolazio vlakom gotovo svaki dan. Kad je od ložača slučajno načuo da u tom selu spremaju zabavu odlučio je jedne subote uvečer sjesti na bicikl i potegnuti do lovačkog doma u nadi da će je tamo sresti. Lice mu se ozarilo kad se pokazalo da put nije bio uzaludan. Kad je vidio Danicu kako stoji s prijateljicom obučena u haljinu do koljena i svečanu bluzu kose dignute u elegantnu punđu odlučio je pozvati je na ples. Tako su se, na njegovo, oduševljenje, upoznali. Nedugo nakon toga otvoreno joj je iskazao svoje namjere na koje ona nije ostala ravnodušna. Kad su prilike dopuštale nalazili su se u gradu gdje je Danica pohađala gimnaziju da bi šetali uz rijeku ili sjeli na kolače i limunadu u tada jedinu slastičarnu. Ipak vezu dugo nisu nikome objavili.

Glavna smetnja bio je Danicin otac, dobrostojeći gazda Joso, vlasnik velikog mlina jedinog u okolici, krupna ljudina prijeke naravi kojem nije bilo po volji da mu kći jedinica pođe za tamo nekog Matu nepoznatog mladića iz petog sela. Situaciju nije spašavala ni činjenica da Mata ima časne namjere i dobar i cijenjen posao. Inzistirao je Joso da je Danica još mlada za udaju, da treba završiti školu i sebi naći nekog iz višeg staleža, kakvog advokata ili doktora. Nije razumio da time vlastitom djetetu čini dugoročnu štetu.

Kad je Mata uvidio da stari mlinar neće popustiti predložio je Danici da pobjegne te da otpočnu zajednički život unatoč protivljenju njezina oca. Rekao joj je da će zaustaviti vlak kraj njezine kuće, a ona da treba samo u njega s koferom uskočiti. Kad je gazda Joso uočio kćerine dvojbe brže bolje organizirao je da je otpravi rodbini u Zagreb da tamo svrši gimnaziju i upiše fakultet. Mata je ne znajući za selidbu svaki dan nakratko zaustavio vlak ispred njezine kuće sve se nadajući da će odnekud iskrsnuti Danica s koferom u ruci i popeti se na prag kompozicije. Prolazili su tako dani, ali od njegove odabranice ni traga. Moglo se samo nekad vidjeti pomicanje firange kroz koju je Joso nervozno virio kad bi začuo škripu uskotračnoj na pruzi.

Zbunjeni putnici i kondukteri pitali su Matu zašto zaustavlja vlak izvan stanice, a on bi im samo kratko odgovarao da tako nalaže vozni red. Pročulo se to kod šefova koji su jedan dan pozvali Matu da im objasni vlastitu samovolju koja s voznim redom nije imala puno veze. On je objasnio što je na stvari, međutim uprava za njegove privatne probleme nije imala puno razumijevanja. Naložili su mu da odmah prestane krojiti vozni red po vlastitom naumu. Nervozni i očajni Mata se međutim oglušio na njihovu naredbu. Opet je svaki dan kratko zaustavio kompoziciju ispred Danicine kuće iako je ćutio kako vozni red u njegovoj vlastitoj glavi poprima obrise sve veće zbrke. Unatoč još jednom dobronamjernom upozorenju šefa Mata je svaki dan stiskao kočnicu kad se bi u daljini pojavili obrisi mlina i velike kuće na osami.

Kad su uvidjeli kako s upornim mladićem ne mogu naći zajednički jezik šefovi su mu uručili otkaz iz službe. Mata je to primio gotovo ravnodušno, ali nedugo potom odao se piću da bi početkom rata otišao u partizane i zauvijek nestao iz mjesta. Pričali su kasnije ljudi da je stradao na Sutjesci, da mu je švapska granata odnijela obje noge od čega je u mukama iskrvario. Drugi su opet kazivali da su pouzdano čuli da je neokrznut preživo rat i da se oženio i zasnovao obitelj u negdje u Dalmaciji. Danica je u Zagrebu svršila gimnaziju i upisala medicinu. Postala cijenjena zagrebačka liječnica, kardiologinja, specijalistica za bolesti srca. Udala se u kasnim tridesetim za jednog kolegu koji joj je dugo udvarao. U zajedničkom braku nisu imali djece. U selo više nikad nije došla. Starom Josi nova država nacionalizirala je mlin i dobar dio imanja. To ga je nagnalo da jedan dan potraži konop štaglju i veže ga za gredu i sebi oko vrata.

Stara je linija između dva slavonska grada početkom ovog stoljeća nakon više od šezdeset godina prometovanja ukinuta. Vodstvo željeznice procijenilo je da nije rentabilna i da donosi gubitke. Nakon što je dugo zarastala u drač i kupine na inicijativu turističke zajednice prije nekoliko godina trasa stare pruge u duljini od gotovo pedeset kilometara uređena je, odnosno pretvorena u biciklističku stazu. Podignuti su i odvezeni napola truli drveni pragovi i zahrđale šine koje je zamijenio novi sloj ravnog asfalta. S vremenom su biciklisti rekreativci sve učestalije počeli koristiti stazu. Navraćali su i stranci, ciklo-putnici na putovanju prema istoku. Na mjestu na kojem je nekad stajala Josina kuća i mlin općina je dala sagraditi odmorište koje podsjeća na seosku željezničku postaju. Iznad ulaznih vrata postavljen je natpis Matina stanica.