Nekoliko kratkih crtica o vještini upotrebe Photoshopa, a koje ne spadaju u uobičajeno "peglanje" slika za potrebe modnih časopisa...
** Spašavanje oštećenih fotografija zahtjeva puno znanja, vještine i vremena. Moguće je čak spasiti i fotografije koje je na prvi pogled "nemoguće" spasiti zbog količine oštećenja...:
These Photo Restorations May Boggle Your Mind
** Jedan umjetnik se na vrlo domišljat način "obračunao" sa ljudima koji su se zabavljali na spomeniku Holokaustu, umjesto da se ponašaju na pristojan način. To je učinio tako da je napravio fotomontaže - njihove fotografije koje je našao na društvenim mrežama umontirao u autentične fotografije iz tog vremena, a rezultati su koliko zanimljivi, toliko i bizarni...
Artist Shames Disrespectful Holocaust Memorial Tourists Using Photoshop
** Jedana fotografkinja je uz pomoć Photoshopa omogućila bolesnoj djeci da imaju lijepe, gotovo bajkovite, fotografije s Djedom Mrazom.
Photographer Uses Photoshop to Give Sick Children Magical Santa Photos
Je li svaka fotografija na kojoj ima golotinje nužno i pornografska? Nije!
No, kako bi se uopće moglo razlučiti razliku između akta, erotike i pornografije, prvo je potrebno poznavati osnovne definicje ta tri pojma, te shvatiti po čemu se te tri stvari razlikuju, a koje mnogi ne znaju, ili pak namjerno ne žele znati.
**AKT - Predstavlja (anatomski) prikaz golog ljudskog tijela, bilo čitavog, bilo djelomičnog (nekog njegovog detalja), u nekom položaju, pokretu ili okruženju. Od davnina je poznat i korišten u umjetnosti.
**EROTIKA - Prikaz ljudskog tijela koji bi (u smislu pobuđivanja spolnog nagona) kod promatrača trebao potaknuti maštu. Kod erotskih sadržaja uglavnom je naglasak na grudima i stražnjici (bilo pokrivenim bilo otkrivenim), bez ikakvog eksplicitnog prikaza spolnih organa ili samog spolnog čina.
**PORNOGRAFIJA - Eksplicitni prikaz spolnih organa, spolnog čina i seksualne aktivnosti, a koji ima za svrhu izravno vizualno pobuđivanje spolnog nagona i spolnog uzbuđenja kod promatrača.
Problem zna predstavljati to što je po svome sadržaju razlika između akta i erotike nekad vrlo tanka, ali je opet s druge strane dovoljno velika da akt i erotiku razlikuje od pornografije.
Isto tako, čak i fotografije koje nisu striktno ni u jednoj od ove tri kategorije, mogu u sebi sadržavati veću ili manju količinu golotinje; npr. razne dokumentarne fotografije, fotografije medicinske dokumentacije i tome slično.
Međutim, postoje ljudi koji su doslovno "alergični" na bilo kakvu golotinju na fotografijama, pa kad god negdje osvane neka "golišava" fotografija, oni, dežurni dušebrižnici i "veliki moralisti", su prvi koji će dizati hajku na fotografa koji je to snimio, propovijedati nadugačko i naširoko o nekakvom "moralu", pozivati na cenzuru i tome slično.
Štoviše, događa se da "veliki moralisti" neku fotografiju proglase "pornografskom" čak i onda kada su osobe na slici djelomično ili čak i potpuno odjevene, i to ne zbog toga što slika na sebi (ne) prikazuje golotinju, već zbog nekih njihovih vlastitih subjektivnih interpretacija i imaginarnih konstrukcija (u vidu raznih paranoidnih katastrofičnih scenarija), ponekad rezonirajući na način kao da se ne radi o slici neke osobe (rasporedu boje na papiru ili pixela na ekranu koji prikazuju nečiji lik), već o stvarnoj živoj osobi. Pa se tako od njih može čuti da je neka takva slika "pornograsfka iz razloga jer bi netko mogao onanirati gledajući tu fotografiju".
U svibnju prošle godine (fotografski) mediji su prenosili vijest o tome kako je Facebook uporno cenzurirao fotografiju koja prikazuje golo dijete (dječaka) u naručju njegovog oca, u kupaoni, ispod tuša. Dijete je naime bilo bolesno (inficirano salmonelom), a majka je snimila fotografiju u trenutku kada ga je otac držao ispod tuša u pokšaju da mu snizi temperaturu.
Iako je tada policija odbacila bilo kakvu mogućnot progona roditelja, jer je bilo onih koji su prijavili fotografiju policiji zato što su u njoj vidjeli "pornografiju" (valjda zato jer im je bilo kakva golotinja "pornografija", op.a.), čini se će majka na kraju ipak završiti na sudu, i to zbog incijative nekakve socijalne službe koja smatra da je takva fotografija - zanemarivanje djeteta i izlaganje djeteta opasnosti.
The Photographer Behind This Photo is Being Taken to Court by Child Services
Na današnji dan, 27.1.1945. godine, savezničke snage su oslobodile Auschwitz, najveći nacistički logor za istrebljivanje "rasno inferiornih" ljudi (Židova, Roma, Slavena, Homoseksualaca i sličnih...). Taj datum se obilježava kao dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Za vrijeme nacističke Njemačke, djelovalo je na podučju cijele Europe koja je bila pod njemačkom okupacijom, mnogo logora (što tranzitnih, koncentracijskih, radnih ili logora za istrebljiivanje). Tada su i nastale vrlo uznemirujuće fotografije koje prikazuju razmjere Hitlerovog "Konačnog rješenja".
