Danas je teško zamisliti novine, pogotovo tiskano izdanje, bez fotografija. Kako "fotografija vrijedi 1000 riječi", tako su danas fotografije često glavni nosioci novinskih izvještaja.
Međutim nekad davno nije bilo tako. Prve novine su bile pune teksta, a bez slika.
Jedan video koji prikazuje kako se, zahvaljujući pojavi, razvoju i popularizaciji fotografije, s vremenom mijenao i izgled novina, u ovom slučaju novina "The new york times", od prvog izdanja 1852 do današnjih dana.
Iako se danas može naći mnogo novih knjiga i priručnika o fotografiji, nije na odmet zaviriti malo i u stare fotografske knjige, koje mogu biti zgodna literatura za nekoga tko želi malo više naučiti o fotografiji... S obzirom da se radi o starim izdanjima, uglavnom ih je moguće naći samo u oglasnicima, antikvarijatima i buvljacima...
Evo popis samo nekih:
** Popularni kurs fotografije
(Živojin Jeremić)
Knjižica u kojoj je jednostavnim jezikom opisano i objašnjeno sve bitno za nekoga tko se prvi put susreće sa fotografijom i tko želi ono najbitnije vezano za fotografiju. Od osnovnih pojmova koje svaki fotograf treba znati, pa do praktičnih savjeta za snimanje.
** Zbirka recepata i tablica
(Živojin Jeremić)
Zbirka recepata za razne fotografske kemikalije (razvijače, fiksire, prekidače, oslabljivače, tonere i ostalo...) te tablice ekspozicija, vremena razvijanja isl...
** Fotografija - od ideje do realizacije
(Vidoje Mojsilovic)
Kako naslov kaže, od ideje pa do realizacije slike...
** 555 grešaka u fotografiji
(P. Červenka, E. Einhorn)
Sve moguće i nemoguće greške, njih točno 555, koje se mogu dogoditi prilikom fotografiranja, razvijanja i korištenja fotografija.
Wilhelm Brasse bio je za vrijeme drugog svjetskog rata zatvorenik logora Auschwitz. Kako je bio školovani fotograf, dobio je zaduženje snimati identifikacijske fotografije logoraša, te fotografije medicinskih eksperimenata pod paskom dr. mengelea. O njegovom ježivotu i radu nedavno snimljen je dokumentarni film "Portrecista".
[Film je na poljskom jeziku, nažalost bez ikakvog prijevoda]
Netko se sjetio izmisliti tzv. "Lab-Box". Napravu u kojoj je moguće razviti fotografski film. Naime, sprava je koncipirana tako da se u nju točno na propisan način ubaci rola filma, namota na spiralu za razvijanje i zatim u njoj razvija.
S jedne strane, djeluje kao zgodna spravica za nekoga tko snima na film, no s druge strane se svodi na "izmšljanje tople vode", s obzirom da već odavno postoje "vreće" za ubacivanje filmova u "klasičnu" dozu za razvijanje, a što je moguće bez problema, i za daleko manje novca napraviti u kućnoj radinosti (malo crne tkanine koja ne propušta svijetlost, igla i konac).
5 grešaka koje najčešće rade ljudi koji se tek uče snimati na film. Bilo da su potpuni početnici, bilo da su prvo snimali digitalno, a zatim odlučili pokušati snimati i na film...
1. Pogrešno umetanje filma
Ovo je jedan od najčešćih problema s kojima se susreću fotografi koji se tek uče snimati na film. Umetanje filma je radnja koja zahtjeva dosta vježbe, pogotovo kod starijih aparata sa ručnim namatanjem filma (na nekim novijim aparatima je dovoljno umetnuti kazeticu s filmom i zatvoriti aparat, nakon čega aparat sam namota film). Kod neispravnog umetanja može se dogoditi da se film otkvači, da se podere preforacija ili čak da film i pukne.
