Usputne bilješke

S književnim radom splitskog novinara i pisca Ivice Ivaniševića susreo sam se jednom do sada, čitajući nedavno epistolarni roman „Otpusno pismo,“ napisan u koautorstvu sa Marinom Vujčić. Nije mi potpuno nepoznato njegovo ime, ali priznajem da o njemu znam vrlo malo. Mogao bi na internetu potražiti podatke i ovdje ih prepisati, ali za to nema potrebe. Niti sam ja književni kritičar niti je moje pisanje o knjigama ozbiljna književna kritika. To su samo osvrti na pročitano, bilješke koje će mi u budućnosti služiti kao podsjetnik, a čitateljima ovog bloga mogu biti preporuka i skretanje pažnje na naslov i autora.

Spomenuti pisac s knjigom „Primavera,“ koja je tema ovog posta, nema ambiciju sebi tražiti mjesto na pozornici takozvanih klasika, to mi je bio prvi utisak. To je relativno kratak roman, svega dvjestotinjak stranica rijetko tiskanog teksta. Pisan je pomalo ležernim stilom, s puno lokalnih izraza, koji mu daju na autentičnosti i svježini. Baš takve knjige koje ne ciljaju biti takozvana ozbiljna literatura su mi zanimljive. Obično ostave na mene dobar utisak jer su životne i bliske čitatelju.

Na samom početku Ivanišević nas bez opširnog uvoda i objašnjavanja uvodi u priču i upoznaje s likovima. Glavni protagonisti štorije tri su brata Fabjan, Šanto i Duje, koje njihova samohrana požrtvovna majka Mandina pojedinačno poziva na razgovor i priopćava im kao je odlučila svakome dodijeliti životnu ulogu, shodno sposobnostima i afinitetima, i tako im osigurati egzistenciju u budućnosti. Starijim blizancima Fabjanu i Šantu namijenila je sjemenište, odnosno vojnu školu, a mlađega Duju odlučuje ostaviti doma uz sebe u Splitu i upisati ga na zanat za krojača. Vrijeme te odluke, koja je dobrano potaknuta siromaštvom, je poratna 1919. godina. Dvadeset godina kasnije bolesna majka starijoj braći šalje pisma i poziva ih doma u Split, kako bi se obitelj okupila nakon dugo vremena. Oni su u međuvremenu završili odabrane im škole i etablirali se u zvanjima, posebno inteligentni i oštroumni Fabjan, koji je već ostvario znanstvenu karijeru unutar crkvenog učenja i predavač je na Papinskom bogoslovnom sveučilištu u Rimu. Šanto je kapetan prve klase u kraljevskoj vojsci s namještenjem u Kruševcu, jedni je oženjen, bogatom jedinicom, kćeri jednog beogradskog bankara, koji svojim vezama pomaže zetovu vojnu karijeru. Mlađi brat Duje spretan je i vrijedan krojač, a njegova glavna misija je biti uz majku, pomagati je i brinuti se za nju.

Nakon poziva Fabjan i Šanto bez puno razmišljanja odlučuju udovoljiti majci i zapućuju se u Split, prvi parobrodom, a drugi vlakom u društvu supruge Ljubinke. Duje preuzima ulogu domaćina, nabavlja i priprema najbolju spizu, pa se obitelj nakon dugo vremena okuplja za stolom. Autor tu već dobrano psihološki karakterizira likove i njihove međusobne odnose. Čitatelj tako saznaje da je ugledni svećenik i profesor zapravo ateist, ali to uvjerenje vješto prikriva, istovremeno je i časnik kraljevske vojske razočaran pozivom kojeg obavlja, a brak mu je samo naizgled skladan. Krojač je prostodušan i iskren, ali do određene mjere zavidan braći koji su se otisnuli u svijet i ostvarili karijere, dok je njemu preostalo obavljati jednostavan posao i provesti život uz majku u mjestu rođenja. Majka je jedina ispunjena istinskom radošću kad zadovoljna pogleda sve sinove okupljene nakon dugo vremena. Ivanišević vješto obiteljsku priču smješta u povijesni i socijalni kontekst onovremenog Splita, usputno opisujući poznate toponime i prilike, ubacujući pri tom lokalne izraze i fraze, koji upotpunjuju autentični ambijent.

U večeri nakon dolaska braće stvari poprimaju pomalo dramatičan zaplet. U dvor iznenada upada susjed Ćićo, mladi anarhist koji je prethodno razbio izlog i zapalio dućan i tiskaru jednog lokalnog bogataša bliskog vlastima. Duje mu odlučuje pomoći, te ga skriva od žandarske potjere, koja mu je za petama. Kako je mladić ranjen, potrebno ga je inkognito odvesti jedinom liječniku koji je spreman pomoći takvim revolucionarima. Šanto predlaže Fabjanu da njemu, nesretnom Čići i mlađem bratu za taj manevar posudi tri habita kako bi maskirani u svećenike prošli kraj policijskih patrola i došli do liječnika. Profesor Papinskog sveučilišta prvo rezignirano odbija taj prijedlog, da bi nakon inzistiranja majke ipak pristao na rizičan plan pomaganja ranjeniku. Stavlja na raspolaganje dvije halje iz kofera i treću u kojoj je došao, dok on sam privremeno oblači bratovu uniformu i ostaje nasamo s njegovom suprugom Ljubinkom, dok majka odlazi u susjedstvo javiti i objasniti bratu ranjenog kakvu je kašu skuhao mladi revolucionar. Od obiteljske drame s početka, priča se polako pretvara u svojevrsni triler, ali autor ne zaoštrava retoriku, čak štoviše ispisujući napete retke nerijetko poseže za ironijskim elementima, slikovito približavajući likove i njihove temperamente u novonastalim okolnostima.

U noći koja uslijedi odvije se mnoštvo događaja. Gotovo svi upleteni protagonisti riskiraju vlastitu sigurnost i egzistenciju pomažući ranjenom mladiću. Pri tome na vidjelo polako isplivavaju njihove istinske osobine i narav. Dvojica braće mijenjajući opravu koju nose, na neki način zamjenjuju i uloge, što će dovesti do dalekosežnih konzekvenci. Ali da ne otkrivam previše, samo ću reći da se ovaj, lagan i lepršav roman čita gotovo u dahu. Light motiv sadržan je u naslovu, primavera, proljeće, buđenje, nagon, pokretanje što se očituje kroz živopisne likove doslovno, ali i simbolično. Tekst obiluje originalnim stilskim i jezičnim figurama, posebice onim lokalnim, splitskim, čakavskim, što ga čini vrlo uvjerljivim. Autor se obilato služi ironijom, kojom mekša osjetljive teme i situacije, pa nije neobično da čitatelja pri tom i nasmije. Može se činiti na prvu da ne traži veliki emotivni i intelektualni angažman, ali taj dojam brzo nestaje jer priča pogađa bit ljudskih odnosa, potencira ono dobro u ljudima i zapravo je vrlo inteligentno napisana.