| < | srpanj, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (16)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (7)
Listopad 2012 (12)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (19)
Svibanj 2012 (12)
Travanj 2012 (4)
Ožujak 2012 (14)
Veljača 2012 (14)
Siječanj 2012 (9)
Prosinac 2011 (22)
Studeni 2011 (15)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (15)
Kolovoz 2011 (23)
Srpanj 2011 (15)
Lipanj 2011 (4)
Travanj 2011 (6)
Ožujak 2011 (5)
Veljača 2011 (5)
Siječanj 2011 (8)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (15)
Listopad 2010 (9)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (11)
Lipanj 2010 (10)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (3)
Ožujak 2010 (4)
Veljača 2010 (4)
Srpanj 2009 (2)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Vježbaonica u kojoj će ostati višak nesagorenih kalorija koje sam zimus nakupio...
Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
\'ladovina
pravila
- 09:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nakon što sam upisao jučerašnji post otišao sam do Vranskog jezera. Vransko jezero, kao najveće prirodno jezero kod nas je ornitološki park, jer tu živi veliki broj raznih vrsta ptica, a u bočatoj vodi živi velik broj raznih ribljih vrsta, od kojih je najzanimljivija jegulja. Tamo sam se kratko zadržao, ali dovoljno da se uvjerim kako ptice doista letaju svuda okolo, da postoji čak i znak za vozače koji upozorava na ptice na cest. Nekih pedeset, sto metara iza tog znaka vidio sam pregaženu pticu. Nisam to mogao ne primjetiti. Pentrao sam se na vidikovac u jednoj ornitološkoj stanici, ali nisam se zadržao dovoljno dugo da snimim neku dobru fotku. Birdwatching je zanimljiva disciplina, ali eto, za mene baš i nije. Popodne smo proveli na plaži. Pregledavali smo neke mailove na telefonu i igrali se... U jednom trenutku sam se smrznuo, dobijam svakakvih 'šaljivih' mailova koji nisu svi za dječje oči, da ne govorim o otvorenim chatovima i ostalim stranicama koje nisu opasne, ali nisu baš za otvaranje, a dječja znatiželja je super stvar. Pa sam na brzaka pozatvarao sve što mi se činilo neprimjerenim, a sada sam brisao nepoćudne šaljive mailove. Sad mi je malo jasnija i ta odgojno obrazovna dimenzija. Velika je odgovornost samo slučajno sudjelovati u oblikovanju svijesti mladog čovjeka, zato se klanjam svim roditeljima ovog svijeta. Navečer sam opet bio u Sukošanu, Surfer je na sebe preuzeo rješavanje sira, pa smo se po dolasku počastiti sa prženim gavunima i sjeli u zgodno uređen prostor za odmaranje na plaži, sa vrlo ugodnim stolicama-ležaljkama iz kojih Ti se nikako ne ustaje. Bio je tu i Slon, a ubrzo nam se pridružio i Suri Or'o. Or'o je uvijek imao nastup predatora iako mislim da je onako dosta dobar u biti i mislim da mu nije lako nikada bilo opravdati neka očekivanja okoline i tu svoju dobru bit. A nije ni meni bilo baš lako sinoć, iako smo polako pijuckali, ipak nisam prestao razmišljati o tome da se moram vratiti i kako bi bilo dobro naručiti mineralnu. Ali nisam, što sad, da naručim mineralnu pa da mi donesu toplomjer. Pričali smo o zanimljivim stvarima, o životu, poslu, razlici u životu u Slavoniji i Dalmaciji, onako, jedna ugodna večer sa razgovorima koje valjda vode odrasli ljudi. A u pozadini je bila pjesma, neki dan sam rekao da su zavijali i trebao bih im se ispričati, jer sam navikao slušati tamburaše koji svoje nastupe odrađuju profesionalno, pa i među njima ima razlika, a ekipa na boćalištu je cijelu noć pjevala slavonske pjesme sa srcem, da ih je bilo lijepo slušati. Svega je tu bilo...sve je ona meni...ili svevremnski hit, koji sam čak i zapjevušio onako sebi u bradu...jesam pijan, ali nisam jako..... Otišli smo opet u Maće na midnight snack i razišli se. Opet sam parkirao auto i zažmirio sat, dva, da alkoholne pare ispare, nisam bio prebijen i mogao sam voziti, ali nisam se htio kockati, na radiu je svirala nekakva klupska glazba. Zato sam jutros do maloprije spavao. Pričali smo o svemu i svačemu, tako i o redu i kakav taj red treba biti, pa sam se sjetio kako sam neki dan u konzumu u redu stajao iza čovjeka koji je imao puna kolica, a ja samo jednu stavku i zazvonio mi je telefon, pa sam odgovorio i objasnio gdje se nalazim i rekao da brzo stižem. Kada čovjek ispred mene sa punim kolicima došao na red, okrenuo se, pogledao tu moju jednu stavku i ponudio mi da prođem, što sam ja prihvatio, zahvaljujući se njemu i istovremeno se ispričavajući gospođi na blagajni. Da sam bio pravi, rekao bih da ću pričekati, jer red je red, a opet s druge strane da sam bio na njegovom mjestu napravio bih istu stvar, zapravo, već sam to napravio. E sad, činjenica je da želimo živjeti u uređenom svijetu, a kako to napraviti, da li se strogo držati pravila ili je ponekad dozvoljena improvizacija ? Pravila nam uvelike olakšavaju život, a improvizacija je tu nekakav dodatni začin, iako, moram ponoviti jednu nešto što sam davno čuo..'moraš znati svirati da bi mogao improvizirati'. Tako sam jučer blebetao nešto o rješenju, to je bilo bezobrazno i neoprezno s moje strane i svjestan sam da je rješenje vrlo kompleksno, ali mislim da ga može načeti čovjek ili ljudi koji bi ujedinili sve, a siguran sam da takav čovjek postoji. |