(UPOZORENJE: Uznemirujući prizori!)
Holocaust Photos
36 Holocaust images you have to see
PORTRETIST IZ AUSCHWITZA
Za vrijeme svoga boravka u Auschwitzu (i prije nego je prebačen u drugi logor), kao službeni logorski fotograf radio je poljski zatvorenik Wilhelm Brasse, i bio zadužen za snimanje identifikacijskih fotografija zatvorenika, kao i drugih stvari poput medicinskih eksperimenata. Nakon oslobođenja, više nikada nije fotografirao jer su ga progonila sjećanja iz logora. O njegovom snimljen je dokumentarni film "Portretist"
(Kompletni film, na Poljskom, nažalost bez prijevoda)
Portrecista (Portretist)
ANNE FRANK
Jedan dokument iz tog vremena svakako je dnevnik djevojčice Anne Frank koja se zajedno sa svojom obitelji, dvije godine skrivala od nacista u Amsterdamu, i koja je u svome dnevniku opisala što je vidjela i doživjela. Nažalost, ona i njena obitelj su otkriveni te poslani u logore. Umrla je u logoru Bergen-Belsen nekoliko tjedana prije kraja rata.
No uz njen dnevnik, rat su preživjele i njene obiteljske fotografije, te čak i jedan video isječak.
Anne Frank - A Life In Pictures
Anne Frank: the only existing film images (djevojčica na lijevom prozoru, na 0:10)
Prije uloge Renea u seriji "'Allo 'Allo!", po kojoj je poznat i koja mu je donjela svjetsku slavu, Gorden Kaye se pojavio u epizodnoj ulozi u seriji "Are You Being Served?"...
Svaki put kad padne snijeg i ljudi se masovno uhvate snimanja "snježnih" fotografija, na velikom broju tih fotografija javljaju se dva glavna problema. Problemi sa ekspozicijom i problemi sa balansom bijele boje:
1. Ekspozicija
S obzirom da snijeg ima jako veliki stupanj refleksije svijetla, često zavara automatske sustave za mjerenje svijetla koji skrate ekspoziciju. Pa snijeg na slici ispadne sivkast a ne bijel, a sve ostalo što nije snijeg bude pretamno. Stvar se inače riješava tako da prilikom snimanja namjerno malo preeksponira (1/2 do 1 blendu) u odnosu na ono što pokazuje svjetlomjer, naravno ak je to moguće (na aparatima uglavnom je, na mobitelima rijetko kada..)
2. Balans bijele boje
Snijeg bi, na dnevnom svijetlu na slikama trebao biti bijel. Međutim uslijed raznih odbljesaka, odsjaka i sličnih stvari koje mogu zbuniti elektroniku, konkretno, automatiku koja određuje odgovarajući balans bijele boje za svaku pojedinu snimku, može se dogoditi da snijeg na dnevnom svijetlu bude plavičast ili žućkast. Ova stvar se rješava tako da se ne koristi postavka "automatic white balance" već onaj koji odgovra izvoru svijetlosti pod kojim se snima "sunce, oblačno..." ili pak "custom".
Obje stvari se mogu donekle popraviti i naknadno, obradom, ali malo tko to doista i radi...
Naramak fotografija ljudi i životinja, uglavnom kućnih ljubimaca, iz nekih prošlih vremena...:
** Totalno nezgodne fotografije sa kućnim ljubimcima
40 Totally Awkward Family Pet Photos
** Smiješne fotografije muškaraca i njihovih mačaka
14 Ridiculous Photos of Men Posing With Their Beloved Cats
** Čudne i neobjašnjive fotografije ljudi i životinja
22 Odd Vintage Snapshots of People and Animals That's Just Unexplainable
U digitalnoj fotografiji se često vode polemike u koji format datoteka je bolji. RAW ili JPEG. Većina današnjih naprednijih aparata omogućava snimanje u JPEG, RAW ili pak u oba formata istovremeno (JPEG+RAW). I dok jedni tvrde kako JPEG format "ne valja" i da ga koriste "amateri" i "neznalice", te da se "mora" snimati u RAW formatu, s druge strane ima onih koji smatraju da je inzistiranje na RAW formatu pretjerano, te da je JEPG sasvim dovoljan.
Inače, razlika je u tome što su JPEG datoteke u aparatu obrađene i prema parametrima (određenim od strane korisnika) obrađene i komprimirane slikovne datoteke, dok je RAW datoteka "sirovi" zapis onoga što vidi senzor u trenutku snimanja, bez ikakve dodatne obrade u aparatu i bez ikakve kompresije (kompresijom se inače gubi dio podataka).
Dijagram razlike između jpeg-a i raw-a
No slično kao i pitanje je li bolji film ili digitalija, tako i u ovom slučaju ono što je prednost jednog, mana je drugoga i obratno...
JPEG
Prednosti:
* gotova slika odmah iz aparata; zgodno za one koji nemaju namjeru ili potrebu pretjerano obrađivati fotografije nakon snimanja.
* manja veličina datoteke; manji utrošak prostora na medijima za pohranu, pa je moguće snimiti i pohraniti više slika.
* daje sasvim upotrebljive rezultate ako se prilikom snimanja "iz aparata" pogodi ekspozicija i balans bijele boje.
* jpeg format prepoznaju više-manje svi programi za obradu slika
Mane:
* ograničene mogućnosti naknadne obrade po pitanju poravljanja ekspozicije ili balansa bijele boje; previše "čaćkanja" u obradi degradira kvalitetu slike.
