Usputne bilješke

Sava i Posavina su za mene, gledano iz jednog biciklističko-rekreativnog kuta, trajna inspiracija i fascinacija i mjesta na koja se rado vraćam. Pri tom mislim na dio od Rugvice do Siska koji mi je u blizini i po kojem relativno često vozim bicikl. Slabo prometne lokalne ceste prolaze kroz posavska sela i prate rijeku na tom djelu uz obje obale. To je ravnica do kuda pogled seže i vožnja je, ako nije vjetrovito ili kišovito, ugodna i fizički nezahtjevna. Posebno mi je omiljena bliža i dostupnija lijeva strana na potezu od Oborova do Martinske Vesi. Na tom djelu pedaliram u prosjeku jednom tjedno u toplijim mjesecima i usudio bih se reći da mi je poznat svaki zavoj. Početna točka za mene na toj savskoj ruti je Dubrovčak Lijevi za koji volim u šali reći da je moja matična luka. Od kuće do tamo imam oko deset kilometara za zagrijavanje, da bi potom krenuo pratiti Savu uzvodno ili nizvodno. Ponekad se odlučim prijeći je skelom i voziti po desnoj obali prema Veleševcu ili prema Desnom Trebarjevu, rodnom mjestu braće Radić. Prelazak skelom je zanimljivo i živopisno iskustvo. Pruža izravan pogled i upečatljiv doživljaj same rijeke, gotovo da možeš osjetiti njenu silinu pod nogama. Mana takvog prometovanja je nepouzdanost. Kad je vodostaj visok ili prijeti neka druga opasnost skela ne radi. Treba još uzeti u obzir i mogućnost da se skelar jednostavno ne pojavi, a trebao bi. Nedavno sam tako Oborovu uzalud čekao, pa sam na kraju bio prisiljen promijeniti planove za taj dan. To posebno može biti nezgodno kad se dan bliži kraju, a nađeš se na „krivoj“ strani rijeke. U tom slučaju slijedi dugotrajni demotivirajući obilazak po mraku od kojeg noge prvo postanu drvene, a kasnije olovne. Ako planirana ruta uključuje skelu, treba imati i pouzdanu alternativu koja se zove čvrsti most.

Za bicikliste, ribolovce i izletnike Sava i njezin okoliš su mjesta gdje provode slobodno vrijeme, rješavaju se stresa i pune baterije, ali za ljude koji uz nju žive ona je puno više. Oni svoje radne i životne obaveze podređuju ritmu te rijeke, obrađuju zemlju koja se uz nju prostire i od toga žive. Koriste resurse koji su im na raspolaganju i odgovorno gospodare. Usudio bih se reći da je ta rijeka i ambijent u kojem su ti vrijedni ljudi odrasli bitna odrednica njihovog identiteta. Oni se s ponosom s njom poistovjećuju, a njenu snagu i utjecaj ne podcjenjuju. To je posebno vidljivo kad Sava poraste i ogromna količina vode zaprijeti njihovim imanjima. Tada stanovnici sela i odgovorne službe poduzmu sve što je potrebno i sa strepnjom čekaju da se vodostaj spusti i nadaju se i vjeruju da će nasipi koji ih brane izdržati.

Za moje otkrivanje Posavine i drugih lokanih putova na širem području Ivanić-Grada presudnu ulogu je možda odigrao prijatelj D. koji mi je prije pet-šest godina po simboličnoj frendovskoj cijeni prodao bicikl na kojem sam kasnije odvozio stotine kilometara i koristim ga još i danas. Njemu mogu zahvaliti što me potaknuo na takav vid rekreacije koji se kasnije pretvorio u svojevrstan hobi. Kasnije nam se na tim vožnjama pridružio E. koji je svojim pažljivim fotografskim okom bilježio prizore i pri tom stvarao vrlo dobre fotografije, od kojih su neke izložene i nagrađene. Na tim zajedničkim vožnjama u šali smo se prozvali „Zlatne žbice Posavine“ da bi ja kasnije dio tog imena iskoristio za ovaj blog.

Pisac Bekim Sejranović u svojoj knjizi „Tvoj sin Huckelberry Finn“ ljubiteljima pisane riječi nudi jedan fantastičan opis Save iz svoje vrlo živopisne i zanimljive perspektive. On je naime odrastao kraj nje, da bi joj se u odrasloj dobi više puta vraćao i u malenoj brodici, koju je nazvao „Savska buba“ plovio po njoj. Umjesto prepričavanja zanimljivog sadržaja preporučujem knjigu za čitanje svima koji vole uživati u prirodi i u opijajućoj magiji ukoričenog teksta koji opušta i nadahnjuje. Ta njegova knjiga djelovala je na mene vrlo inspirativno i možda je djelom zaslužna da ovdje o Savi pišem i često joj se na biciklu vraćam.