carpe diem
- 11:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučerašnji dan bih mogao opsiati kao ideal odmora, fina papica, druženje, more, sunce i odmor. Milina. Išao sam se prošetati do Biograda, doista su krasne ove plaže tu, kako ide ona pjesma, dobro jutro visoke gore, dobro jutro najljepše moree.. Život u ovom odmaralištu je doista idiličan. I dalje se upoznajem sa čarima obiteljskog života. Roditelji moraju biti i doktori i psiholozi i kapu im skidam kako sve to prolaze. Meni se opet sviđaju još uvijek moji problemi, jučer smo opet bili u baru na plaži, ali ovaj put je bio i tata obitelji, pa je pivo bilo nekako prirodan izbor. Doista ništa ne forsiram niti ikome želim utjecati na dnevne rutine. Prije večere sam popio još jedno pivo, zvao me, e sad, kako se to kaže, muž od kolegice s posla, pa iz kolegijalnih razloga to jednostavno nisam mogao odbiti. A i baš mi se htjelo. Pivo na terasi i zalazak sunca, smiraj dana, idila. Hrana ovdje je odlično pripremljena, a poslužena je na principu švedskog stola, tako da je jako teško ne pretjerati. Sinoć sam krenuo lagano, s ribom, ali sam morao malo popraviti s nekim pohanim odreskom koji je bio vrlo ukusan. Poslije večere sam došao u sobu, nešto malo čitao, pogledao tv i rano zaspao. Nije mi se dalo nikuda ići. Ovo je odmaralište, a ja na odmoru, pa sam se prepustio snu. Jutros sam se rano ustao, odradio tjelovježbu, otišao se okupati i onda išao na doručak, bio je obilan, ali sve sam napravio kako treba, ustao se rano, vježbao, plivao i onda se dobro najeo, sad ću morat pripaziti na ostale obroke... Kupio sam i novine jutros, bolje da nisam. Piše da smo se opet zadužili i da je to predstavljeno kao veliki uspjeh. Jedni novinari navijaju za poziciju, drugi za opoziciju, strašno. Ne znam, stvarno mislim da bi svi političari iz svih stranaka trebali sjesti za stol zajedno i poraditi na rješenju, one priče, pozicija, opozicija, treba ostaviti po strani, samo zajedno će pronaći rješenje, jer dok god je ova polarizacija izražena, razmišljat će se samo o dolasku na vlast ili očuvanju vlasti, a kada su ljudi koncentrirani na osvajannje ili očuvanje vlasti jednostavno nemaju vremena razmišljati o nekom kreativnom rješenju. I svi moraju sudjelovati u kreiranju rješenja, jedni da se trgnu, a drugi da se lakše suoče sa svojim pogreškama i što je najvažnije, da svi mogu prenijeti svojim članovima odluke o načinu i provedbi mjera za izlazak iz krize. A onda poslije nek' idu opet svi u borbu za glasove birača. Opet ja o politici tepem, ali neizbježna je to, vidim, tema. Da ne bude da samo kritiziram, razmišljam i o rješenju, ali znam da mi je bolje da šutim, jer sam svoje rekao na izborima, kao i svi građani ove zemlje i sada moram ili moramo živjeti sa onima kojima smo dali povjerenje. |
cvrčci
- 13:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučerašnji dan sam proveo u druženju sa obiteljima, doručak sam podijelio sa obitelji koja me dovela amo, koja me primila za stol i gledao sam kako se hrani mali dječak, toliko slobodan i snažan da kada pusti glas ori se cijeli restoran. A u razgovorom sa njegovom sestrom sam opet vidio koliko su današnji klinci napredni, ja sam u tim godinama bio naivan i praktički nepismen. Poslije kupanja sam otišao posjetiti kumče i negove roditelje drage prijatelje, opet sam bio u društvu skladne obitelji koja uživa u svakom trenutku koji provedu zajedno. Zato sam noć proveo kao svaka poštena vucibatina, u obilasku birtija i ispijanju piva. Izašao sam sa Silver Surferom i Slonom, ok, Silver surfer je bio jako moćan lik, ali jako tužan i tragičan, a moj frend definitivno nije tužan i tragičan, pa ću ga zvati samo Surfer. Dakle, izašao sam sa Surferom i Slonom, gledali smo finale svjetskog nogometnog prvenstva u baru na plaži i ovaj put, nogomet je doista bio najvažnija sporedna stvar, jer smo blebetali o svemu i svačemu, a na ekran bacili pogled kada bi ekipa okolo reagirala na neki potez igrača dvije najbolje momčadi. Oni su navijali za Nizozemsku, ipak je više turista ovdje iz Nizozemske... Jedna zgodna, mlada turistica se šetala po plaži i uživala u toplini ljetne noći i zastala pred ekranom, pogledavala je oko sebe, možda čak i prema meni, pojma nemam, ali mi se učinilo da bi bilo zgodno prošetati se s njom negdje do najljepšeg mjesta na plaži, tamo gdje se ne čuje ništa i vide se samo zvijezde. Nekada davno, možda bi to i učinio, ili da sam pravi frajer učinio bih to, ali nisam. Ne mogu više prilaziti nikome, dosta mi je toga, pa čak ni maloj zgodnoj turistici. Ok, skrivam se tu na raznim chatovima, ali to nije stvarnost i tu se pokušam nekako objasniti, a u stvarnosti ne mogu. Zvao sam konobara i naručio još jednu. Krenuli smo