Usputne bilješke

Dugo već nisam skoro dva sata strepio i dobrano se iznervirao kao sinoć gledajući utakmicu Lige prvaka između Dinama i Šahtara. Zapravo tekma je sama po sebi bila odlična, puna tempa, dinamična, sadržajna i nadasve zanimljiva. Dinamo kakav već dugo nisam gledao, još tamo negdje s kraja devedesetih. Dobra za nekog neutralnog promatrača, što sjedne pred tv i navija za dobar nogomet, ali za navijače Dinama stresna i napeta doslovno do samog kraja. Kad sam oko jedanaest ugasio televizor ostao je neki gorak okus u ustima. Dinamo je trebao i mogao puno bolje. Ponekad nije dovoljno dati sve od sebe, pripremiti se dobro, napraviti sve, ako vas u ključnim momentima ne pomazi sreća, možete se na trepavice postaviti, ali učinak će izostati.

Nakon početnih petnaestak minuta i vodstva gostiju pomislio sam da slijedi još jedna u nizu blamaža i gnjavaža kakvih smo se nagledali proteklih godina. Došao sam čak u iskušenje ugasiti i pokupiti se u krpe, ali nakon izjednačenja i promjene formacije koju je Bjelica izgleda odradio u hodu predomislio sam se. Nadprosječno velika količina zanimljivih zbivanja na terenu mamila je na gledanje. Mora se priznati da su obje momčadi za to zaslužne. Gosti iz Donjecka, ne Harkiva, pardon Kijeva ili bolje reći Brazila su u valovima napadali i povremeno bili vrlo opasni pred golom Livakovića. Dinamo je također bio vrlo konkretan. Osobito su bile dojmljive opasne polukontre u kojima su se Oršić, Petković, Olmo, Taeophile i neumorni Ademi učaš stvarali pred Pjatovom prijeteći iz raznih oružja.

Kad je petnaestak minuta prije kraja Moro izključen iz igre, činilo se da će Dinamo parkirati bus u šesnesteracu, ukopati se i braniti početni iks do kraja, što se iz ove perspektive čini kao dobra opcija. Međutim nakon crvenog kartona za goste domaći kao da su dobili krila i jurnuli po pobjedu. Pravi užitak bio je gledati mladog Ivanušeca kako plasira loptu u suprotni kut ispod Pjatova. Još je veći gust bio promatrati super dribling Olma protiv trojice i zakucavanje Ademija za, kako smo krivo pretpostavili, nedostižno vodstvo. Drugi gol Šahtara trebao je biti zvono za uzbunu i krajnji oprez, ali nažalost nije to do kraja bio. Dramu na samom kraju teško je bilo gledati. Cirkus ispred Livakovića ne može se suvislo je prepričati i shvatiti. U petoj minuti produžetka sudac na igraču s loptom svira penal kojeg nije bilo da bi nakon pregleda snimke sudio faul na Pjatovu, njihovom golmanu eej koji je u šenestercu pao kao da mu je Teophile oko iskopao, da bi se zdrav i čio pridignuo kad je vidio da je iznudio penal za nezasluženi remi. Ma dajte najte gospon Brych!

Prava je šteta da Dinamo nije napravio taj iskorak i bodovno se odlijepio o Šahtara. Mislim da je momčad Nenada Bjelice, koji se profilirao kao vrlo dobar trener, po igrama to zaslužila. Ostaje tako Dinamu tražiti još bodove protiv žilave Atalante u gostima ili u zadnjem kolu doma protiv Pepove legije stranaca koja će možda istrčati u nekom šarenom sastavu. Bez obzira na krajnji ishod nije mi žao što sam ostao budan i još dugo pod dojmom viđenog razmišljao o Dinamu i njegovim igrama. Gledao sam ih dva puta uživo ove godine, ljetos kad je gostovao Ferencvaroch i nedavno u prvenstvu protiv Osijeka. Nije slučajno da se publika vratila na stadion. Gledatelje i navijače samo dobra igra, srčanost i kvaliteta može privući. Ovaj Dinamo to pokazuje i vjerujem da će rezultati sami po sebi doći. Neka dugo iščekivano ovogodišnje proljeće u Europi bude uvod u neku novu pobjedničku eru.