2. Pogrešno određivanje ekspozicije
Film ima stalni ISO koji se ne može mijenjati (za razliku od digitalije), te jednom kad se umetne film određene ISO vrijednosti, ta vrijednost je konstantna sve dok se film ne ispuca. Jedine dostupne varijacije su otvor blende i brzina zatvarača. Zadnje generacije automatizranih aparata na film imaju tzv. DX kodiranje (gdje aparat sam prema oznakama na kazeti prepozna koji je ISO filma koji je umetnut u aparat) i tu uglavnom nema problema, no stariji aparati imaju ručno određivanje ISO vrijednosti, pomoću kotačića ili tipke, a čija postavka je povezana sa ugrađenim svjetlomjerom; ako se njena vrijednost ne postavi na vrijednost filma, sav film će biti pogrešno eksponiran. A ima i onih koji misle kako se (poput digitalije) i kod filma može mijenjti ISO vrijednost za svaku zasebnu snimku.
3. Brzopletost
Kad se pritisne okidač, to je to. Na filmu nema brisanja loših snimaka. Tako da je nonšalantno snimanje svega i svačega u nadi da će se uhvatiti nešto zanimljivo zapravo upropaštavanje filma. Kad se snima na film, onda se mora dobro promisliti što se točno želi dobiti na snimci. Ponekad su potrebni i dobri refleksi za hvatanje odlučujućeg trenutka. I da, prije svega, ako je aparat potpuno mehanički, potrebno je ručno podesiti ekspoziciju i fokus.
4. Nemirna ruka
Za razliku od novih (digitalnih) aparata koji su opremljeni svom silom pomagala za stabilizaciju slike, kod starih (pogotovo potpuno mehaničkih) aparata na film to nije slučaj. Jedina stabilizacija slike je fotografova (mirna) ruka.
5. Osvjetljavanje filma
Prije vađenja snimljenog filma iz aparata, potrebno je prvo film premotati natrag u kazetu. Iznimka su aparati koji snimaju na 120 film, ili pak oni s automatskim premotavanjem. U suprotnom će se prilikom otvaranja aparata film osvijetliti, odnosno uništiti. Uz to, ima i onih koji misle da se snimljene slike odmah vide na filmu, odnosno ne znaju da film nakon snimanja prvo treba razviti, pa nakon okidanja nadobudno otvore aparat "da vide što su snimili" i tako sve upropaste.
Već se događalo da su ljudi ginuli prilikom snimanja. Bilo prilikom snimanja selfija, bilo snimanjem "ozbiljnih" fotografija ili čitavih fotosessiona.
Pojedini fotografi u svojim nastojanjima da snime nešto "posebno" i "spektakularno" počnu više brinuti o samim fotografijama, dok s druge strane uopće ne brinu za vlastitu sigurnost i sigurnost ljudi oko sebe.
Pa se tako događalo da su fotografi i/ili modeli bivali pregaženi, padali s visine itd...
Najnoviji slučaj, dogodio se nedavno, kada se jedan fotograf odlučio snimati modela na jednoj visokoj zgradi u Dubai-u, gdje se ova naginje i visi sa zgrade, 300-tinjak metara iznad zemlje, bez zaštitne opreme (gurtni, sigurnosnih pojaseva i sličnog...). Iako je sve ipak završilo bez mrtvih, stvar je vrlo vrlo lako mogla završiti tragično...
Iako mnogi, pogotovo oni koji snimaju vertikalne videe to ne smatraju problemom, postoji jedan vrlo konkretan razlog zašto to je problem i zašto video MORA biti horizontalan:
Ljudske oči, odnosno ljudsko vidno polje je horizontalno, a ne vertikalno! Zbog toga je ljudima puno lakše i prirodnije gledati i pratiti horizontalni video od vertikalnog, iz prostog razloga što je horizontalni video najsličniji onome što oči i inače vide kad gledaju svijet oko sebe.