prema autu, preko boćališta, a tamo je ekipa uz harmoniku zavijala 'u proljeće kad procvatu jabuke.....' Zastali smo, a ovi su nas ponudili vinom i krenula je priča o boćanju, pa je Surfer rekao kako je tu jedan iz Vinkovaca kojeg bi trebalo podučiti. Što su ovi spremno prihvatili, pa je počela priča o tome u šta igramo, sva sreća, od janjca smo nekako došli do koluta paškog sira. Naravno, rasturili su nas, ta ekipa živi uz boćalište i bacanje im je prirodno kao i disanje. Meni je bilo zabavno pogađati, neke sam bacio jako blizu, ali bi ih onda igrač iz drugog tima razbio s nevjerojatnom lakoćom. Jedini bod za nas je osvoijo Slon. Popili smo još vina i otišli nešto pojesti u Maće, a poslije u disco bar van mjesta pored mora, ispod borova, stvarno nemam pojma sada gdje se nalazi. Rastali smo se negdje oko dva, ja sam još sat vremena sjedio u autu i polako pijuckao mineralnu, morao sam se vratiti. Na radiu je svirao jazz. Sada sjedim u sobi i slušam cvrčke, stvarno je krasno mjesto ovo odmaralište, lijepo uređene kućice, mlade obitelji na sve strane, sve je puno nekakve tihe radosti, a ja sam se prerano probudio. Rzmišljam o tome kako bih se idućih dana trebao samo kupati i odmarati, ne misliti o ničemu, čak ni lokati, ok, pivo, dva se ne računa. Ne mogu vjerovati kako ova okolina djeluje na mene, još ću poželit biti kao jedan od tih tata okolo. |
buć
- 11:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Evo sam se bućnuo i sada mogu opet malo piskarati, lijepo je biti na godišnjem, vremena ima za sve, a ovaj prostor u kojem se nalazim je genijalan. Ne bih ni bio tu da se frend nije interesirao za ovo odmaralište. Rekao sam da znam za ovo, ali da nisam nikada bio. Pa sam otišao u firmu pitati, nakon što mi je objašnjeno što i kako, zaključio sam da bi red bio da dođem vidjeti kako je tu, jer ipak radim već neko vrijeme u firmi, a još nisam bio u firminom odmaralištu. Eto me sada tu i zadivljen sam ovim prostorom, očito je da je netko uložio jako puno dobre volje u stvaranje ovog odmarališta. I još jedan bitan detalj, nikada nisam bio u prostoru u kojem ima tako puno male djece. Evo sam baš bio na kavi s prijateljicom i njenom kćerkicom, ok, ja ne pijem kavu, a okolo sam vidio kako svi ispijaju hladna piva, nekako mi se učinilo neprimjerenim u društvu male djevojčice i njene mame, iako je dugo znam, piti pivo, pa sam naručio mineralnu. Eto, pederčina i sram me bilo, ali to je moja bruka. Ma zapravo, baš me briga... |
eh, ta politika
- 09:03 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
U pretposljednjem postu sam svašta nadrobio, ne kažem da je sve doista tako, to je nekakvo moje viđenje stvari i stvarno ne mislim da sam neki mjerodavan, ali kao građanin imam pravo da promišljam svijet oko sebe. Pokušao sam se sjetiti zašto je to tako. Neki dan sam putovao sa sestričnom kroz Bosnu i dotakli smo se raznih tema, a kako sam isključio telefon, tako sam pokušao objasniti da ne želim plaćati roaming uslugu ni za razgovor ni za sms, jer mislim da je preskupa. Glavni menadžer T-HT-a ima ogromna primanja, osigurao nam čovjek najbolju uslugu, najmoderniju tehnologiju i najpovoljnije cijene usluga, pa je u redu da ima takva primanja. Ali situacija možda i nije baš takva, samo se pitam, što ako taj čovjek ima tolika primanja da nas drži u mraku, da nam liferuje zastarjelu tehnologiju po bezobraznim cijenama i baš zato ima tolika primanja ? Ne znam što je istina, nisam ni sudac ni političar, ali imam pravo da se pitam. Eto to je jedan primjer moje ogorčenosti, navest ću još jedan, mislim da se ljudi kod nas bave politikom jer žele biti na vlasti, nema ideje ni želje da se nešto napravi, samo da se uđe u strukture i pljuje po onim drugima i to mi je strašno i iskreno se nadam da će se to promijeniti. Stvarno se nadam da će se svi političari ujediniti i riješiti problem, jer polarizacija samo pogoršava stvari. Malo je ljudi koji se nečim bave i koji o tome nešto doista žele znati, koji su u svom fahu stručnjaci. To je nešto što i sam želim postati, ali to zahtjeva puno truda i rada i tek s vremenom, možda postaneš jedan od onih koji to doista jesu. Osim puno truda i rada, čovjek mora imati sreće i biti među ljudima koji se tim bave. Neki dan sam bio na večeri gdje je za stolom sjedio i čovjek koji je radni vijek proveo radeći poslove koji su meni strukovno bliski i uvijek mi je interesantno čuti kada ima nešto za reći baš o tim stvarima. Ali je i istaknuti član vladajuće stranke, obzirom da se ja ne slažem baš s politikom vladajuće stranke, osjećao sam nelagodu. Znam da imam pravo na svoj stav i volio bih da o tim stvarima uopće ne razmišljam, ali to je valjda ne nemoguće, jer kao čovjek koji se interesira za život oko sebe ne mogu ne primjetiti ono što se događa. Kao građaninu koji nije politički aktivan sva ta događanju u biti trebaju biti samo smjernice koje će kreirati moj odabir kada dođu izbori i mislim da je osim u vrijeme izbora vulgarno raspravljati o politici, ako