Obožavam nedjeljne ručkove, a, ovaj je bio super, pohana piletina i pečeni krumpirići, njam, pogotovo zato jer sam se kasno ustao i cijeli dan crkavao. Bila je to nedjelja kao iz nekog priručnika za dane. Kad sam se ustao prvo sam nazvao kolegu da vidim gdje je završio, probudio sam ga, malo mi je bilo krivo zbog toga jer sam i mislio da je otišao kuć', ali eto, morao sam provjeriti, k'o neka baba. Za doručak sam si napravio sendvič, kukuruzni kruh, pileća salama, majoneza i paradajz, a onda sam se vratio u krevet. Sve idealno, nedjelja, odmor, likvor je zasićen čarolijom prethodne noći mozak držao u opuštenom stanju. Čitao sam novine, gledao filmove, na tv je bio jedan dobar, stari....To Kill a Mockingbird. Oko pet popodne zvao me kolega, mogli bi na pivicu, baš nisam bio za birtiju raspoložen, pa smo se dogovorili čuti kasnije, oko sedam. U zadnje vrijeme često se logiram na raznorazne chatove, tako sam ovaj put počeo slati porukice redom svima koji su bili online i ubrzo se našao u vrlo opuštenoj dopisci. Pao je dogovor za susret i krenuo sam prema Osijeku, usput sam nazvao kolegu i rekao da ne mogu doći, da me oblio hladan znoj, što je u jednom trenutku i bilo istina, bio sam još na obilaznici kad mi je zazvonio telefon, dotična osoba javlja da joj je netko blizak umro, da je to upravo čula i da se ne možemo vidjeti. Rekao da razumijem i spustio slušalicu, okrenuo se u Jarmini i polako krenuo nazad. Prolazeći pored zgrade u kojoj kolega stanuje razmišljao sam da li da ga nazovem, ali sam zaključio da je bolje da odem kući i naspavam se. Ali kad sam se približio centru vidio sam ga kako opušteno hoda. Stao sam i povezao ga, usput razmišljajući gdje ćemo otići. Predložio sam da mu pokažem šetnicu uz Bosut, na što je pitao ima li kakva birtija na kraju, rekao sam da ima. Pitao sam ga kamo je krenuo, rekao je u centar, pa smo nekako po inerciji došli do centra, a tamo smo sreli još dva veseljaka. Pa smo im se i približili i krenula je priča, jedan se odmah digao i rekao da mora nekud ići, ja sam htio oteć kući, ali što sad, znao sam što se sprema. Na pitanje što ću, rekao sam pivo. Htio sam promijeniti narudžbu, ali bilo je već otvoreno, pa sam sjeo na stolicu. Uostalom, ne dolazim u birtiju svaki dan i stvarno ne znam što bih drugo naručio. Oblio me hladan znoj, kako ću sada ovo. Svuda okolo ljudi veselo prolaze, a ja ne znam kud bih gledao. Rekoh sam sebi, ovo moram nekako ugurati, prvih par gutljaja je bilo teško, ali uspio sam. Ljudi se trude i umiru od želje da drugima zapovjedaju, a ja moram sam sebi zapovjedati što da napravim. Bio je to svojevrstan trijumf volje. Sad je i kolega, koji je pio kole i vodicu rekao da bi mogao i on jedno, pratio sam, što ću sad, k'o mi je kriv što sam ušao u birtiju. Onda je naletio jedan tenisač, uglavnom, skupilo nas se četvorica za stolom i obrijali smo zanimljive priče, naravno desio se tu i red politike koji sam opstruirao. Ne mogu više podnositi te političke priče bez smisla, imam nekakvo svoje viđenje stvari koje možda opišem ovdje ovih dana, ali ne znam imam li pravo na to. To me muči već danima. Negdje blizu ponoći zatekao sam domaćicu ovog našeg kafića uzdravlje u suzama, umro joj je drag prijatelj. Bila je vrlo tužna i najmanje što sam mogao učiniti je ne smetati je više večeras, to je značilo da nema više piva i možemo kućama, na što je kolega naručio još jednu rundu. Kući sam došao priseban, ali nezadovoljan sobom što sam opet zaglavio, a tu me dočekala mati s pitanjima gdje sam, dokle mislim tako i kada ću se srediti, rekao sam da neću nikada, što joj je teško palo. To sam vidio danas za ručkom i znam što je mislila pod sređivanjem. Ali ja jednostavno nisam materijal za to. Za ručak sam dobio špagete i tražio sam i pronašao vilicu sa znakom wermachta koju je deda dobio od jednog nijemca. Bio sam mali kada sam to čuo i ne sjećam se točno okolnosti, ali znam da je taj čovjek bio kod dede u kući i da je bio dobar čovjek i da se ne zna da li je ikada došao svojoj kući. Ovo što sam sada napisao je nešto je je trebalo ostati za obiteljskim stolom, ali to je nešto što je u meni i što zadnjih dana vrišti iz mene van. Popodne sam išao na tenis, dobro m je došlo da se ispušem, kao, popravljam se, iako sam shvatio da za igranje tenisa čovjek mora biti robot ili imati takve neke sposobnosti. Položaj tijela, reketa, iskoraci, držanje reketa, praćenje loptice, ok, naučio sam voziti auto, ali to je lakše. Nisam nikada bio sklon sportskim aktivnostima, kao klinjo sam slobodno vrijeme provodio gutajući razne knjige, sve što bi mi došlo pod ruku. Zadnjih godina nisam ništa pročitao, samo ločem. Današnji dan je bio poluuspješan, nisam se ustao rano kako sam trebao, dakle, izostala je jutarnja vježba, dobro sam doručkovao, ručao dva tanjura špageta, a ne tri kao obično, popodne išao na tenis, a za večeru jeo jagode. Tu negdje je mama iz hladnjaka izvadila kobasicu, morao sam probati par narezaka. Post sam počeo pisati prije 23.00 sata. Da sam se ustao na vrijeme i odradio vježbu i da se nisam sladio kobasicom, dan bi bio vrlo uspješan.
Post je objavljen 05.07.2010. u 00:42 sati.