Usputne bilješke

Iako je ovo izvorno biciklistički blog, još jednom napravit ću iznimku i napisati par redaka o trenutačnoj preokupaciji, košarci. Tijekom ove godine, na određeni način otkrio sam loptanje ispod obruča, rekao bih ponovno, jer sam košarku aktivno igrao u srednjoj školi. U godinama nakon toga u više navrata sam joj se vraćao, ali samo rekreativno na nekom vanjskom igralištu u igri na jedan koš. Košarka mi je pomogla u socijalizaciji kada sam ranih devedesetih u tinejdžerskoj dobi stigao u maleni podravski gradić u kojem nisam poznavao gotovo nikoga. Važnu ulogu odigrala je i kasnije kad sam se doselio u mjesto u kojem danas živim. Prva poznanstva sam čini mi se stekao na haklu. Neka su se kasnije razvila u prava prijateljstva koja traju do danas. Košarci mogu zahvaliti i nadimak koji mi je u šali prišio jedan poznanik i koji se održao do danas. Oni koji me poznaju znaju da ne spadam u visoke ljude, što za košarku može biti otegotna okolnost, ali u određenim segmentima igre i situacijama je prednost, ako se iskoristi brzina i preciznost koju niži igrači u pravilu posjeduju.

Košarka je odličan timski sport i za igranje i za gledanje. Dinamična je, traži određenu razinu kondicije, snage, spretnosti, skočnosti i preciznosti. Usuđujem se reći i da je elegantna do neke mjere, jer su pokreti koje zahtjeva ujednačeni i skladni. U samoj igri ima kontakta, ali za razliku od recimo rukometa, on je minimalan i svaka iole grublja smetnja kažnjava se prekršajem. Gotovo svaki napad završava pokušajem pogotka koša, što dovodi do toga da ima vrlo malo praznog hoda, za razliku od primjerice nogometa. Trajanje napada je vremenski ograničeno, što smanjuje utjecaj suđenja na igru i tjera igrače da bez otezanja kombiniraju učinkovit napad. Kao i u drugim timskim sportovima pobjeđuje suradnja, pomaganje, kolektiv. Pojedinac može odskočiti, ali malo može napraviti sam. Igra je atraktivna i učinkovita onda kad je jednostavna, kad nema puno petljanja i soliranja, kad slobodni igrači ulaze u prazan prostor i brzim preciznim dodavanjima i šutevima stvaraju prednost.

U vrijeme kad sam se aktivno bavio ovim sportom, hrvatska košarka kotirala je visoko čak i u svjetskim okvirima. Imena kao što su Kukoč ili Rađa slovila su kao idoli za mnoge klince moje generacije, a osobito poštovanje i divljenje izazivao je neprikosnoveni Dražen Petrović košarkaški Mozzart. Legendarno srebro iz Barcelone, pod njegovim vodstvom, protiv pravoga Dreamteama, u kojem su igrali Jordan, Pippen ili simpatični Barkley, bilo je i ostalo neponovljivo. Draženovom pogibijom kao da je počela stagnacija i prosječnost koja traje do danas. U godinama koje su uslijedile reprezentacija se uglavnom mučila i vrlo rano ispadala na prvenstvima, a klubovi već dugo ne spadaju u europski vrh. Kod gledatelja i navijača to je izazivalo razočaranja i rezignaciju, pa košarka u Hrvatskoj danas ne uživa popularnost i pažnju kakvu bi mogla imati. Da stvari mogu drugačije i bolje izgledati pokazala nam je nedavno reprezentacija Slovenije koja se popela europski tron i izazvala divljenje sportskog svijeta. Ohrabruje činjenica da u mnogim sredinama mladi igrači vrijedno treniraju i to je, vjerujem, uz dobru organizaciju, zalog za bolju i uspješniju sportsku budućnost.

Povod za pisanje ovog teksta je činjenica da sam se nedavno priključio veteranskoj momčadi KK Ivanića. To mi omogućuje treniranje i igranje u opuštenoj i prijateljskoj atmosferi i uživanje u prednostima koje aktivno bavljenje sportom sa sobom nosi. Uzbuđenje i lagana trema preplavila me kad sam nakon dugo vremena obukao dres i zaigrao na službenoj utakmici. Za par minuta, koliko sam proveo na terenu, učinak je bio vrlo skroman, ali to me nije obeshrabrilo. Poseban poticaj dao mi je mi je stariji sin inače rukometaš, koji je gledao utakmicu. Obično ja njega hrabrim i bodrim s tribina. Ovaj put zamijenili smo uloge i to je za obojicu bilo jedno novo i zanimljivo iskustvo.