nisam politički aktivan. Ali dogodi se vrijeme, kada i ono tiho biračko tijelo ima pravo nešto za reći, vrijeme kada se aktivnosti političara uvelike odražavaju na živote svih nas. Zato ja sad tu blebećem i neću više, opet se nadam da će ovo biti moj posljednji post o politici, naime, napišem nešto i onda se objašnjavam do besvijesti, jer se užasno bojim da ono što napišem ne bi bilo možda nejasno ili nezgrapno sročeno. Kažem, dobio sam priliku da sjedim za stolom među ljudima koji su u svojim poslovima neupitni autoriteti, neki su svoja stručna znanja čak uklopili s politikom i biti među tim ljudima je iznimno iskustvo. U tom društvu ja sam mlađi član i dobio sam određene zadatke, vezano uz program stručnog usavršavanja i nedavno sam dobio primjedbu jedne osobe o načinu na koji se program provodi. Nije to bila jasna kritika, nego onako usputna opaska koja me jako zabolila i proveo sam dosta vremena razmišljajući o čemu je riječ. Još kao student sjećam se trenutaka kada bi kolega kolegu na predavanju potpisao, što ja znam ovom je cura bila bolesna ili nešto i ovaj je skočio po lijek ili nešto ili mu je iskrsnula neka druga stvar, pa je kolegu zamolio da ga potpiše. Dogodi se da neka tvrtka uplati kotizaciju za određeni broje ljudi, pa ako netko ne može doći, netko drugi uskoči na njegovo mjesto, ne vjerujem da je to bilo u pitanju. Znam da je ova moja analiza besmislena, jer ne znam što je bio razlog primjedbe, ali znam i to da u životu ne smijem biti isključiv, jer ću se pretvoriti u idiota. A riješiti to moram, pa mislim da ću morat otići do te osobe i pitati u čemu je problem. Štogod bilo nadam se da će biti rješivo. Tu priču sam stavio na stol i obzirom da nisam imao konkretnih podataka samo sam napravio nered i krivo mi je zbog toga, ali htio sam razgovarati o nečemu što je zajednička tema. Spasio me stariji kolega pitanjem što mislim o gemištu, oko mene su sjedili ljudi koji su odavno zaradili pravo da sjede za stolom do kasno i uživaju u analizama životnih situacija uz to zanimljivo piće. Što sad da kažem, onako iskreno, rekao sam, mislim da se na tome čovjek može voziti tri dana bez problema. Pomalo neozbiljan odgovor, ali neki ukusniji mi jednostavno nije padao na pamet, baš sam bio blesav cijelu večer. Sjetio sam se kako sam neki dan u Baranji ratovao s gemištima, kad sam išao s frendom na Surduk fest. Pio sam male gemište, kako je on ono rekao, pio sam hozsu lepes, ali drugo nisam ni mogao jer sam vozio, jedino sam uz večeru popio dvije čaše čistog vina, ima tome davno kako sam čuo da je šteta stavljati vodu u vino. Sada sjedim na terasi u odmaralištu i razmišljam kako bih se mogao ić' baciti u more.. |
Opuzen
- 00:54 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Evo me u Opuzenu, u Vinkovcima je bila sestrična i ispostavilo se da bi bilo super da ju povezem prema jugu, što mi nije teško palo, za nagradu sam dobio fino hladno pivo koje sam progutao u par gutljaja u dva navrata, prvu polovicu prije tuširanja, a drugu poslije. Baš sam bio žedan.. Sada sam u krevetu i tipkam s fona, čitao sam zadnji post i dodao bih sto stvari, ali ovo tipkalo mi je malo čudno, pa idem sada off, sutra ću... Od jučer sam ipak na godišnjem.... |
Politika
- 23:01 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Imam posao koji volim i želim se istim baviti, ali, na žalost, moram uvijek misliti da li je ono što kažem politički korektno. Nisam uvijek tako razmišljao i govorio sam i činio ono što mi je u datom trenutku izgledalo kao bitno, ne razmišljajući o politici i ljudima koji slušaju. Uvijek sam se nekako trudio biti koristan okolini u kojoj živim, jer, ako okolina prosperira, samim tim bit će bolje i meni. Tako je i danas, ali sam shvatio da je okolina u kojoj živim, narod kojega sam i sam dio, previše opterećen politikom. Da je narod u ovoj državi previše opterećen politikom koja se nalazi u svakoj pori ljudskog djelovanja i da je polarizacija jako izražena, pa sam počeo razmišljati zašto je to tako. Korijen je u prošlosti, tamo negdje u završetku drugog svjetskog rata, kada su se ljudi podijelili na crne i crvene. I dan danas ta dva tabora gledaju u imena iz prošlosti. Jedni se okupljaju oko uspomene na Antu, a drugi oko uspomene na Tita. Svi su hrvati, a još uvijek se mrze kao najgori neprijatelji, zašto je to tako ? Malo sam istraživao i došao do nekih zaključaka. Antina ljubav prema državi je neosporna i prvi je koji je nakon 839 godina stvorio neovisnu državu. Na žalost, zbog povijesnih okolnosti, ta država je trajala samo četiri godine. On je učinio čudo i to je neosporno. A tko je Tito... Tito je čovjek koji je stvorio Jugoslaviju i kojem se zamjera smrt stotina tisuća hrvata na Križnom putu prema Bleiburgu. To je strahota jednog naroda. Ako želimo dalje živjeti normalno mora postojati način da se ta dva čovjeka pomire, da li je to moguće ? Moram uzeti u obzir povijesne okolnosti, Hrvati koji su stradali na Križnom putu su bili vojska i simpatizeri