* kod većih kompresija datoteke pojavljuju se artefakti i tzv. posterizacija
RAW
Prednosti:
* veća fleksibilnost po pitanju naknadne obrade
* omogućava podešavanje ekspozicije, balansa bijele boje i naknadno, prilikom obrade.
* nema kompresije datoteke, tako da se ne gube slikovni podaci
Mane:
* nakon snimanja je svaku sliku potrebno obraditi, i pretvoriti i neki drugi format (npr. jpeg, tif, png ...) da bi je se moglo koristiti
* velike datoteke (3-4 puta veće od jpeg-a), potrebno više mjesta za pohranu datoteka
* zbog većih datoteka, kod "rafalnog" snimanja, može se snimiti manje snimaka nego ako se snima u jpeg formatu, a samo spremanje snimaka dulje traje.
* ponekad stariji programi za obradu ne prepoznaju određene raw datoteke, pa je potrebno nabaviti dodatne programe ili "plug-in"-ove da bi ih se moglo obraditi.
Za vrijeme Trumpove predsjedničke inaugracije, u Washingtonu se dogodio prosvjed, na kojem je stotinjak ljudi uhićeno, a bilo je i ozlijeđenih, te materijalne štete.
Na mjestu događaja, zatekao se i jedan fotograf, inače "freelancer", koji je u maniri fotoreportera pratio jednu skupinu prosvjednika. Po njegovim riječima, ono što je u početku izgledalo kao mirni prosvjed, nakon nekog vremena se pretvorilo u kaos.
U jednom trenutku, dotičnog fotografa su, iako je samo stajao i snimao, zaskočili policajci, koji su ga, iako je legao na zemlju po njihovim naredbama, bez pardona našpricali suzavcem direktno u lice sa vrlo male udaljenosti...
I Shot the Trump Inauguration Protests and Got More Than I Bargained For
Galerija slika: Inauguration protests
Inače, kad god se ovako nešto dogodi, a dogodi se na gotovo svakom većem prosvjedu, da policija "reda radi" nasrne i na nekog fotografa ili snimatelja, iako ovaj ne radi ništa osim što snima događanje, nekako se nameće zaključak da u takvim situacijama na fotografe i fotoreportere nasrću policajci koji:
1. Imaju osobne nesimpatije prema fotografima, bilo da se "ne vole slikati", ili pak patološki mrze fotografe, pa pod paskom toga što su u uniformi, koriste priliku da se na njima iživljavaju pretjeranom upotrebom sile (pendrečenje, suzavac, guranje, gaženje isl...) ili bezrazložnim uhićivanjem (razlog izmisle kasnije).
2. Imaju problema sa razlikovanjem fotoaparata od predmeta za nanošenje štete ili ozlijeda (cigle, kamena, boce, letve, pajsera i sličnog), kao i problema sa razlikovanjem određenih oblika ponašanja (je li netko prosvjednik ili nije, tj. da li samo mirno stoji na cesti s fotoaparatom i snima ili npr. baca boce, kamenje, uništava imovinu...).
3. Namjerno pokušavaju opstruirati i cenzurirati fotografe i snimatelje pretjeranom upotrebom sile, ili prijetnjom upotrebe sile, kako ti isti fotografi slučajno ne bi zabilježili pretjeranu upotrebu sile od strane policije.
Kasnije, ti isti policajci, ako ih se uopće i prozove na odgovornost, pravdaju se da je to bilo "slučajno", da je zapravo kriv snimatelj jer "što on ima tamo tražiti", ili se pokušavaju javnosti servirati opravdanja koja su po svojoj uvjerljivosti u rangu bajki za malu djecu.
Dorothea Lange
[Preporučljivo gledati u punoj veličini]
Već se više od nekoliko puta u medijima objavljivalo obavijesti o nestalim osobama. Međutim, jednako tako se više od nekoliko puta događalo da se u tim obavijestima o nestalim soobama, ako se radilo o maloljetnim osobama, na fotografiji nestale osobe ovoj zamućivalo lice!
Pitanje - tko je tu glup!?
Jer kao, "nestali su" i "traže se", ali se tim zamućivanjem samo efikasno onemogućava da ih se i prepozna, ako bi ih se našlo. Očito netko ima premale intelektualne kapacitete da bi to shvatio.
Fotoaparati su dizajnirani i napravljeni za dešnjake. Okidači, poluge, tipke i kotačići za opsluživanje fotoaparata jednom rukom smješteni su na desnoj strani.
I to naravno savršeno funkcionira kod dešnjaka.
Međutim, jedan mali dio populacije, uključujući i one fotografske, je lijevoruk. Što će reći da sve kompliciranije radnje koje zahtjevaju fine motoričke sposobnosti i preciznu koordinaciju pokreta (kao npr. pisanje) rade lijevom, a ne desnom rukom.
Stoga, kad god su lijevoruke osobe suočene sa fotoaparatom koji je rađen za dešnjake, osjećaj s kojim se suočavaju je otprilike onakav kao kada dešnjak pokušava pisati (ili bilo što drugo kompliciranije raditi) lijevom rukom. Ide nekako, možda uz malo vježbe se može i uvježbati, ali to jednostavno "nije to", odnosno daleko je od nekakvog "normalnog" osjećaja.
Tu je lakše pojedincima kojima jedna (lijeva) strana tijela nije apsolutno dominantna, već su sposobni određene "fine" radnje obavljati bez problema objema rukama (tzv. ambidekstrici), nego onima koji su baš izraziti ljevaci.
