Usputne bilješke

„Jutra donose prazninu / Jutra ti se lažno smiješe / A kad te vrijeme jednom slomi, / utjeha će još da traje / Nisi bio loš“ recitirao je iz zvučnika moje rasklimane Toyote hrapavi glas Marijana Bana dok sam vozio prema još jednom blještavom praskozorju što sam ga dočekao budan. U mislima mi se odmotavao film još jedne neprospavane subotnje noći, noći u kojoj sam, ako je suditi po reakcijama mladenaca i njihovih gostiju i količini novčanica u džepu, zvucima harmonike razgalio srca mnogih. Bila je to po svemu obična svadba, za glavne protagoniste vjerujem događaj života, za mene samo još jedna u nizu, po ničemu posebna, predvidiva. Čini mi se da nakon svih ovih godina po držanju novopečenih supružnika mogu znati kakav ih zajednički život očekuje, za ove imam dobar osjećaj. Simpatični su i krišom se blago pogledavaju, to je dobar znak. Nakon što je osebujni splitski pjevač unutrašnjost mojeg japanskog limenog ljubimca ispunio stihovima „A sad sam spreman, spreman / da te ljubim, da te diram / da na tvome tijelu sviram / melodije tihe sjetne“ zaustavio sam se na proširenju uz cestu, izašao van i udahnuo svježeg zraka da ne bih kao na kraju pjesme Daleke obale utonuo u san prije nego se dokopam kreveta. Pripalio sam cigaretu i zagledao se u prostranu ravnicu na kojoj su oštre zrake jutarnjeg sunca prodirale kroz krpe razbacanih oblačaka prve ranojesenske magle. Dok su se kolutovi duhanskog dima, što su prošli kroz filter mojih pluća, gubili na svježem jutarnjem zraku, odlučio sam, otkazat ću suradnju bendu. Ionako sam samo pridruženi član, netko koga su angažirali jer im je trebao zvuk više, ono nešto, da ljudi polude, da se raspojasaju. Oni su poznati etablirani svadbeni sastav, usklađeni, ušminkani, sa skupom opremom, mjesecima unaprijed rasprodani. Trebao im je još samo jedan klaun koji čini razliku, što će povremeno s bežičnim mikrofonom na harmonici otići na podij među plesače i iskamčiti emociju i bezličnu briselsku novčanicu više. Treba biti do kraja pošten pa reći, meni emocije onih što slušaju plaćaju režije, ali način na koji ih želim izmamiti mora biti finiji, taktilan kao tipke. Svirat ću sam na proslavama onih što me često pozivaju, bez blještavila i protokola u ugodnom opuštenom ambijentu. Malo sam umoran od besanih noći, kao da mi kronično nedostaje sna. Ja sam u muzičkom smislu vuk samotnjak, a moja harmonika nije obični džuboks što radi na papirnate apoene. To je predmet s pričom, ima svoju povijest. Dugo pamti i sporo zaboravlja. Neću pretjerati ako kažem da u naboranom mijehu skriva svoju dušu koja se kao u nekoj beskrajnoj igri razliježe uokolo da bi se na posljetku ipak negdje skrasila.


Svoju prvu harmoniku dobio sam za sedmi rođendan. Roditelji su ekonomsku sigurnost naše obitelji odlučili realizirati na zapadu, a mene su ostavili na brizi baki, dobrodušnoj, priprostoj ženici koja se o meni skrbila požrtvovno kao da sam njen vlastiti. Nakon što sam u dahu otpuhao plamen sa sedam svjećica otac mi je predao u ruke blještavu malu harmoniku te dodao kako je bila na akcionu. Za mnoge stvari, koje bi preko Šentilja nekoliko puta godišnje skupa s roditeljima, stizale u našu kuću običavao je reći kako su kupljene na akcionu. Dugo nisam u potpunosti shvaćao značenje te često ponavljane fraze, tek sam ga naslućivao. Kad su u našem gradu početkom devedesetih godina počeli nicati prvi trgovački centri, do kraja mi se posložio kontekst i praktičnost kupovanja stvari na akciji. Harmoniku sam tog dana doslovno prigrlio i zavolio kao ni jednu drugu stvar na svijetu. Učio sam svirati sam slušajući i vježbajući. Kad bih čuo neku melodiju koja me se dojmila u beskraj bi je ponavljao sve dok ne bih bio zadovoljan vlastitom izvedbom. Nikad nisam prošao formalnu muzičku izobrazbu. Sve što znam svirati usvojio sam po sluhu zahvaljujući nekom vlastitom unutarnjem uhu i afinitetu. Nekad bi u ljetno predvečerje ili u dugim zimskim noćima, kad bi nas obolje uhvatila neka sjeta i nostalgija, baka znala reći: Sinek ajd ti nama malo zapirlitaj. Ja bih tada ponosno prebacio široko remenje preko ramena, namjestio prste na tipkama i obogatio naše imaginarije nekom od melodija sve šireg repertoara. Baka bi pri tom dugo gledala u jednu samo njoj poznatu točku, a na licu bio joj treperio jedva primjetan, topao osmjeh kojeg sam tumačio kao zahvalnost.