NDH. A pobjednici u drugom svjetskom ratu, jedni od pobjednika u drugom svjetskom ratu koji su odlučivali o sudbini poraženih u ovim krajevima bili su englezi. Ljudi koji imaju stroga pravila i koji su onog sa druge strane bili odlučni uništiti, da li su imali pomoć nekog drugog naroda iz ovih krajeva to ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali činjenica je da su srbi uvijek bili tu negdje. Što je Tito kao predvodnik jedne unije u izrastanju mogao učiniti ? Mogao se usprotiviti i u tom slučaju bi vrlo vjerojatno i sam bio smaknut. A na njegovo mjesto bi najvjerojatnije zasjeo Ranković. Onda bi živjeli u srboslaviji. Ili tko zna tko bi ovu zemlju raskomadao.. i srbin i mađar i talijan. Tito vjerojatno gori u paklu zbog toga, osim ako mu nije pomogla Sveta Marija Magdalena De Pazzi, čiji smo blagdan zajedno sa Titom svi slavili godinama. Ja nisam povjesničar, ali moguće je da Tito, iako je kumovo sa srbima, nikada nije zaboravio da je Hrvat. Ako je ova moja pretpostavka točna, kako bi se danas ponijeli Ante i Tito ? Moguće je da bi se sa odgovornima za stanje u državi obračunali po kratkom postupku, sa onima koji su se pozivali na sve ono što je čuvalo srce i dušu hrvatskog naroda svih ovih godina i to pronevjerili, sa onim koji se pozivao na hrvatske generale i onda ih poslao u Haag. Tu sada moram stati, snaga Haaškog tribunala kao institucije nije zanemariva i nikako nije bilo dopustivo bilo obmanjivati narod lažnim obećanjima. Usudio bih se reći da Domovinski rat nije gotov dok se naši generali u Haagu ne obrane, naglašavam riječ obrana, jer svakom normalnom čovjeku koji pogleda kartu mora biti jasno da je rat koji su vodili hrvati bio obrambeni. Neki generali su se vratili, ali nisu svi, rat je stanje koje iz čovjeka izvlači ono najgore, nebitno o tome na kojoj strani stoji, a našim generalima se sudi i za neodgovorno ponašanje pojedinaca kojima su zapovjedali. Možda bi im progledali kroz prste i tražili samo da vrate ono što su uzeli, a onda bi sjeli pred neku kartu i zadovoljno nazdravili. Posljednji slobodan hrvatski kralj je bio Zvonimir, a 1102 godine Pactom Conventom Hrvati su se priklonili Ugarima koji su u to vrijeme valjda bili bolje organizirani, dogodili su se turski napadi i svi zajedno su završili pod Habzburgovcima. Slijede godine života pod tom krunom, mjesta dobijaju statuse gradova, gradovi dobijaju statuse slobodnih gradova, pa sveučilišnih gradova, razvija se želja za govorom na vlastitom jeziku u institucijama. Tu negdje se događa ilirski preporod kao logična želja da se ljudi sa sličnih govornih područja ujedine i zajedno se izbore bar za nekakva prava ako ne i za samostojnost. Ali nemaju svi želju samo za neovisnošću, neki žele zavladati svima. Sklapaju se razne nagodbe i nakon prvog svjetskog rata i raspada Habzburške monarhije, događa se Kraljevina SHS gdje su na prvom mjestu srbi. Osniva se banovina Hrvatska koja u okviru te zemlje živi do početka drugog svjetskog rata. Događa se NDH, prvi put nakon duugo godina. Nakon toga, Jugoslavija, u kojoj Ranković provodi srbizaciju, a ako to netko primjeti biva proglašen šovinistom i kao takav eliminiran. Neki koji to ne mogu gledati emigriraju i iz dalekih zemalja sanjaju neovisnost, neki ostaju, tiho slave svoje blagdane i sjećaju se, a neki se uključuju u politiku. Događa se Hrvatsko proljeće, pa ustav iz 74, kojim se određuju granice republika i mogućnost otcjepljenja, a na kraju referendum o višestranačju u Hrvatskoj i nakon toga, prvi višestranački izbori i odluka o otcjepljenju. Opet srbin pruža pokušava svim sliama to promijeniti, ali ne može ! Opet je puno mladih ljudi poginulo za Domovinu. Crnih više nema, davno su poginuli, strašnom smrću, ali često se poziva baš na taj užas i ostvaruju se jadni politički bodovi za vlastiti probitak, dosta je toga bilo, mislim da je vrijeme pustiti mrtve da počivaju u miru. Zna se kada je vrijeme za posjet grobljima. Crvena boja je samo boja, kao i svaka druga, ali koristiti riječ crveni u kontekstu u kojem se koristi je strašno, uvredljivo i nedopustivo, jer crveni su bili monstrumi, Staljin, Mao Zedong, Pol Pot, Ranković. Kada bi mene netko pitao ili kada bi imao prilike da nešto kažem, zamolio bih sve političare, iako je sličan poziv već stigao, žalosno, tak sada kada je voda došla do grla, da se ujedine, svi do jednog i da zajednički pronađu izlaz iz krize. A poslije toga nek se svaka stranka svojim programom, planovima i ostvarenim projektima bori za glasove birača. Njemačka je poslije drugog svjetskog rata bila sva u ruševinama, a dvadeset godina nakon toga visoko razvijena zemlja koja je počela vući Europu. Zašto desnica i ljevica ne bi bile lijeva i desna strana političkog lica jedne države ? Ima nas malo, tek 4 437 460, po zadnjem popisu iz 2001. godine, a živimo na naljepšem komadiću zemlje na svijetu i kada bi svi samo radili svoj posao bili bi bogati i neovisni kao Švicarska. Žao mi je ako sam svojim riječima i djelima ikada nekoga povrijedio i uvrijedio, nikada nisam na taj način nastupao, kao i sada, ne znam tko će ovo jednog dana čitati, ali znam da sam rekao stvari koje mogu uznemiriti obitelji koje 55 godina žive sa tužnim saznanjem da je netko njihov mučki ubijen i sa gorčinom u srcu jer to ne mogu promijeniti. Zbog toga ističem da je sve gore navedeno plod mojim razmišljanja i nema veze sa mojom obitelji, moja mati i moj brat nisu sudjelovali u tome, kao ni moji prijatelji i ako sam nekoga razljutio nek mene kazni, nek me zatuče i raščetvori. Jedno znam sigurno, svojim postojanjem ne želim nikome kvariti život. |