No još je veći problem onima koji, uslijed neke nezgode, ili pak urođenih malformacija, imaju problema sa motoričkom funkcijom desne ruke, ili im pak na njoj nedostaju prsti ili čak i cijela šaka. Kod njih gotovo da i nema druge opcije nego opsluživati fotoaparat samo lijevom rukom.
Bilo je već slučajeva da su se pisale peticije proizvođačima opreme, da poduzmu nešto po tom pitanju, no do sada još niti jedan proizvođač nije pokrenuo makar i ograničenu maloserijsku (ili po narudžbi izrađenu) "zrcalnu" verziju nekog svojeg fotoaparata, koja bi bila prilagođena za lijevake.
Disabled Photographer Petitioning Canon to Make a DSLR for Left-Handed People
Dear Camera Makers: Please Help Us Left-Hand-Only Photographers
Tako da se za sada sve prilagodbe aparata za opsluživanje samo lijevom rukom uglavnom svode na improvizacije, ili "akrobacije" (npr .da se aparat okrene naopako pa okida malim prstom,...ili tome slično), a što je sve skupa zapravo vrlo nespretno, nesigurno i frustrirajuće.
Naramak fotografija snimljenih u Parizu od strane raznih fotografa iz raznih vremena...
20 Fascinating Vintage Photographs That Show Paris Life in the 1920s
50 Powerful Black-and-White Photographs of Life in Post-World War II Paris
Paris in 1955 Through an Amateur Photographer's Lens
Dronovi, tj. bespilotne letjelice opremljene kamerama, za snimanje iz zraka, ponekad znaju biti vrlo nezgodne. Što zbog neznanja, neiskustva ili gluposti vlasnika (tj. "pilota"), što zbog drugih "vanjskih" utjecaja ili pak iznenadnih elektro-mehaničkih kvarova.
Pa se tako već mnogo puta događalo da su dronovi udarali u zgrade, drveće, vozila, ljude, padali u vodu, ili pak bili napadnuti od strane životinja... ili su pak letenjem blizu aerodroma ili požarišta ugrožavali zračni promet.
Tako se u jednom nedavnom slučaju dron zabio u toranj u Seattlu, a vlasnik bi radi toga mogao odgovarati...
Pilot Crashes Drone into Seattle Space Needle, May Face Jail and Fine
No na YouTube-u je moguće pronaći čitave kompilacije najrazličitijih nezgoda sa dronovima:
Extreme Drone Crashes - Compilation 2015
Drone Fail Quadcopter Crashes
Pojedini fotografi ponekad sami sebi zadaju određene projekte. Najčešće su to "projekt 52" ili "projekt 365". Brojka označava broj dobrih fotografija koje bi trebali snimiti u godini dana. Kod "projekta 52" to bi trebalo značiti jednu dobru fotografiju u tjedan dana, a kod "projekta 365" jednu dobru fotografiju svaki dan. Međutim u takvim projektima postoje određene zamke.
Kada se određuje svojevrsna "kvota" po pitanju broja snimljenih fotografija, to može rezultirati kontraefektom, na način da se projekt svede upravo na puko ispunjavanje brojčane kvote, odnosno vođenje računa o kvantiteti, a ne kvaliteti samih snimaka.
Kod "projekta 52" još donekle ima "lufta" da se u tjedan dana snimi i odabere jedna dobra fotografija, što može rezultirati donekle zanimljivim krajnjim rezultatima, ali kod "projekta 365" gdje je svaki dan potrebno imati jednu kvaitetnu snimku, to je puno teže, te je veća vjerojatnost da će se sve svesti na puko ispunjavanje kvote, a fotografije u najbolju ruku biti tek osrednje.
Isto tako, puko ispunjavanje kvote, nije nikakva garancija da će fotograf zbog toga napredovati po pitanju svojih fotografskih vještina.
Inače, poznati fotograf Ansel Adams jednom prilikom izjavio kako je "12 značajnih fotografija u jednoj godini dobar ulov." Drugim riječima, kvaliteta bi svakako trebala biti važnija od kvantitete.
Dođe zima, padne snijeg, i odmah medije i društvene mreže preplave fotografije snijegom zametenih cesta, zatrpanih vozila, ili prometnih nesreća nastalih zbog klizanja po snijegu i ledu, uglavnom uz natpise kako je "na cestama kaos zbog snijega" ili da je "snijeg iznenadio zimsku službu", bez da se od strane onih koji serviraju takve napise uopće uzmu u obzir i drugi važni faktori poput količine i intenziteta snijega koji pada, vozačke vještine vozača i opremljenosti vozila kojima sudjeluju u prometu, itd... Jednako tako, ispod tih napisa se javljaju i komentatori s vrlo omalovažavajućim komentarima.
Međutim, prema onome što dotični pišu, može se zaključiti da po zimskoj službi najviše pljuju i sraćkaju oni koji...:
1) ...nemaju pojma kako zimska služba uopće funkcionira: Zimska služba "for idiots"
2) ...imaju u glavi utopističke fiks-ideje, kao i potrebu za komocijom, do mjere da očekuju kako bi se po zimi, bez obzira na vremenske uvjete (snijeg, led, mećava...) moralo moći prometovati na potpuno jednak način kao i ljeti. Jednako tako im je zbog komocije problem samima uzeti lopatu u ruke.
3) ... su uvjereni da snijeg mora sa ceste biti uklonjen praktički i prije nego je pao. I što im se od strane političara po pitanju toga više obećava, to imaju i veća očekivanja od zimske službe.