Međutim, jako puno ljudi uporno snima vertikalne videe, i to iz različitih razloga i opravdanja. Pa tako, jedni smatraju da "to tako mora biti" jer se "mobitel i kod razgovora drži vertikalno", drugi video doživljavaju kao fotografiju, pa idu za time da "ako može fotografija biti vertikalna, može i video.", treći se na kritiku zbog toga što su snimali vertikalni video brane time da je to "njihov video i njihova pravila", a "kome se ne sviđa, ne mora ga gledati".... itd.
Čini se da je jednostavna radnja okretanja mobitela za 90 stupnjeva, iz vertikalnog u horizontalni položaj - nekima jednostavno prevelik fizički i intelektualni napor.
Prije par dana objavljena je vijest da policija namjerava poboljšati sustav "naplate" kako bi kazne na kućne adrese stizale brže, te nabaviti još kamera, kojima se namjerava "načičkati" magistralne pravce, a neke već postojeće će se premjestiti na druge lokacije.
Naravno, kao i do sada "mjerodavnima" su puna usta "prevencije", gdje se realno nastoji što efikasnije provoditi - represija. Cilj zapravo nije toliko "usporiti promet iz sigurnosnih razloga" koliko ispisati što više kazni kako bi se njima punio proračun, jer kamere najčešće nisu uopće postavljene na kritična mjesta gdje se događa najviše prometnih nesreća uzrokovanih brzinom, već upravo na cestama gdje je najveća vjerojatnost da će ljudi voziti malo većom brzinom (razni magistralni pravci).
Naime, ako je cilj doista prevenirati prebrzu vožnju o čem "mjerodavni" uporno baljezgaju, to se onda može lako postići na način da se ispod prometnog znaka sa ograničenjem brzine postavi znak obavijesti da se brzina na toj dionici ceste nadzire kamerom. To je uobičajena praksa u drugim zemljama. Naime, na taj način svaki vozač bude pravovremeno upozoren, pa tko je pametan, taj će usporiti na propisanu brzinu (pa makar kutija s kamerom bila i prazna), a tko je glup će namjerno ignorirati obavijest o kameri i lako dobiti (zalsuženu) "čestitku". No to postavljanje znakova obavijesti se od strane "mjerodavnih" iz nekog razloga ignorira i izbjegava (vjerojatno zato jer bi takva obavijest vozačima smanjila šansu za zaradu na kaznama...).
Štoviše, bez znakova obavijesti da se brzina nadzire kamerama, može se dogoditi čak i to da vozači, kada na maloj udaljenosti uoče kameru za mjerenje brzine, svijesni da voze malo prebrzo, počnu naglo kočiti i na taj način zapravo - ugroze promet. Ili čak izazovu prometnu nesreću! Upravo iz tog razloga su u nekim zemljama čak i kućišta za kamere obojene u žutu ili narančastu boju, kako bi bile uočljive iz veće udaljnosti!
Bavljenje klasičnom, tj. filmskom ("analognom") fotografijom podrazumijeva i korištenje kemikalija u procesu razvijanja filmova i slika na foto-papiru. Konkretno, razvijača, fiksira i još nekih drugih otopina (prekidača, oslabljivača, itd...). Kako danas valjda 99% ljudi snima na digitaliju, tako su potrošnja, a shodno tome i sama ponuda dotičnih kemikalija jako smanjila, tako da ih je danas dosta teško nabaviti.
Međutim, onome tko se s time želi hvatati u oštac, moguće je sve nužno potrebne kemikalije za razvijanje filmova i papira (razvijače i fiksire) napraviti i u kućnoj radinosti, uz uvijet da se uspije nabaviti sve potrebne stastojke...
