Usputne bilješke

Treći dio knjige „Pogled na jazz- Zapisi iz jazz svemira“, mojeg dobrog prijatelja Dinka Husadžića Sanskog, sastoji se od brojnih eseja, zapisa, razgovora, recenzija i prikaza njemu omiljenih autora i njihovih ploča, CD-a, te koncerata kojima je prisustvovao. Objavljeni su na raznim portalima, koji tematiziraju i populariziraju jazz glazbu. Dinkov pogled na jazz u tom trećem djelu knjige vrlo je osoban, dok je „gramofonska igla“ njegovog spisateljskog nerva osjetljiva i precizna te producira tekst koji se po bjelini papira razliježe kao jazz iz neobičnog limenog roga starih gramofona. Donosi tako čitatelju na samom početku priču o Fricu, Colemanu Hawkinsu i saksofonu. Fric je prijatelj iz djetinjstva, koji je za razliku od ostalih iz društva, većinom poklonika rock muzike, svirao saksofon. Autor ga nakon dugo vremena sreće u jednom pubu u Budimpešti, gdje nastupa kao član jazz trija, svirajući, naravno, saksofon. U spomen na mladost Fric ispunjava autoru glazbenu želju, „BodyandSoul“ velikog saksofonista Colemana Hawkinsa. Emociju i energiju, koju autor prelijeva u nastavku teksta teško je prenijeti, za to jednostavno treba uzeti njegovu knjigu u ruke, otvoriti je na stani sto pedesetoj, čitati i uživati.

Nezaobilazno ime u zamišljenoj, živopisnoj enciklopediji svjetskog jazza, posebice kad govorimo o gipsy swingu, legendarni je DjangoReindhardt. Poglavlje koje mu Dinko posvećuje obiluje zanimljivim podacima iz njegove pomalo nestvarne biografije. Rođen je 1910. u Belgiji u romskoj obitelji, koja se kasnije seli u Francusku. Kao mladić stradava u požaru te mu za sviranje ostaju samo dva korisna prsta na lijevoj ruci. Unatoč ili zahvaljujući baš tom „hendikepu“ razvija jedinstven, neponovljiv stil sviranja, plijeneći pažnju virtuoznim umijećem. Snima, nastupa u Francuskoj, Europi i Americi i postiže svjetsku slavu te gipsy swing „daruje svijetu“ stvarajući svojevrsni kult koji i danas ima brojne sljedbenike i poklonike. Meni osobno taj jazz izričaj ponajviše privlači pažnju svojim ritmičnim energičnim zvucima, prožetim mističnim, romskim, glazbenim umijećem i životnom filozofijom. Za takvu glazbu zainteresirao sam se ranije, ali sam ju tek, upoznavši Dinka i zahvaljujući njegovoj posebnoj knjizi, počeo bolje razumijevati, pobliže otkrivati i intenzivnije doživljavati.

Još je jedna „glazbena razglednica“ isporučena čitatelju ove knjige, a začinjena je autorovim osobnim iskustvom. Spisateljskom improvizacijom prepliće tako spomen na pokojnog oca, dvije slijepe sestre ulične sviračice i „baršunasti vokal“ Nine Simone. Prisjeća se pjesme „TheHouse oft he Rising Sun“ koju je njegov otac volio i slušao, a Nina Simone ponajbolje izvodila.Na poznatom Karlovom mostu u Pragu u izvedbi dviju slijepih sestara, autor u jednoj prilici čuje „I Put a Spell on You“, jednu od stvari po kojoj je Nina poznata. Ta izvedba ga, kako kaže, ostavlja bez daha, pa inspiriran njome, po povratku, istražuje i intenzivno preslušava glazbenu ostavštinu poznate pjevačice, koju krasi i angažman u borbi za ljuska prava. U narednom posjetama Pragu hodočasti na Karlov most, u nadi da će opet sresti slijepe pjevačice i darovati im CD sa izabranim pjesmama Nine Simeone. Ne pronalazi ih, ali izražava nadu kako će ih u budućnosti opet sresti i zahvaliti im na glazbenom otkriću, koje su mu priuštile svojim pjevanjem i sviranjem. Ovu, meni dojmljivu, emotivnu crticu završava isticanjem pjesme „My father“, Ninine osebujne posvete ocu, dok on svojem posvećuje poglavlje, koje sam ovdje pokušao ukratko prepričati.