4) ... ne znaju voziti ni po čemu drugome osim po čistom i suhom asfaltu; problematično je već i kad kiša padne pa je cesta vlažna ili mokra, a o klizavom snijegu i ledu da se ne govori. Uglavnom zato jer su uvjereni da "znati voziti" znači "voziti brzo". Ako uopće i imaju vozačku.
5)... nemaju zimske gume na autu, kao niti ostalu zimsku opremu (lance, lopatu...), te je normalno da im zbog toga auto zapinje u snijegu, kliže po ledu i stvara kaos i kolone na cesti. I onda su naravno svi drugi krivi (u ovom slučaju zimska služba) samo ne oni sami. (Jedan video usporedbe ponašanja zimskih i ljetnih guma na snijegu)
6) ... i inače nemaju nikakvog drugog posla u životu (npr. jer su u penziji), pa razbijaju monotoniju i liječe vlastite komplekse na način da gotovo opsesivno sraćkaju po nekome i pametuju o tuđem poslu (o kojem nemaju pojma) izigravajući dežurne redare, valjda kako bi se osjećali "važno" i "pametno".
Skrivena kamera i Photoshop u režiji ekipe Just for Laughs
Pojavile su se glasine o tome da bi se moglo dogoditi ponovno pokretanje proizvodnje kultnog Kodakovog Kodachrome filma.
Kodak ‘Investigating What it Would Take’ to Bring Back Kodachrome
Inače, Kodachrome film se prvi put u prodaji pojavio 1935. godine i ubrzo zamjenio do tada korištene i popularne postupke za dobivanje kolor fotografija. Bio je vrlo popularan zbog svojih prilično realističnih i zasićenih boja. (Poznata fotografija Afganistanske djevojčice snimljena je upravo na Kodachrome film.)
Međutim, glavni problem Kodachrome filma bilo je njegovo razvijanje, koje je bilo vrlo komplicirano u usporedbi s ostalim filmovima ("običnim" dijapozitivima, kolor i crno-bijelim filmovima). Za razliku od drugih filmova, emulzija Kodachrome filma u sebi ne sadrži bojilo, već ga se dodaje u emulziju u samom procesu razvijanja. Zbog toga se sam postupak razvijanja kodachrome filma (poznat u fotografskim krugovima kao K-14 proces), sastoji od čak 17 faza i zahtjeva posebnu mašineriju. U usporedbi s njim postupci razvijanja "običnih" dijapozitiva (E-6), kolor negativa (C-41) i običnog crno-bijelog negativa su puno jednostavniji (manje faza u procesu razvijanja, i moguće ih je, za silu, razviti i u običnoj dozi za razvijanje).
To je (zajedno sa pojavom i napredovanjem digitalne fotografije) bio i jedan od razloga zbog kojeg je s vremenom počeo gubiti na popularnosti, a što je na kraju i dovelo do gašenja proizvodnje 2009. godine.
Inače Kodak je nedavno najavio i ponovo pokretanje proizvodnje Ektachrome filma
... a koje je nemoguće izbjeći.
** Glupe "početničke" greške
Bez obzira koliko netko bio iskusan fotograf, i koliko imao staža, ne postoji garancija da mu se tu i tamo neće dogoditi neka glupa "početnička" greška, poput propuštanja "odlučujućeg trenutka" jer kamera nije upaljena ili je poklopac ostao na objektivu, preko u brzini "fulane" kompozicije ili mutne slike, pa do situacija da se na snimanje ode sa praznim baterijama, ispucanim filmom ili bez memorijske kartice.
** Problem selekcije vlastitih fotografija
Najteže biti kritičar samome sebi, pogotovo u situaciji gdje treba iz gomile snimljenih fotografija odabrati najbolje. Tu donekle pomaže iskustvo koje može natjerati fotografa da bude više samokritičan, ali opet nije garancija ako se upletu stvari poput sentimentalnosti ili ponosa. Pa se nevoljko odbacuju fotografije koje je bilo teško snimti iako kadrom nisu ništa posebno, dok se s druge strane interesantne slučajne snapshote često uopće ne doživljava.
** Uspoređivanje s drugim fotografima
Bilo od strane drugih fotografa, bilo od strane samoga sebe, uvijek se čini da drugi fotografi (šogotovo ako se radi o fotografskim uzorima) imaju bolje fotografije, da su poznatiji, ili da su više toga postigli, a da vlastiti rad i vlastite fotografije nisu ništa posebno.
** Arhiviranje fotografija
Sve snimljene fotografije koje se arhivira, bilo u obliku datoteka na diskovima, bilo u obliku filmova (negativa ili "dijača"), bilo u papiru, oduzimaju vrijeme, zauzimaju prostor i izjedaju živce (vječno pitanje i nedoumica - da li slike sortirati prema datumu, temi, mjestu snimanja...).
** Sindrom gomilanja opreme
Gomilanje opreme je boljka velikog dijela fotografske populacije, zbog uvjerenja da nova skupa kvalitetna oprema, ili pak puno opreme, jamči i bolje fotografije. Na kraju se događa da se unatoč nagomilanoj gomili opreme, zbog neodlučnosti što gdje i kada koristiti, najčešće koristi samo jedan aparat i jedan-dva objektiva, dok ostatak skuplja prašinu.
** Nabava savršene foto torbe
Koju god torbu da se odabere, ili bude premala, ili je prevelika, ili joj dizajn nije dobar, ili pak previše privlači poglede, ili nije ugodna za nošenje, ili je nespretna...