RAZVIJAČ D-76
(Kodak, razvijač za c/b filmove)
Metol 2 gr
Natrij-sulfit (bezvodni) 100 gr
Hidrokinon 5 gr
Boraks 2 gr
Voda (destilirana) 1000 ml
RAZVIJAČ FR-4
(Fotokemika, razvijač za papir)
Metol 1,5 gr
Natrij-sulfit (bezvodni) 24 g
Hidrokinon 6 g
Natrij-karbonat (bezvodni) 42 g
Kalij-bromid 1 g
Voda (destilirana) 1000 ml
FIKSIR FF-1
(Fotokemika, univerzalni fiksir)
Natrij-tiosulfat 210 g
Kalij metabisufit 25 g
Voda (destilirana) 1000 ml
Usvajanje bilo kojeg znanja i savladavanje bilo koje vještine (uklučujući i onie fotografske), kod svake osobe prolazi kroz 4 faze.
1. Nesvjesno neznanje
Osoba ne zna, niti razumije kao nešto učiniti, s time da vrlo često ni sama nije u stanju prepoznati to svoje neznanje, do mjere da sebe čak smatra "velikim znalcem". Koliko dugo će neka osoba biti u ovoj fazi ovisi isključivo o njenoj (ne)sposobnosti da prepozna vlastito neznanje, njenoj volji za učenjem i sposobnostima shvaćanja.
[Postoje oni koji misle kako "sve znaju" o fotografiji iako se njihovo "znanje" temelji eventualno na stiskanju okidača mobitela bez ikakvog drugog znanja o elementima ekspozicije, pravilima kompozicije i sličnome. Štoviše, što više lajkova dopbiju na selfie odljudi koji su jednako takve neznalice smatraju da su time veći "znalci". U ovoj su kategoriji također i oni koji su negdje nešto vidjeli ili čuli, pa smatraju da su samo na temelju toga "znalci" ili da je ono što su čuli "apsolutna istina".]
2. Svjesno neznanje
Iako osoba nema znanja, vještine ili ne razumije nešto, svjesna je tog svojeg neznanja, kao i važnosti savladavanja materije, odnosno usvajanja tog znanja i vještine, te posjeduje želju i interes sa savaladavanjem vještine i usvajanjem znanja.
[Ljudi koji ne znaju, ali žele naučiti fotografirati, a fotografska znanja i vještinu uče i savladavaju pohađanjem raznih fotografskih tečajeva i radionica, čitanjem literature i gledanjem raznih "foto-tutoriala", i naravno pokušajima imitiranja drugih fotografa, često sistemom pokušaja i pogreške.]
3. Svjesno znanje
Osoba koja je usvojila znanje i vještinu, no za njihovu primjenu i izvođenje treba koncentraciju i značajan intelektualni napor, pri čemu se uglavnom drže "školskih pravila", a rad ponekad izvode u fazama, odnonso "koracima".
[Znaju pravila kompozicije, pravila ekspozicije, kako rukovati aparatom i sve ostalo, no nedostaje im uvježbanosti i rutine, pa im za dobru realizaciju ideja i samo snimanje treba dosta vremena i truda; npr. treba im puno vremena da namjeste kadar, odrede i podese ekspoziciju...itd.]
4. Nesvjesno znanje
Osoba je toliko uvježbana i toliko poznaje materiju da je sposobna to znanje i vještinu demonstrirati i primjeniti bilo kad, bilo gdje, bez imalo muke i potrebe za planiranjem.
[Uopće ne moraju razmišljati o kompozicij kadra, već kompoziciju uhvate "automatski", ekspoziciju su u stanju prilično točno pogoditi i bez svjetlomjera, aparatom rukuju i zatvorenih očiju jer napamet znaju položaj tipki i raspored postavki... itd. Isto tako su u stanju bez većih problema fotografiji podučavati druge. Ponekad se može dogoditi da imaju i malo nerealna očekivanja od onih koji manje znaju od njih.]
PINAC odnosno "Photography is not a crime" je blog koji je nastao kao projekt čovjeka koji je nekoliko puta uhićen iz prostog razloga što je policiji smetala njegova kamera, te je u početku revno prenosio vijesti o maltretiranju fotografa bilo iz "sigurnosnih" razloga (gdje se fotografe smatralo "teroristima"), bilo zbog totalnih nebuloza i gluposti proizašlih iz paranoje slučajnih prolaznika.