Vrlo važno mjesto u jazz svemiru Dinka Husadžića je Siscia Jazz Club, dok Damira Kukuruzovića, vlasnika i vrsnog gitaristu svrstava u red dobrih prijatelja i opravdano ga proglašava hrvatskim Djangom. Izdvajam jedan citat iz poglavlja o gostovanju jazz pjevačice Franciske Fis, koji dobro dočarava koliko je bliskosti u autorovom pogledu na stare podrumske lukove od cigle, koji krase to mjesto: „Večer ugodna, a Franciskin glas tako prispodobiv romantičnim odsjajima što su ih svjetla grada radila na obližnjoj rijeci Kupi (podrumski prostor kluba gotovo je na razini rijeke, ali nema opasnosti od poplave!). Ono čega nije manjkalo, to je poplava emocija i ugode uz glazbu, kroz koju nas je draga damica vodila poput vremenskog stroja.“ U poglavlju koje sisačkom klubu i Damiru posvećuje, prisjeća se tako osobitih koncerata kojima je imao priliku svjedočiti i u njima uživati. Jedan od ponajboljih je tako onaj na kojem je nastupio Angelo Debarre, poznati francuski gitarist, baštinik već spomenutog mesije gipsy swinga Djanga Reinhardta. U impresivnom „gitarističkom razgovoru“, sugovornik mu je bio srdačni domaćin Damir Kukuruzović, te su pomognuti pratećim bendom dvije večeri zaredom očaranu publiku počastili iznimnim ritmičnim i melodičnim performansom.Čitajući dojmljivu impresiju, kojom pisac ove knjige časti čitatelja, osjetio sam određenu ljubomoru i žal, što u to vrijeme i sam nisam otkrio spomenuti klub, francuski i sisački gipsy swing i samoj svirci nazočio. U istom poglavlju osvrt je i na gostovanje legendarnog Boška Petrovića, koji je svojim vibrafonom ispunio „podrum kraj Kupe“ neponovljivim i originalnim zvucima. Jednako tako prisjeća se autor, kako je Denis Razumović Razz jednu vlažnu sisačku noć obogatio transparentnim tonom svojeg alt saksofona, na oduševljenje prisutne publike. Zaključuje na kraju kako Damir Kukuruzović radi veliki posao, uspješno vodi spomenuti klub u kojem gostuju brojni jazz glazbenici, od kojih su neki svjetski poznata imena, sa suradnicima organizira etabliran i dobro posjećen Siscia jazz and blues festival, te s pratećim bendom nastupa širom Europe, pokazujući pri tom zavidnu razinu talenta i umijeća u izvedbi jedinstvenog gipsy swinga.

