Usputne bilješke

Početkom godine, zajedno sa svojim klincima, posjetio sam rodbinu u okolici Travnika. Prilikom tih naših povremenih, rodbinskih druženja nezaobilazni gastro doživljaj je barem jedan odlazak na ćevape. Obično idemo u „Hari." To je naziv za, po stručnom sudu mojih rođaka, najbolju ćevabdžinicu u Travniku i šire. Radi se o dobro posjećenom, skladno uređenom objektu, s puno orijentalnih detalja, koji prizivaju neka davno minula vezirska vremena, kad je Travnik bio glavna kasaba najzapadnijeg, osmanskog pašaluka. O samom kraju te duge vladavine u, meni vrlo dragoj , knjizi „Travnička hronika“ piše jednini nobelovac s ovih prostora Ivo Andrić.

Ćevapi kod Harija su zaista odlični, posebnog okusa i mirisa, pod uvjetom da ste ljubitelj takove vrste mesnih delicija. Navodno da vlasnik originalnu recepturu strogo čuva i da je poznata samo uskom krugu ljudi, koji sudjeluju u pripremi mesa. Osim samih ćevapa, posebna je i lepinja, servirana uz njih. To je zapravo pitica, u lokalnom govoru. Kad pekar na ramenu pronese veliku drevnu tacnu punu tih pitica, cijela „donja čaršija“ zamiriši. To vam mogu potvrditi iz prve ruke. Glavni razlog tome je aromatični, zrnati začin kojim su ovlaš posute te pitice ili lepinje, kako vam drago. On čini da su vrlo prepoznatljive i kao takve se teško mogu naći drugdje. Kad sam se zainteresirao, o kojem se začinu radi, jedna sestrična mi je rekla da je to ćurekot. Upisao sam taj naziv u sveznajući google i saznao da je to zapravo crni kim.

Nedavno sam u jednoj trgovini zdrave hrane kupio vrećicu crnog kima, ili ćurekota, kako ga zovu u Travniku. Pokušao sam spraviti lepinje koje će barem donekle podsjećati na one travničke. Donji dio sam uvaljao u krupno mljeveno, kukuruzno brašno, a gornji prije samog pečenja posuo s nekoliko zrna crnog kima. Kratko sam ih pekao na visokoj temperaturi i na kraju dobio zadovoljavajući rezultat. Začin je učinio da barem miris podsjeća na one travničke. Izgledom su više vukle na žemlju, pa sam u šali komentirao, kako je razlog taj što dugo živim blizu Zagreba. Servirao sam ih uz ćevape, kupljene u lokalnoj mesnici. Ćevape sam možda trebao ranije skinuti s vatre, jer su bili prilično reš, ali i oni su dobili prolaznu ocjenu. Dodao sam još malo domaćeg ajvara i tvrdog kravljeg sira iz Lidla, koji je bio zamjena za onaj Vlašićki. Sve u svemu, bilo je fino, komentirali smo siti moji dečki i ja, dok je kuhinja ugodno mirisala na ćurekot.