Usputne bilješke

U početku kad sam odlučio pokrenuti ovaj blog, plan je bio pisati o rekreativnom biciklizmu i mogućnosti da se biciklom otputuje negdje, pa stoga ovaj naziv Zlatne žbice, koji je nekako zaživio i ne planiram ga mijenjati. Međutim kako je vrijeme prolazilo nekako sam imao potrebu pisati i o drugim stvarima, kao što su pješačenja, planinarenja, knjige, muzika, hrana i sve ono što me na neki način okupira. Počeo sam ubacivati i fotke, jer je i to hobi kojime neko vrijeme držao. Odvažio sam se čak objaviti i poneku kratku priču, ali do danas se nisam referirao na neki film. Vrlo dobar poticaj da se to promijeni dao mi je moj stariji klinac, trinaestogodišnjak.

Čini se kako sam dosegnuo godine kad su mi klinci dovoljno veliki da imaju potrebu darovati mi nešto za rođendan. Dobivao sam darove od njih i kad su bili manji, ali su bili više simbolične naravi, obično čestitka, koju bi sami izradili. To sam, u ostalom, od mlađeg dobio i ovaj put. Stariji se međutim dodatno potrudio i dao u određeni trošak i od svojeg džeparca mi kupio USB stick, potaknut možda i time što tu malenu elektroničku stvarčicu obično zagubim negdje. Nije mogao izdržati, pa mi je dar uručio dan prije, uz napomenu, kako je raspakiran zato što je gore snimljen jedan film, za mene. Bio sam prilično znatiželjan i odmah krenuo gledati rođendanski dar, koji se pokazao kao pun pogodak.

Radi se filmu „Put,“ koji tematizira, pješačko putovanje hodočasničkom rutom Santiago de Compostela. Moj stariji sinovac prilično me dirnuo tom pronicljivom gestom. Čini se kako je razmišljao što me okupira i o čemu čitam i sanjarim, pa me odlučio počastiti baš tim filmom, kojeg prije nisam gledao. Nedavno sam pročitao jednu zanimljivu knjigu u kojoj Splićanin Ivan Kapetanović opisuje svoje iskustvo Santiaga. Priznajem da stidljivo sanjarim o tome da se i sam jednom otisnem na takvo putovanje. Kad dođe vrijeme, kad prilike budu dopuštale i kad odluka dovoljno sazrije.

„Put“ je priča o četvoro hodočasnika, zapravo putnika, jer njihovi razlozi putovanja na početku nisu religioznog karaktera, ali do određene mjere će ipak postati, kako će putovanje odmicati. Središnji lik je Tom, pomalo ukočeni stariji oftalmolog iz Kalifornije, kojeg odlično igra Martin Sheen. On saznaje kako je na samom početku putovanja Santiagom, na planini u nezgodi poginuo njegov sin, s kojim nije imao prisan odnos zadnjih godina. Odlazi u Europu kako bi preuzeo tijelo i obavio birokratske formalnosti. Uviđa da je pokojni sin tek započeo putovanje, kad se nezgoda dogodila, te iznenada odluči sam krenuti na isto. Sa sobom nosi kutiju u kojoj je pepeo pokojnika i simbolično ga ostavlja na mjestima uz put, odajući mu tako počast. Na tom putovanju sreće Josta, mladića iz Nizozemske, Sarah, sredovječnu Kanađanku i Irca Jacka. Svatko od njih ima neki svoj razlog i poticaj za hodanje po Santiagu. Joost želi smršaviti, Sarah pokušava prestati pušiti, dok Jack vodi opširne bilješke o samom putovanju, kako bi mogao napisati knjigu. Putnici se sve bolje upoznaju kao vrijeme odmiče, dok njihova interakcija postaje sve življa i prisnija. Na tom, slobodno mogu reći životnom putovanju, sazrijevaju i mentalno se izgrađuju. Zgode u kojima se nađu i način kako na njih reagiraju, teško je prepričati, pa svakako preporučam gledanje samog filma.

Osim same priče pažnju plijene i mnogobrojni autentični krajolici, kroz koje akteri suvereno gaze, pa je film i vizualno vrlo dopadljiv. Puno je zanimljivih detalja, na koje vrijedi obratiti pažnju. Neki možda kod prvog gledanja i promaknu, pa vjerujem da ću nakon određenog vremena film gledati opet. Vrlo je dobra i glazba, koja upotpunjuje doživljaj i ponekad ostavlja snažan upečatljiv dojam. Film me se prilično dojmio i dodatno zainteresirao za Santiago i slična putovanja. Ono što je prethodilo ovom prvom gledanju, ostat će mi u lijepom ugodnom sjećanju, krasna čestitka.