Osim što vješto prenosi atmosferu s brojnih live nastupa, autor ove knjige u stanju je precizno i stručno ocijeniti vrijednost nosača zvuka, koje mu pojedini autori nerjetko šalju na preslušavanje i prije službenog izlaska. Opisuje tako svoje viđenje albuma Denisa Razumovića Razza „In Umbra". Za Razumovića kaže da je baštinik američkog razumijevanja jazz glazbe, kojeg inspiriraju velikani kao što su Parker, Gordon, Rollins i Hawkins. Osnovni izričaj kojem ovaj alt saksofonist pribjegava je bebop, na koji nadograđuje svoje ideje, refleksije i melodije. Spomenuti album snimljen je u svega nekoliko dana i glazbenici su svirali kao na koncertu, pa je tako postignuta uvjerljivost živog nastupa, i atmosfera jazz kluba. Zvuk Razzovog saksofona autor naziva prozračnim, dok za album kaže da je obilježen snažnim autorskim pečatom. Meni je ovaj album najveće slušateljsko otkriće, čitajući nadahnute retke, slušao sam Razzov saksofon, odlučivši pri tome kako ga u prvoj mogućoj prilici, moram poslušati uživo. Još jedna osobita recenzija zaslužuje mali osvrt u ovom mojem pristranom predstavljanju Dinkove knjige. To je dvostruki album „Green Hill“ iz 2009. Damira Kukuruzovića i njegova Gipsy Jazz Quinteta. Kako bi izbjegao isuviše subjektivnu procjenu, autor piše sa jednomjesečnim odmakom od prvog slušanja. Međutim uradak kojeg opisuje na njega ostavlja tako snažan dojam, da mi se čini kako ni godina ne bi bila dovoljna. Poimence nabraja sve skladbe sadržane na albumu, redom gipsy swing standarde, posvećujući svakoj nekoliko nadahnutih redaka. Izvedba je, prema njegovim riječima, nešto što će sami protagonisti, teško ponoviti i nadmašiti. Nakon čitanja te „neobjektivne,“ ali stručne opservacije, odlučujem tražiti ga na posudbu taj CD, kako bi slušanjem nadogradio ovo čitateljsko iskustvo. Moju pažnju privukao je također tekst o dvostrukom albumu Matije Dedića „From the Beginning.“ Za Dedića saznajemo kako surađuje sa mnogim glazbenicima, trasirajući tako razigranim klavirskim izvedbama sebi put u „The League of Extraordinary Gentlemens.“ Iako se dobro snalazi u mnogim formama, prema mišljenju pisca ove knjige ponajbolje dolazi do izražaja u formi trija, dok spomenuti album predstavlja vrh njegove dotadašnje karijere.Osebujan je i opet osobnom pričom garniran prikaz albuma „Memories“ trubača Ladislava Fidrija, pripadnika nešto starije generacije jazz umjetnika. Autor navodi podatak da je i njegov djed bio jazzoljubac, od kojeg je naslijedio popriličnu količinu gramofonskih ploča, s kojih i danas sluša jazz. Nekad davno djed mu se pohvalio kako je 1959. uživo gledao i slušao velikog LuisaArmsronga, a nakon tog koncerta u klubu Ritz s velikanom je nastupio, tada dvadesetogodišnjak, Ladislav Fidri, koji u jednom intevjuu kaže kako mu je Armstrong nakon tog nastupa rekao da ima u sebi ritam primjeren jazzu. Spomenuti album svojevrsni je homage dugoj, plodnoj, karijeri, prepunoj bogatim sjećanjima.

Da je moguće spojiti bližu povijest i sadašnjost zahvaljujući samo jednoj osobi i jednom tunelu, autor nam zorno pokazuje u priči o Herbu Gelleru i rječkom klubu Caffe Jazz Tunel. Spomenuti glazbenik rođen je 1928. a kod nas je nastupio 2009. Dio je takozvane West Coast scene, svojevremeno nastupao sa istaknutim predstavnicima iste. Iako u godinama, hrvatskoj publici nesebično donosi britki i svježi ton, dok mu je ravnopravno društvo na sceni u tom nastupu riječki saksofonist Denis Razumović Razz. O riječkom klubu, koji se smjestio u starom cestovnom tunelu, čitatelj saznaje mnoštvo zanimljivosti. Autor se, pišući o njemu, igra riječima pa govori kako je on dokaz da za hrvatski jazz itekako ima svjetla na kraju tunela. Navodi mnoštvo glazbenih i kulturnih događanja, u kojima riječka i ina publika željna dobrog jazza, može uživati.