|
Ustao sam se na vrijeme, malo vježbao, dobro doručkovao i poslije nisam pretjerivao s ručkom. Navečer gledao utakmicu i na putu kući naišao još na jedno. Ok, to je u redu, ali ocjena dana je jedva prolazna, jer sam trebao reći da idem kući jer kasnim s današnjim postom na blogu. |
Nedjelja & ponedjeljak
- 00:42 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Obožavam nedjeljne ručkove, a, ovaj je bio super, pohana piletina i pečeni krumpirići, njam, pogotovo zato jer sam se kasno ustao i cijeli dan crkavao. Bila je to nedjelja kao iz nekog priručnika za dane. Kad sam se ustao prvo sam nazvao kolegu da vidim gdje je završio, probudio sam ga, malo mi je bilo krivo zbog toga jer sam i mislio da je otišao kuć', ali eto, morao sam provjeriti, k'o neka baba. Za doručak sam si napravio sendvič, kukuruzni kruh, pileća salama, majoneza i paradajz, a onda sam se vratio u krevet. Sve idealno, nedjelja, odmor, likvor je zasićen čarolijom prethodne noći mozak držao u opuštenom stanju. Čitao sam novine, gledao filmove, na tv je bio jedan dobar, stari....To Kill a Mockingbird. Oko pet popodne zvao me kolega, mogli bi na pivicu, baš nisam bio za birtiju raspoložen, pa smo se dogovorili čuti kasnije, oko sedam. U zadnje vrijeme često se logiram na raznorazne chatove, tako sam ovaj put počeo slati porukice redom svima koji su bili online i ubrzo se našao u vrlo opuštenoj dopisci. Pao je dogovor za susret i krenuo sam prema Osijeku, usput sam nazvao kolegu i rekao da ne mogu doći, da me oblio hladan znoj, što je u jednom trenutku i bilo istina, bio sam još na obilaznici kad mi je zazvonio telefon, dotična osoba javlja da joj je netko blizak umro, da je to upravo čula i da se ne možemo vidjeti. Rekao da razumijem i spustio slušalicu, okrenuo se u Jarmini i polako krenuo nazad. Prolazeći pored zgrade u kojoj kolega stanuje razmišljao sam da li da ga nazovem, ali sam zaključio da je bolje da odem kući i naspavam se. Ali kad sam se približio centru vidio sam ga kako opušteno hoda. Stao sam i povezao ga, usput razmišljajući gdje ćemo otići. Predložio sam da mu pokažem šetnicu uz Bosut, na što je pitao ima li kakva birtija na kraju, rekao sam da ima. Pitao sam ga kamo je krenuo, rekao je u centar, pa smo nekako po inerciji došli do centra, a tamo smo sreli još dva veseljaka. Pa smo im se i približili i krenula je priča, jedan se odmah digao i rekao da mora nekud ići, ja sam htio oteć kući, ali što sad, znao sam što se sprema. Na pitanje što ću, rekao sam pivo. Htio sam promijeniti narudžbu, ali bilo je već otvoreno, pa sam sjeo na stolicu. Uostalom, ne dolazim u birtiju svaki dan i stvarno ne znam što bih drugo naručio. Oblio me hladan znoj, kako ću sada ovo. Svuda okolo ljudi veselo prolaze, a ja ne znam kud bih gledao. Rekoh sam sebi, ovo moram nekako ugurati, prvih par gutljaja je bilo teško, ali uspio sam. Ljudi se trude i umiru od želje da drugima zapovjedaju, a ja moram sam sebi zapovjedati što da napravim. Bio je to svojevrstan trijumf volje. Sad je i kolega, koji je pio kole i vodicu rekao da bi mogao i on jedno, pratio sam, što ću sad, k'o mi je kriv što sam ušao u birtiju. Onda je naletio jedan tenisač, uglavnom, skupilo nas se četvorica za stolom i obrijali smo zanimljive priče, naravno desio se tu i red politike koji sam opstruirao. Ne mogu više podnositi te političke priče bez smisla, imam nekakvo svoje viđenje stvari koje možda opišem ovdje ovih dana, ali ne znam imam li pravo na to. To me muči već danima. Negdje blizu ponoći zatekao sam domaćicu ovog našeg kafića uzdravlje u suzama, umro joj je drag prijatelj. Bila je vrlo tužna i najmanje što sam mogao učiniti je ne smetati je više večeras, to je značilo da nema više piva i možemo kućama, na što je kolega naručio još jednu rundu. Kući sam došao priseban, ali nezadovoljan sobom što sam opet zaglavio, a tu me dočekala mati s pitanjima gdje sam, dokle mislim tako i kada ću se srediti, rekao sam da neću nikada, što joj je teško palo. To sam vidio danas za ručkom i znam što je mislila pod sređivanjem. Ali ja jednostavno nisam materijal za to. Za ručak sam dobio špagete i tražio sam i pronašao vilicu sa znakom wermachta koju je deda dobio od jednog nijemca. Bio sam mali kada sam to čuo i ne sjećam se točno okolnosti, ali znam da je taj čovjek bio kod dede u kući i da je bio dobar čovjek i da se ne zna da li je ikada došao svojoj