Usputne bilješke

Današnje nedjeljno poslije podne, hladnoći unatoč, ili baš njoj ususret, iskoristih za hodnju po šumi. To je ona moja šuma, Marča, pisao sam o njoj već ovdje na blogu u više navrata, i često joj se zadnjih godina vraćam na biciklu i pješice. Zadnjih dana puše jak sjeverac, a to je vjetar koji me do neke mjere fascinira. Istina, obično donosi hladnoću, koja nije ugodna, ali čini mi se da ima i neka terapeutska svojstva. Za razliku od onog južnog, s kojim dolazi topliji zrak, ali i određena nervoza, sjeverac pročišćava, briše i u pravilu je koristan. Podsjeća nas da smo, u odnosu na prirodu, mali i nevažni i da joj se moramo podrediti. Ne pripisujem toj prirodnoj pojavi nikakva mistična svojstva, baš suprotno ona je lako objašnjiva i pojavna na razini koju naša čula mogu pojmiti. Doduše, sklon sam ponekad u nekom sanjarskom ili čak poetskom zanosu razmišljati, kako je eto baš taj hladni zrak, koji me štipa za obraze, stanovao iznad neke nepregledne sibirske tajge, pa je pokrenut snažnim tlakovima i nošen odlučnim sjevercem, doputovao baš tu, u moju blizinu.

Prije par godina jedan je riječanin na twiteru spomenuo kako se on i drugi vlasnici raznih morskih plovila o vremenu informiraju na češkoj stranici windguru.cz. Potražio sam tu stranicu i prije biciklističkih vožnji gledao kakav me vjetar očekuje kad krećem pedalirati, što se nekad pokaže kao ključni podatak. O čemu govorim znaju oni koji su vozili bicikl više sati s jakim vjetrom u prsa, nije gušt, vjerujete. S vremenom mi je windguru postao glavni izvor informacija, kad je prognoza vremena u pitanju. Osim preciznih podataka o vjetru tu je naravno i temperatura, naoblaka, padaline, tlak i u pravilu dobro prognoziraju, posebno za dan ili dva unaprijed.

Za danas su za šire zagrebačko područje predvidjeli jak sjeverac, na udare i vrlo jak.Potaknut time dobrano sam se zabundao prije kretanja na hodačku turu u Marču. To se pokazalo opravdano posebno na čistinama, gdje je vjetar obično izraženiji, jer nama prepreka, koje bi g usporavale i usmjeravale. Na sebe sam navukao nekoliko slojeva tople odjeće, obuo visoke tople buce, nabio kapu na glavu, a u termosicu s vrućim čajem za svaki slučaj dodao malo ruma. Kako ne volim podkape, koje prekrivaju usta i nos, jer se ispod njih teško diše i stvara se neugodna vlaga, lice sam namazao debelim slojem melema, a korisnom se pokazala i jednomjesečna brada.

U samoj šumi naravno puše, ali ne toliko da hodnja ne bi bila ugodna. Oduševila me činjenica da su oblaci od jutros nekud nestali, pa sam tako imao priliku uživati uglavnom u vedrom vremenu, što izrazito povoljno djelovalo na cjelokupni ugođaj i raspoloženje. U par navrata kratko skidam kapuljaču, čak i kapu, kako bi bolje čuo huk vjetra, šuštanje suhog snijega i pucketanje leda, što ga uzrokuje ujednačen ritam mojih koraka. Dočekuje me vrlo neobična zvučna kulisa, glasno lupkanje smrznutog drveća, što ga uzrokuju naleti vjetra. To podsjeća na veliki zbor od nekoliko stotina velikih drvenih čekića, koji proizvode neujednačeni i glasni tuduptuduptudup. Kad sam zašao u najdublji i najgušći dio šume, ipak se nakratko navukoše sivi oblaci, jak nalet vjetra krene nositi mnoštvo sitnih pahulja suhog snijega s drveća, tvoreći tako gustu izmaglicu, koju možda nabolje opisuje onaj klišeizirani pridjev, čarobno. Zastanem tako i promatram nestvarni prizor, puštajući da me sitne oštre pahulje bockaju po licu. Nedugo potom začujem glasno šuštanje, kojem ne mogu odrediti uzrok, shvatim da sam blizu hranilišta za životinje i pomislim kako su možda u blizini divlje svinje, koje sam znao u šumi vidjeti. Opreznim korakom, nastavljam dalje, skenirajući okoliš, dok u grlu osjećam knedlu koju tumačim kao strah. Razmišljam kasnije kao je priroda u stanju fascinirati nas i opčiniti, a onda gotovo u trenu opomenuti i ukazati nam da smo tu samo gosti prolaznici. Nešto kasnije izbijam na čistinu i dok se opet pojavljuje sunce, koračam dalje upijajući mir i sklad, po koji sam došao.

Sa ove današnje hodnje nemam niti jednu fotografiju, iako sam planirao zabilježiti koji prizor i podijeliti ga ovdje s vama. Razlog tome je što sam krenuo sa slabo napunjenom baterijom mobitela, koji se zbog hladnoće brzo pretvorio u beskorisnu crnu pločicu. Imao sam priliku na samom ulazu u šumu, dok je mudri uređaj još radio, zabilježiti jedan lijepi prizor izduženih sjena drveća, kako padaju po vjetrom izbrazdanom svjetlucavom snijegu. Kalkulantski sam razmišljao, kako će takvih prozora dublje u šumi bito još i boljih, pa sam produžio. Ta odluka doprinijela je tome da je ovaj post samo tekstualni, pa tako čitatelju/ice ova mala priča može imati i po(r)uku, a ona bi otprilike bila da treba zgrabiti svaku pruženu priliku, jer će možda već iza zavoja ona nepovratno nestati ili će je otpuhati sjeverni vjetar.