Knjiga donosi i tri vrlo zanimljiva intervjua. U prvom je Dinkov sugovornik jazz Bubnjar Boris Beštak. Razgovor je vrlo netipičan za intervju, opušten, gotovo prijateljski, ali iskren i informativan. Govori tako Beštak o svojim uzorima, trenutnim angažmanima i još koječemu. Znakovit je njegov odgovor na pitanje, je li požalio što se odlučio baš za bubnjeve, postavljeno u kontekstu činjenice da su bubnjari pomalo u drugom planu. Simpatični šaljivi odgovor prenosim u cijelosti: „Pa je…hahaha, kad trebam platit struju i ostale režije… hahaha, ali gledaj, bubanj ima sto mana; prvo je skup, onda je velik, teško se nosi, najskuplji dio bubnjeva je auto, ne? Da ih prevezeš, a o susjedima da ne govorim. Ali bubanj je najbolji instrument. I teško ga se čovjek riješi kad jednom shvati o čemu se radi. Bubnjar je kao golman, držiš cijeli band. Netko je rekao – band zvuči onoliko dobro, koliko je dobar bubnjar. Svi veliki bandovi imali su velike bubnjare“.Drugi intervjuirani glazbenik riječki je saksofonist Denis RazumovićRazz, koji se također vraća u prošlost i prisjeća prvih doticaja s jazzom, te kasnijih, preslušavanja, upijanja i isprobavanja brojnih preslušanih albuma. Približava tako čitatelju bogatu karijeru i beskompromisnu posvećenost izabranom glazbenom pravcu. Meni je najuvjerljiviji kad iz pozicije slušatelja kaže: „Kada nekog glazbenika slušam, mora mi ukazati na ono nešto između redaka, da me potakne na razmišljanje, mora me ganuti! Ekspresivno tehniciranje me ne može ganuti, može me impresionirati, ali ganuti me može samo umjetničko djelo, djelo umjetnika koji priča svoju priču, poruka koja će me uznemiriti i potaknuti na razmišljanje“. Treći razgovor kojeg bilježi Dinkov „novinarski“ diktafon onaj je sa Sašom Nestorovićem, klarinetistom, tenor saksofonistom i dirigentom Big banda HRT-a. Nestorović, kao i drugi jazz zanesenjaci vjeruje u svoje „poslanje“ a ono je učiniti da se slušatelj osjeća uzvišeno, slušajući njegove note. Na pitanje: „Šaljiva strana jazza?“ prenosi jednu pročitanu anegdotu, koja je, po meni, samo na prvu šaljiva, a zapravo jednostavno opisuje samu esenciju jazza: „ Winton Marsalis odmah u početku „Pisama mladom jazz trubaču“ objavljuje ponosno kako u engleskom jeziku postoji riječ koja nema ali baš nikakvo značenje, a to je riječ JAZZ !... Znači , baš kao zen, sve i ništa.“

Iako izgleda kako je ovaj tekst dobrano narastao preko uobičajenih blogerskih gabarita, vjerujete u njega nije stalo sve ono što mi je u knjizi zanimljivo i što me zaintrigiralo. U trećem djelu, još je puno tekstova na koje se nisam osvrnuo. Spomenut ću samo neke glazbenike koji stanuju na stranicama ove živopisne „enciklopedije“ jazza i barem tako im odati dužno poštovanje, jer u protivnom mi se čini kao da im ostajem dužan. To su: Art Tatum , Hugh Maskela,John Hollenbeck, Han Bennink, Mark Feldman, Maja Savić, Steve Turre, Ratko Zjača, Maja Grgić, Massimo Savić, Sinan Alimanović. Pripomenut ću još samo da knjiga sadržava i jednu recenziju druge knjige o jazzu, „Jazz Reflections“ Davora Hrvoja, novinara koji dugi niz godina prati jazz scenu i piše o njoj, dok u originalnom pogovoru pojedini protagonisti o kojima autor piše, daju kratki osvrt na njegov lik i djelo.

Umjesto epiloga ili rezimea, u kojem bi se zasigurno ponavljao, na kraju ove trodjelne, prijateljske blogo-priče o knjizi „Pogled na jazz – Zapisi iz jazz svemira“ Dinka Husadžića Sanskog, preporučujem samu knjigu za čitanje. Uvjeren sam da će u njoj uživati ljubitelji jazza i glazbe općenito, kao i poklonici kvalitetne i reprezentativne pisane riječi. Kako je ovo izvorno biciklištički blog, na samom kraju podsjećam da je baš bicikl zaslužan da sam sreo i upoznao Dinka i njegov književni i svaki drugi kreativni talent i rad, koji je dojmljiv, kao neka beskrajna jazz improvizacija.