kući. Ovo što sam sada napisao je nešto je je trebalo ostati za obiteljskim stolom, ali to je nešto što je u meni i što zadnjih dana vrišti iz mene van. Popodne sam išao na tenis, dobro m je došlo da se ispušem, kao, popravljam se, iako sam shvatio da za igranje tenisa čovjek mora biti robot ili imati takve neke sposobnosti. Položaj tijela, reketa, iskoraci, držanje reketa, praćenje loptice, ok, naučio sam voziti auto, ali to je lakše. Nisam nikada bio sklon sportskim aktivnostima, kao klinjo sam slobodno vrijeme provodio gutajući razne knjige, sve što bi mi došlo pod ruku. Zadnjih godina nisam ništa pročitao, samo ločem. Današnji dan je bio poluuspješan, nisam se ustao rano kako sam trebao, dakle, izostala je jutarnja vježba, dobro sam doručkovao, ručao dva tanjura špageta, a ne tri kao obično, popodne išao na tenis, a za večeru jeo jagode. Tu negdje je mama iz hladnjaka izvadila kobasicu, morao sam probati par narezaka. Post sam počeo pisati prije 23.00 sata. Da sam se ustao na vrijeme i odradio vježbu i da se nisam sladio kobasicom, dan bi bio vrlo uspješan. |
navijački trans
- 14:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jučer ujutro sam bio na tenisu, obzirom da se već nekoliko godina motam po terenima, odlučio sam probati malo istrenirati svoj udarac. I dogodio se nekakav pozitivni pomak, ne osobito velik, jer nikada nisam bio talenat za sportove, ali dogodio se. Poslije sam malo i zaigrao, sa ekipom s kojom sam odigrao najviše, kako da kažem, egzibicija, jer sam obično bio onaj četvrti koji fali i nikada nisam bio baš nekakv doprinos partneru. Onaj tko je igrao samnom obično bi izgubio. Zato sam odlučio popraviti svoju igru ili bar vidjeti da li je to popravljivo. Volje imam, ali samo volja ni u čemu nije dovoljna, odigrao sam par gemova i lipso. Požurio sam kući jer sam planirao otići pokositi travu koja je nakon obilnih kiša i sada lijepo zagrijana suncem sigurno izrasla. Na izjavu kako nisam ništa popio dobio sam odgovor, 'vidiš kako nije problem biti normalan'. To mi je baš diglo živac, što znači biti normalan, mogao sam popiti jedno ili dva, ne bi smetalo ništa, ali nisam ujutro ništa jeo, a i žurilo mi se i eto... Preksinoć sam pisao nešto o životu oženjenih ljudi, mogu misliti kako je njima ! To je bio trenutak slabosti izazvan koleginom izjavom da je počeo dijeliti stan sa djevojkom. Sjedili smo u birtiji, nas dva konja, konobar je zaključao vrata birtije, ugasio svjetla na terasi i ostavio nas dvojicu da dovršimo naručeno. Konobar je otišao k svojoj djevojci, a mi ostali u mraku, na što sam rekao kako je došlo vrijeme da se okrenemo drugim stvarima, nek po birtijama luduju mlađi momci. Vrijeme se može ispuniti na razne načine i to kvalitetno da čovjek ne stigne misliti ni o čemu drugome. Posao, pa nekakav posao popodne, malo sporta ili neka knjiga navečer, kino, video igra, što ja znam, ima toga... Preksinoć sam izjavio da ne volim srbe i svojim vulgarnim navijačkim stavom to pokazao. Ne odnosi se to na sve, u ovim krajevima žive i hrvati i srbi od pamtivjeka s tim da su u okvirima pojedinih država više grupirani jedni ili drugi. A među njima postoji tu i tamo poneka hrvatska obitelj u srbiji i obrnuto koja je tu isto tako oduvijek i ti ljudi vole i brinu se za svoja ognjišta, pa tako i za državu u kojoj žive i tu nije ništa sporno. No, prije malo više od 160 godina jedan glodavac je ideju o velikosrpskom ekspanzionizmu stavio na papir i ta ideja živi možda još i danas, nisam čuo izjavu iz komšiluka kojom su je se odrekli. Pobjedu Njemačke pogledao sam kod kuće. Španjolce sam gledao s kolegom, jako ga se dojmila ta pobjeda. Otišli smo do grada i bilo je jako veselo, teklile su sijevale kao u olujnoj noći. Prva koju smo popili je bila ono, klasični aranžman, limun, sol, onda je težio cimet, pa smo probali sa cimetom i narančom...ne mogu reći da je bilo loše, pa smo popili još jednu. Onda je kolega rekao da moramo malo živnuti i promuvati se, izabrao je stol za kojim su već bila dva momka, mislim da mu je pogled s te pozicije bio jako zanimljiv, što nisam isprva shvatio. Onda je stiglo još tekila, četiri, e, ovu sam munio bez gluposti. Onda je on otišao nekud, pojma nemam, a ja se našao u razgovoru sa momcima, usput mi se pogled izgubio u jednom dekolteu, to je primjetio i dečko koji je stajao pored te djevojke i vidio sam da nešto komentira pokazujući na mene. Nisam htio biti nepristojan, ali to je stvarno bila slika koja se rijetko viđa i slučajno mi je upala u oko. Ispalo je da su momci vojnici i da je jedan od njih u Karlovcu, gdje sam i ja bio kao ročnik. Počeli smo o birtijama, a nastavili sa dočasnicima i časnicima, tko koga poznaje. Jedan čovjek koji je, po meni, bio onako, impresivna pojava, danas ima par činova više, to mi je bilo baš super. Onda je drugi momak, nismo se upoznali, to je bio kasni sat i onako, dosta ležerna atmosfera, digao čašu i rekao 'a Domovinu' ! Iskapio sam ono pivo. Stiglo je još par piva. Odjednom se tu