S vremenom je od bloga prerasla u pravi portal s vijestima, a u čijem stvaranju danas sudjeluje više osoba.
Međutim, stranica se s vremenom prestala baviti slučajevima maltretiranja fotografa, već se u zadnje vrijeme tamo mogu pročitrati gotovo isklučivo vijesti o policijskim prekoračenjem ovlasti koje je netko negdje snimio, dok su se originalna namjena i smisao dotične stranice zapravo potpuno izgubili...
Jedan fotograf napravio je svojevrsni "kviz" pomoću kojega svatko može vidjeti koja vrsta fotografskog filma bi mu najbolje odgovarala za potrebe fotografskog izričaja.
...na izložbe, radionice i ostala slična fotografska druženja?
Izložbe fotografija, fotografske radionice i ostala slična fotografska druženja, okupljanja i događanja, sastavni su dio svakog ozbiljnijeg bavljenja fotografijom.
I dok takvi događaji koji se održavaju u nečijem matičnom gradu, mjestu ili selu nisu problem, za sve one u drugim gradovima ili mjestima, pogotovo ako su udaljeniji, postavlja se pitanje kako, odnosno čime, putovati. pogotovo ako se radi o nekome tko ima običaj sa sobom nositi popriličnu količinu fotografske opreme.
Naravno, uvijek postoji i težnja da troškovi puta po osobi budu što manji, s obzirom da tu uvijek postoje i drugi neizbježni troškovi poput kotizacija, ulaznica, hrane, pića itd. Uz to, jedan od faktora je i količina opreme koju se nosi.
Tako postoji nekoliko prihvatljivih opcija prijevoza, a o pojedincu ovisi koji od tih načina će koristiti s obzirom da sve imaju neke prednosti i mane:
Bicikl
Ispada kao najjeftiniji oblik putovanja, ali je ujedno i najsporiji, te nije baš podesan za duža međugradska putovanja, osim ako netko nije žešći mazohist, pa je voljan biciklirati nekoliko sati ili čak i nekoliko dana do odredišta (pogotovo još ako ga zadese i nepovoljni vremenski uvjeti). Uz to, nije baš zgodan način ako se nosi puno foto-opreme, iako ima onih koji bez pardona bicikliraju sa foto-ruksacima i stativima na leđima, u svim vremenskim uvjetima.
Autostop
Autostop može biti vrlo ekonomičan način prijevoza do mjesta održavanja seminara, no i vrlo nepouzdan; može se dogoditi da se dugo vremena nitko ne zaustavi, ili pak treba nekoliko puta presjedati (jer dobronamjerni vozač koji je odlučio stati ne ide skroz do željenog odredišta). Tu ipak treba imati na umu i to da ima pojedinih vozača koji od autostopera očekuju neku novčanu naknadu.
Automobil ili kombi
Zapravo predstavlja najfleksibilniji način putovanja, no ponekad nema financijske računice ako njime na dulje relacije putuje samo jedna osoba. No ako putuje više ljudi, tada računica troškova puta može ispasti vrlo povoljna, zbog toga što se troškovi goriva i cestarine dijele sa brojem osoba u automobilu ili kombiju - na kraju po osobi može ispasti i jeftinije nego da se putuje npr. autobusom ili vlakom.
Autobus
Ako se radi o redovitim autobusnim linijama, tu manje-više vrijedi sve ono što vrijedi kao i kod putovanja vlakom. Ovakav se način putovanja isplati i u slučajevima ako putuje veća grupa ljudi; moguće je od određenih prijevoznika unajmiti minibus zajedno s vozačem, a cijena putovanja po soobi se kalkulira prema kilometraži i broju putnika; tako da na kraju pojedinačna cijena može ispasti vrlo povoljna. Što se oprem tiče, bolje ju je nositi sa sobom u kabinu (ako je nema previše) nego je ostavljati u bunkeru (pogotovo ako bus ima i međustanice, da netko od putnika koji se iskrcavaju ne bi slučajno ili "slučajno" odnio torbu s opremom).