** Angažiranje za ništa
Popriličan broj fotografa doživljava to da ih drugi članovi obitelji, prijatelji, poznanici i kolege žicaju da im budu "fotoreporteri" na rođendanima, proslavama, događanjima i sličnim okupljanjima, samo iz razloga što se bave fotografijom. Kako bi se oni mogli bezbrižno zabavljati i ne gubiti vrijem na snimanje, dok netko drugi radi umjesto da se zabavlja. Ili pak da "za džabe" odrade neki konkretan i zahtjevan fotografski posao.
** Pametnjakovići i dosadnjakovići
Ne može se izbjeći ljude koji se obrušavaju na fotografe kao lešinari na crkotinu - od glasnih omalovažavajućih "kritičara", preko raznih suflera i "savjetodavaca" koji uvijek imaju fotografu nešto "pametno" za reći (iako ih se nije tražilo za mišljenje), pa do samozvanih redara, dušebrižnika, moralista, organa reda i njima sličnih.
** Murphijevi zakoni
Murphijevi zakoni fotografije
Ako se malo pažljivije prouči komentare ispod medijskih napisa sa fotografijama crne kronike, ratnih zona ili neke druge nesreće, pa čak i "paparazzi fotografija" slavnih osoba, gotovo se uvijek može naći ljudi koji fotoreportere koji su to snimili omalovažavaju i proglašavju "lešinarima".
Iako fotoreporteri samo rade svoj posao, uvijek se nađe neki etičko-moralno-dušebrižnički pametnjaković prema kojem se kao "ne bi trebalo/smijelo tako nešto snimati" , ato nešto je sve ono što oni sami iz ekih svojih razloga i shvaćanja stvarnosti smatraju da se ne bi trebalo snimati. No ako se dogodi da netko takvo nešto snimi, odmah se obrušavaju na fotografe i časte
ih pogrdnim etiketama, uz uobičajene floskule tipa "da oni zarađuju na tuđoj nesreći", "da snimaju nesreću radi vlastite slave".
No tim nesuvislim floskulama koje dotični serviraju zapravo samo pokušavaju opravdati svoje pljuvanje po fotoreporterima i skrenuti pažnju sa onoga važnoga - činjenice da je fotoreporterski posao snimiti vijest u obliku fotografije, kako bi se to predočilo ljudima koji nisu bili mjestu događaja.
Uz to, ti isti etičko-moralno-dušebrižnički pametnjakovići istovremeno, čini se, nisu u stanju pojmiti da oni (i većina druge populacije) ne bi uopće ni znali da se nešto dogodilo, odnosno koji su razmjeri događaja, da neki fotoreporter (ili slučajni prolaznik u ulozi fotoreportera) to nije snimio. Ne kaže se uzalud da slika vrijedi 1000 riječi.
Štoviše, često rezoniraju na način "ako nema slike, nije se dogodilo", a ako se "nije dogodlo", onda ne narušava njihovu komociju. No ako im komocija bude narušena, neće se obrušiti na onaj faktor koji je izazvao nezgodu koju je fotoreporter zabilježio, već će se obrušiti upravo na fotoreportera, tj. "glasnika" koji im je prenio "ono što ne žele gledati" i time narušio komociju.
Ako je netko u toj čitavoj priči lešinar, zapravo su lešinari upravo ti etičko-moralno-dušebrižnički pametnjakovići, koji se obrušavaju na fotoreportere čim im se za to pruži prilika. Ne samo zbog gotovo opsesivne potrebe pljuvanja po istima (valjda da bi time liječili neke svoje kompleske i osjećali se bolje), već i zbog toga što se to opet svodi i na ono da netko tko ne radi neki posao pametuje oko toga kako bi netko tko radi taj posao trebao raditi svoj posao.
U zadnje se vrijeme po medijima sve češće piše o nomofobiji. Iracionalnom strahu od gubitka mobitela.
Pojava takve fobije nije ništa čudno ni neobično, s obzirom na broj korisnika mobitela, kao i na broj onih koji mobilne telefone koriste doslovno do mjere da su postali ovisni o njemu. Naime, u moru korisnika mobitela, ima onih koji su stvarni svijet oko sebe doslovno zamijenili onim "virtualnim" koji im se odvija u mobitelu - većina vremena u životu im se svodi na čaćkanje po mobitelu i provjeravanje Facebooka, Twittera, Instagrama, lajkanje tuđih objava i statusa, štancanje tone selfija ili hvatanja Pokemona. To su uglavnom ljudi koje se može prepoznati po tome što dok šetaju ulicom, voze automobil ili bilo što drugo rade, umjesto ispred sebe, gledaju u ekran mobitela.
Naravno, kada se mobitel doživljava na takav način, već i sama pomisao na njegov gubitak je prilično uznemirujuća, a kamoli da se dogodi njegov stvarni gubitak (bilo da bude zametnut, izgubljen ili ukraden). U tom slučaju se mogu očekivati apstinecijske krize na razini onih kroz koje prolaze narkomani ovisnici. Od fizičkih simptoma kao što su anksioznost, tremor, znojenje, ubrzan puls, pa do psihičkih simptoma kao što su panika, strah, depresivnost, osjećaj usamljenosti, pojava dezorjentiranosti u prostoru itd. Štoviše, u nekim ekstremnijim slučajevima, pojedinci ispoljavaju ove simptome čak i u situacijama ako samo nestane signala za mobitel, ili im se negdje vani isprazni baterija.