zagužvalo, nijh dvojicu su odvukli ljudi s kojima su valjda ipak bliži no samnom. Djevojka s dekloteom se u jednom trenutku dogodila na stolici pored mene, možda sam trebao nešto reći ili što ja znam, baš smo bili u žestokom prisjećanju. I nju je društvo odvuklo. Morao sam ići vidjeti gdje mi je kolega, par puta je zvao, ali ništa ga nisam čuo, izašao sam van i nazvao ga. A on se baškario u kafani preko puta. Rekao je da je tamo super i da tamo moramo otići zajedno, na što sam odgovorio da još nisam dovoljno slobodan, da mi za takav pothvat treba još goriva i da hajdmo mi nazad tu na šank, što smo i napravili. Naručili po pivo, popili pola a on je otišao preko, rekao sam da ću ga tu čekati. Znao sam i ja tamo otići, jednom sam izgubio kartice tamo, nisam još ni shvatio da sam ih izgubio, a u podne ih je netko već ubacio u poštanski sandučić. Korektno i zahvalan sam, ali ako mogu birati glazbu, onda to nije to. Bio sam na šanku s kolegom s posla i njegvoim prijateljem dok se svjetla nisu pogasila, otišao sam preko, ali ni tamo više nije bilo nikoga, zvao sam ga, ali se nije javio, pa sam gurnuo ruke u džepove i pošao kući. |
blogger's log, supplemental
- 00:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Čitao sam što sam upisao neki dan, opet sam preskočio jedan dan. Uvijek imam potrebu da dodatno objasnim svoje stavove. To s riječima je nezgodna stvar ako nisu dovoljno jasne. Tog dana ujutro prvi kontakt koji sam imao bio je sa kolegicom koja me nakon par rečenica ponudila zvakaćom gumom, pojeo sam tri, nisam siguran, ali moguće je da sam imao zadah gori od onog koji se dogodi komu od pečenja rakije nakon par dana na suncu. Kasnije sam bio sa ratnicima, ljudima koji su domovinski rat stvarno živjeli, ja nisam bio sudionik domovinskog rata i u kontaktu s tim ljudima uvijek mi dođe da se pokrijem ušima. Svaka ekstremna situacija u kojoj ljudi sudjeluju stvara posebnu atmosferu i odnose među ljudima, koji su neraskidivi i iznimna je čast kada imaš priliku kontaktirati s tim ljudima. Taj dan sam došao kući i nikuda nisam išao, kroz noć je padala kiša i stvarno sam se naspavao. Ujutro sam se ustao ranije i gimnasticirao, čak i bicikl vozio malo i dobro doručkovao. Za ručak sam imao grah, grah sa nogicom i buncekom, ono, kao sa slike i nisam odolio da malo bolje pojedem. Imao sam dogovoren tenis popodne i mislio da ću to sve potrošiti. To popodne sam shvatio zašto grah spada u kategoriju teške hrane, teško kretanje i vjetrovi, sreća da su teniski tereni dovoljno veliki da nisam nikome mogao pokvariti dan. Poslije sam otiša do terena u firmi znajući da se i tamo igra, malo sam prebacivao lopticu i poslije smo otišli na pivo. Stvarno sam bio žedan i to pivo je sjelo fantastično ! Kasnije me nazvao kolega, pa sam otišao van, pridružio nam se još jedan frend i dobro smo se zabavljali. Oko ponoći smo se sjetili jednog slavljenika i otišli mu čestitati rođendan. Ujutro se nisam ustao na vrijeme za gimnasticiranje, ali sam dobro doručkovao. To je formula koju polako počinjem živjeti, dobar doručak, i malo slabiji ručak, a večera opcionalno i kretanje. Ručak je bio ok, pohani račići i pečeni krumpirići, ali mi nije baš sjeo, jer je bio popraćen s komentarom da ne valja to što radim i da me nikada nema i da samo oženjenom svijetu kvarim živote. Eh, stvarno se trudim nikoga ne zvati i ne maltretirati, tu i tamo se dogodi tako neka ekstremna situacija, ali ne bez nekog razloga. Poštujem oženjeni svijet, što ja znam, da sam i ja oženjen vjerujem da bi rjeđe uživao s prijateljima u pivu, ali to bi bio poseban događaj, za koji bi se trsio, radio sve ostalo najbolje što mogu da mogu uživati u tim trenucima. Ovako živim u svijetu birtija, a tamo važe malo drugačija pravila, postoje oni koji su došli uživati u razgovoru uz piće, postoje oni koji su se došli keriti, kako god okreneš velika je vjerojatnost da ćeš zaglaviti. I nosim se s tim najbolje što znam, ok, po tome nisam baš uzoran i ne služim baš na čast svojoj obitelji, ali ako sam vucibatina, onda sam to van kuće, kod kuće sam tu za sve što treba i tako se će uvijek i biti. Istina, zadnjih tjedana sam često izbivao, puno se toga poklopilo, pa i svjetsko prvenstvo u nogometu. Mislim da nikada nisam tako revno pratio utakmice.Bio sam na gledanju utakmice i danas. Opet vrlo zanimljiva utakmica, a ja sam ovaj put navijao za Urugvaj, iako je reprezentacija Gane igrala jako dobro i borbeno. Kada su promašili jedanaesterac u posljednjoj minuti produžetka glasno sam se veselio. Reprezentaciju Gane trenira srbin. U svakom narodu postoje dobri i loši ljudi, ali često prevladaju ideje koje nisu ok i za njihovu promdžbu se koriste sve moguće situacije koje se tumače na razne nelijepe načine, tako bi bilo i ovaj put. Zato mi je drago da Gana nije pobijedila. Pojam kozmopolitizam mi je uvijek bio drag, ali da bi čovjek bio kozmopolit mora znati tko je i odakle dolazi, a mi ovdje kod nas u komšiluku imamo još puno nerazjašnjenih računa. |