U tinejdžerskoj dobi zaradio sam prvi honorar svirajući. Uz zvuke moje harmonike veselo društvo ispratilo je prijatelja na odsluženje vojnog roka. Na odlasku su mi tutnuli u ruke neveliki svežanja novčanica što su ih prikupili. Svidio mi se taj osjećaj, osjetiti financijsku i materijalnu korist, a istovremeno raditi ono što najbolje znam i volim. Kad sam došao doma odmah s vrata rekao sam baki: Danas nemoj kuhati, vodim te u restoran. Bila je to u stvari mala pečenjara na ulazu u naše radničko prigradsko naselje. Za neko finije mjesto u centru nije bilo dostatno, niti bi se nas dvoje znali ponašati tamo. Osjećali bi nelagodu. To nije bio naš svijet. Naše svakodnevne kulise tvorili su visoki dimnjaci i beskrajni tvornički krugovi omeđeni visokom ogradom. U godinama što su uslijedile baka bi me ponekad znala podsjeti na naš prvi zajednički ručak izvan kuće rekavši: Sinek, sjećaš se kad si me ono odvel jesti u restoran, baš nam je bilo fajn. Vremenom su uslijedile sve učestalije gaže. Pročulo se u gradu da prebirem po harmonici, pa bi me poznati i nepoznati zvali na rođendane, krizme, pričesti ili različite proslave. Jedan me lokalni mesar angažirao čak kako bi mu svirkom upotpunio razvod braka. Od sve izdašnije zarade kupio sam u glavnom gradu novu harmoniku u pola cijene kad se zatvarao dućan sa muzičkom opremom, na akcionu rekao bi moj otac. Trebalo je proći neko vrijeme kako bi mi se ruke i ono unutarnje uho adaptiralo na novi instrument. Kad se to dogodilo zvuk što ga je proizvodila moja crna ljepotica malobrojne je ostavljao ravnodušnima. Uslijedili su sve češći pozivi na svadbe, zapravo onaj dio ceremonije kad se svatovi okupljaju kod mladoženje da bi nakon nekog vremena veseli i razdragani slavodobitno krenuli po mladenku. U tim trenutcima moja rola bila je ključna. Pratio sam ih na tom putu birajući pomno prikladne melodije uz koje su prisutni uglas pjevali. Nabori harmonike bivali su krcati novčanicama što su ih oduševljeni kumovi, roditelji ili prijatelji ostavljali kad bih započeo eto baš tu njihovu pjesmu. Zahvaljujući harmonici osjećao sam se važno, izgradio samopouzdanje. Činilo mi se da darujem ljudima ono nešto posebno, što im pomaže da zaborave na svakodnevicu, da bar za kratko postanu emotivni i razdragani.


Bacio sam ostatak cigarete na pod i zgnječio ga nogom. Kad sam ponovno ušao u auto i krenuo dalje Ban je već dobrano utonuo u san, a na radiju se nastanila nepoznata mi jazz melodija. Podsjetila me na pomalo netipičnog fotografa što je prethodne večeri u vrijeme pauza sjedio s nama muzičarima za stolom u kutu što su nam ga organizatori svadbene svečanosti dodijelili. Svadbeni fotografi zanimljiva su bratija. Njihov posao nije odmah vidljiv kao naš. Mi svirači i pjevači isporučujemo sad i odmah ono za što smo plaćeni. Foto album vjenčanja i svadbe dugotrajna je relikvija po koju mladenci dolaze sami u prvim tjednima braka kad se dojmovi najvažnijeg dana malo slegnu i zapravo tek započne dugi hod kroz zajednički život. Fotografi se na svadbeni dan vrzmaju uokolo uvijek u centru zbivanja a opet nekako po strani. Odaju se tek povremenim jakim bljeskovima koji su, čini mi se, tako kratki da im je gotovo nemoguće odrediti trajanje. Kad sam mu rekao ime grada u kojem sam rođen i odrastao taj šutljivi samozatajni fotograf najednom se raspričao o jazzu. Rekao je kako on u moj grad dolazi kako bi slušao tu vrstu glazbe. Spomenuo je ime poznatog mi jazz kluba u starom podrumu uz rijeku u koji, kako kaže, predano hodočasti i uživa u izvedbama raznih jazz muzičara. Dok je govorio zapazio sam mu u očima žar iza kojeg se zasigurno krije neka lijepa priča. Da je bilo više vremena i druge okolnosti siguran sam da bih je čuo. Ovako je samo naslućujem. Možda o tome napišem pjesmu. Poznate podatke nadopunit ću izmišljenima. U glavi već imam ideju za početne stihove. Muzika koju sviram kolokvijalno se naziva narodna, ali i to je zapravo svojevrsni jazz. Ja osobnu imaginaciju pretvaram u improvizaciju, koja je samo na prvu svima poznata i bliska. Svaka nova izvedba je barem za takt drukčija i posebnija od prethodne. Sviranje harmonike je kao život sam, zbroj subjektivnih svjesnih odluka i objektivnih okolnosti u kojima smo se zatekli. Crne i bijele tipke. Noć i dan. Neki to zovu sudbina.