Ipak, postoje neke mjere opreza koje je dobro poduzeti, a tiču se upravo mogućeg gubitka ili krađe mobitela:
** Sve kontakte, odnosno brojeve telefona, (ulične i e-mail) adrese i ostale podatke bitne za komunikaciju, treba imati zapisane i negdje drugdje, a ne samo u mobitelu; bilo na računalu, bilo u nekoj (papirnatoj!) bilježnici. Ista stvar je i sa PIN-ovima, korisničkim imenima i lozinkama za logiranje na razne internet servise i ostalo (da se, u slučaju gubitka mobitela, dotične može promijeniti putem običnog računala).
** Privatne fotografije i video klipovi, obiteljski albumi i slične važnije stvari se ne drži u mobitelu! Pogotovo ne one previše privatne snimke (golotinja, kućni pornografski uradci i tome slično). Sve takve stvari je uputno nakon snimanja što prije prebaciti na neki vanjski medij za pohranu, a u mobitelu ostaviti samo one koje su za pokazivanje (one koje se mogu bez problema pokazati i nepoznatim ljudima). Mobitel je i inače, upravo zbog mogućnosti lakog gubitka uređaja, najgore mjesto za čuvanje fotografija i video klipova.
** Nije na odmet zapisati IMEI broj mobitela, koji se može vidjeti tako da se na numeričkoj tipkovnici utipka *#06# ; u slučaju gubitka ili krađe mobitela, pomoću IMEI broja mrežni operater može putem mreže onesposobiti mobitel (on se više neće se spajati ni na jednu mrežu, čak i ako se promijeni SIM kartica).
** Pojedini "pametni telefoni" čak imaju i softversku opciju daljinskog lociranja (putem GPS-a), pa čak i brisanja sadržaja putem interneta, uz uvijet da je mobitel uključen i prijavljen na neku mobilnu mrežu. Isto tako, neki imaju mogućnost "zaključavanja" telefona dodatnim PIN-om (koji, dok je mobitel upaljen, onemogućuje pristup sadržajima u mobitelu).
** Nije loše nabaviti i "rezervni" mobitel, ili pak sačuvati "stari" mobitel nakon kupnje novoga (kod onih koji kupuju novi model mobitela zato da bi imali novi model, a ne zato što im stvarno treba), sa drugim brojem, upravo za ovakve situacije.
Dvostruka mjerila, odnsono dvostruki standardi, su pojava u kojoj se za istu ili sličnu stvar koriste dva dijametralno suprotna kriterija ovisno o tome prema kome se ti kriteriji primjenjuju. Pa se za nekoga ista stvar smatra "normalnom, pozitivnom, poželjnom ili dozvoljenom" a za nekog drugog ta ista stvar "nenormalnom, negativnom, nepoželjnom ili zabranjenom".
Licemjerje (dvoličnost ili hipokrizija), je osobina kod ljudi koji primjenjuju dvostruka pravila - kada prozivaju (omalovažavaju, tlače isl.) nekoga radi potpuno istih stvari koje zapravo i sami čine.
Dvostruka mjerila i licemjerje često imaju u sebi i neke elemente diskriminacije (npr. po spolu, funkciji, veličini opreme, osobnim nesimpatijama itd.).
Samo nekoliko primjera dvostrukih mjerila:
Ima onih koji stalno jamraju da na javnim mjestima "fotografi narušavaju privatnost", dok istovremeno sami na društvene mreže i internet stavljaju na tone privatnih fotografija sebe i svojih ukućana. Npr., osoba koja štanca na tone "selfija" i kelji na svoj profil, a nekome s "ozbiljnim" fotoaparatom kenja kak se "ne voli slikat".
Ako svoju spravu za snimanje prema djeci na nekom javnom mjestu uperi ženska osoba, sve je u savršenom redu. No ako to isto kojim slučajem učini muškarac, velika je vjerojatnost da će se od strane dušebrižnika odmah dići uzbuna jer "tko zna zašto ovaj snima, moguće/sigurno je neki peverznjak ili manijak".
Na dosta mjesta je "iz sigurnosnih razloga" postavljen video nadzor koji snima sve i svakoga tko se nalazi na toj lokaciji. No vrlo često isti onaj koji je postavio video nadzor i snima sve koji se nalaze tamo, nameće onima koje sam snima zabranu snimanja i fotografiranja iz jednako tako "sigurnosnih razloga".
Kada se "uvodi red" po pitanju snimanja, uvijek se trenira strogoća na onima koji imaju velike fotoaparate (DSLR-ovi), dok se na ljude s mobitelima uglavnom uopće ne obraća pažnja.
Tu su naravno i oni prema čijim je nahođenjima "nepristojno" snimati u situacijama u kojima oni smatraju da je, ali ne smatraju nimalo nepristojnim bez pardona "uletavati" fotografima, izigravati nekakve "samoovlaštene" dežurne redare i pozivati fotografe "na odgovornost" čim im se za to pruži prilika.
Isto tako, ljudi koji stalno požuruju druge i spočitavaju im da su "spori" ili da "loše rade", su najčešće upravo oni ljudi koji najčešće kasne ili ih se najduže mora čekati, a sami rade još gore.
Itd...
** Kodak je najavio ponovno pokretanje proizvodnje Ektachrome filma.
Kodak Ektachrome Film is Coming Back from the Dead
** Polaroid, nekad poznat po "instant" fotoaparatima koji su odmah nakon snimanja "ispljunuli" gotovu fotografiju, najavio je modernu, digitalnu verziju "instant" kamere:
Polaroid Pop: A Digital Instant Camera for Iconic 3×4 Polaroid Pictures
Jedna od najpoznatijih fotografija iz Domovinskog rata, svakako je fotografija Željka Gašparovića, nastala 1991. godine, a koja prikazuje mladog hrvatskohg vojnika na mitraljezu, i natpis "guns'n'roses" na zgradi iza njega.
