Usputne bilješke

Sport iz naslova, za razliku od nogometa ili košarke, nikad nisam aktivno igrao. Zapravo samo u jednoj prilici pokušavao sam omalenu loptu poslati iza golmana, kad smo mi roditelji s klincima rukometašima, na njihov opći smijeh i oduševljenje zaigrali jednu revijalnu utakmicu. U posljednjih petnaestak godina bio sam u prilici gledati na desetke rukometnih utakmica i treninga, provodeći na tribinama mnogobrojne sate. Razlog tomu je činjenica da je moj stariji klinac rukometaš. Ovo je već sedma godina da predano hodočasti u dvoranu, a počeo je još u prvom osnovne. U to vrijeme skupa smo pratili nogometna prvenstva, navijali za Hrvatsku, skupljali sličice, pa je potaknut time htio na velikom travnatom terenu pokazati svoju spremnost i spretnost, ali na moj poticaj krenuo je ipak na rukomet. Nije mi žao da sam mu to sugerirao, čini se da je zadovoljan i da voli trenirati i igrati taj pravi muški sport, koji traži spretnost, okretnost, odlučnost, snagu i lukavost. Dojma sam da dobro opće fizičko stanje može zahvaliti i činjenici da se aktivno bavi tim sportom. U pristojnoj je kondiciji, uspravnog držanja i za svoju dob posjeduje zavidnu snagu. Ponekad sam u strahu da se u silnom naguravanju i povlačenju na crti ispred golmana ne ozlijedi, ali se naravno uvijek nadam najboljem.

Prije nekoliko dana igrao je službenu prvenstvenu utakmicu, bio prilično motiviran i koncentriran, pa je u nekih dvadesetak minuta, koliko je proveo na terenu, dao pet golova, što nije uvijek slučaj. To ga je ispunilo zadovoljstvom i ponosom, ali je nakon utakmice bio vrlo skroman i samozatajan, te je na uštrp svojih zasluga u prvi plan stavljao suradnju i pobjedu tima. Priznajem da je i meni srce bilo puno i da sam oduševljeno gledao kako leti po terenu, bodri suigrače, proigrava i zabija golove, odlučno stišćući šaku ispred sebe, nakon svakog. Ta utakmica i radost, koju sam skupa s njim osjetio potaknula me na pisanje ovog teksta.

Rukomet je u nas prilično popularan sport. Krenulo je to čini mi se još osvajanjem medalje na olimpijskim igrama u Atlanti, a kulminaciju doživjelo osvajanjem zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u Portugalu. Nakon toga nanizali su naši još uspjeha i priuštili nam puno navijačke radosti. Ta popularnost pomogla je da se mnogi klinci odluče za igranje i treniranje tog sporta slijedeći tako svoje idole. U malom gradu u kojem živim rukomet također ima dugu i bogatu tradiciju i najmasovniji je i najpopularniji sport, čak i kad ga se uspoređuje sa sveprisutnim nogometom. Mnogobrojna klinčadija od malih nogu juri po terenu, ganjajući malu loptu, na veliku radost svojih roditelja. Rukometne utakmice, posebice seniorskih sastava ženskog i muškog kluba, u našem su gradu masovni događaji, koje ponekad pohodi više stotina posjetitelja. Treneri i vodstva klubova, čini mi se, rade dobar posao i svojim angažmanom i pristupom pridonose jednom zdravom i korisnom načinu provođenja slobodnog vremena, nudeći tako mladima priliku okušati se u igri, koja plijeni roditeljsku, gledateljsku i sportsku pažnju.

U ovoj kratkoj priči o rukometu, našlo bi se mjesta za još pokoju rečenicu, ali mi nije ostalo puno vremena za pisanje. Trebao bih naime sjesti u auto i krenuti po spomenutog rukometaša u dvoranu, ubrzo mu završava trening.