FOTOGRAFIJA
Autor fotografije, susreo se nakon 25 godina sa čovjekom kojeg je ovjekovječio na fotografiji, i to na istom mjestu na kojem je fotografija nastala.
'Nepoznati' branitelj s kultne fotografije koja je stigla i do benda Guns N' Roses
Menadžer Guns N’ Rosesa zvao me na američku turneju '92., ali ja nisam želio napustiti svoje Tigrove
Bijah na kavi u jednom kafiću. I tako popijem kavu, platim, i krenem prema izlazu sa fotoapartom oko vrata, kad začujem iza sebe od nekih ljudi koji su sjedili u kafiću (po sjećanju):
" 'Alo fotograf, aj' nas slikaj! Ej, može jedna slika!?"
Na dotične se uopće nisam obazirao, već samo produžio prema izlazu.
Naime, neka osnovna kultura, tj. bon-ton, u ophođenju s drugima, a što nekima očito nedostaje, je da se nepoznatim ljudima sa kojima se nastoji ostvariti neki normalan kontakt (a pogotovo ako se traži neka usluga), ne doziva sa " 'Alo momak", "Ej ti tamo" i tome slično.
Isto tako, to što je netko fotograf, odnosno to što ima (ozbiljniji) fotoaprat oko vrata, ne znači da je samo zbog toga što ima fotoaparat, automatski i dežurni ispunjavatelj nečijih prohtjeva.
Štoviše nekima je takvo ad hoc zahtijevanje od nekog random fotografa da ih snimi (svojom a ne njihovom kamerom) zapravo samo pokušaj pokazivanja fotografu i okolini kako su "važni" i kako bi njih svatko (tj. fotograf) morao slušati i ispunjavati njihove prohtijeve...
Pojedine fotografije iz doba američke "velike depresije", iako se po sadržaju ne razlikuju puno od drugih fotografija iz tog vremena, imaju na sebi "crnu rupu".
Naime, jedan od tadašnjih urednika, Roy Stryker, iako se s jedne strane trudio da fotoreporteri koje je angažirao imaju sve što im je potrebno, s druge strane je dotičnima "ubijao" sve fotografije koje je smatrao "lošima" na način da je doslovno bušio negative perforatorom.
1930s 'Killed' photographs
Many Great Depression Photos Were ‘Killed’ by This Editor’s Hole Punch
Naravno, da su se fotografi jako bunili zbog takve prakse, jer je na takav način (kojeg su smatrali barbarskim, a što i jest) uništen jako velik broj fotografija, koje, iako možda nisu bile najbolje, svejedno predstavljaju neponovljivi prikaz jednog vremena.
Britanski fotoreporter Don McCullin proglašen je vitezom. Karijeru fotoreportera započeo je prije 60 godina.
Don McCullin Knighted for His Services to Photography
...s Facebooka.
(Facebook, screenshot)
< | siječanj, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
Mole se svi koji imaju potrebu komentirati da se drže teme posta i bontona! Svi nesuvisli i nebulozni komentari, te komentari koji budu sadržavali uvrede, omalovažavanja, provokacije, trolanje, spam i slično će biti obrisani bez pardona, a komentatori blokirani.
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
Važniji članci na blogu
Hrvatski zakoni
131. vs 144.
Vrste nasilja nad fotografima
Birokratsko nasilje
Kome i zašto smetaju kamere
Razlikovanje pojmova za idiote #1
Razlikovanje pojmova za idiote #2
Za domaće pilote dronova
Zašto je dobro imati auto-kameru
Murphijevi zakoni fotografije
Murphijevi zakoni fotografije 2
Zašto takav naziv bloga?
Fotografski blogovi
Bablfotograf rip
Bergaz naopačke rip
Delicatus
Fotografske priče
Geomir
hawkeye_1306
Klik-Po Europama rip
Kojekakve rip
Let lastavica
Nachtfresser
Nepoznati Zagreb
Splitkarenje u po bota rip
VladKrvoglad
Ostali blogovi
Alexxl
Čarapa Floyd
Euro smijeh
Plastično je fantastično
Saddako's apprentice
Semper contra rip
U zvijezdama piše
Ostali linkovi
Blog.hr
Google
Kontakt
toco1980blog(at)net.hr
Copyright © Toco1980
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora, osim onih dijelova koji su zasebno označeni kao (cc) creative commons ili public domain.
Listopad 2024 (1)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (2)
Ožujak 2024 (2)
Siječanj 2024 (3)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (3)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (4)
Lipanj 2023 (9)
Ožujak 2023 (1)
Veljača 2023 (4)
Siječanj 2023 (13)
Prosinac 2022 (10)
Studeni 2022 (12)
Listopad 2022 (3)
Kolovoz 2022 (1)
Srpanj 2022 (6)
Lipanj 2022 (8)
Svibanj 2022 (5)
Travanj 2022 (7)
Ožujak 2022 (10)
Veljača 2022 (10)
Siječanj 2022 (13)
Prosinac 2021 (8)
Studeni 2021 (10)
Listopad 2021 (15)
Rujan 2021 (5)
Kolovoz 2021 (7)
Srpanj 2021 (9)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (8)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (12)
Studeni 2020 (4)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (10)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (4)
Početak