Vlak
Kako su svi veći gradovi uglavnom dobro povezani željezničkim linijama, vlak predstavlja prihvatljivu opciju prijevoza. Tu jedini problem može biti u rasporedu vožnje vlakova (npr. neke linije ne prometuju svaki dan, ili pak stižu u neodgovarajuće vrijeme - prerano ili prekasno). Inače, vlakovi znaju biti posebno nezgodni po pitanju fotografske opreme, pogotovo na dužim rutama gdje se podrazumjeva i spavanje u vagonu; onaj tko putuje sam, i nema nekoga da pazi, najsigurnije je ruksak, torbu ili kofer s opremom (doslovno) staviti pod glavu umjesto jastuka.
Avion
Avion je brz, komforan i (barem statistički) siguran. No često je vrlo skup u usporedbi sa drugim oblicima prijevoza, (osim ako se ne putuje nekom "niskotarifnom" kompanijom). Problem može predstavljati veća količina foto-opreme, jer sve što ne stane u ručnu prtljagu (koja se unosi u putničku kabinu) mora putovati u bunkeru aviona, a to može biti određeni rizik (od oštećenja, pa do gubljenja prtljage).
Naravno, osim odabira samog načina putovanja, tu je svakako i način snalaženja u prostoru, pogotovo kad se putuje u nepoznato. Svakako nije na odmet ili putovati s nekime tko zna put, ili pomoću plana grada, autokarte, Google mapsa, GPS navigacije ili neke slične metode prije puta detaljno provjeriti kako stići do odredišta.
Pirellijev kalendar je kaledar kojeg svake godine izdaje Pirellijeva pdružnica u Velikoj Britaniji. Poznat je po vrlo ograničenoj dostupnosti, uglavnom kao dar Pirellija poslovnim partnerima ili poznatim osobama.
Prvo izdanje snimljeno je 1963. godine, a od 1975 do 1983. nije izdavan zbog rezanja troškova uzrokovanih naftnom krizom.
Za fotografe je snimanje fotografija za Pirellijev kalendar pitannje prestiža. Jedanko kao i za modele. Mnogo njih sanja o tome, ali malo tko dobije priliku sudjelovati.
Izdanje za ovu godinu snmio je njemački fotograf Peter Lindbergh...
Međutim, po sličnom principu fotoaparat može poslužiti i kao vrlo dobar alat za otkrivanje lažnih prijatelja. Kako? Vrlo jednostavno.
Pitanje (ne)povjerenja
Kad se nekoga smatra prijeteljm, onda bi se od takve osobe prevnstveno očekivalo povjerenje. Međutim kada taj netko na samu pojavu fotoaparata počne iskazivati izrazitu odbojnost i nepovjerenje, to je onda znak da se radi o lažnom prijatelju. Pogotovo ako ovaj počne s jedne strane raspredati priče tipa "tko zna gdje bi to moglo završiti", dok s druge strane ima gomilu vlastitih fotografija na društvenim mrežama unatoč tvrdnjama kako se zapravo "ne voli slikati".
"Se*eš, a dobri smo si!" sindrom
Kad čovjek nema foptoaparat kod sebe, sve je normalno po pitanju ophođenja sa "prijateljima". No kad ima fotoaparat kod sebe, ti isti "prijatelji" automatski već u startu počnu bulazniti o paparazzima, voajerima, pedofilima, narušavanju privatnosti i sličnom, ili pak krenu sa zajedljivim i provokatorskim pitanjima tipa "Jel' snimaš sise i guzice po tramvajima?".
Dvostruka mjerila
Najčešća je situacija kada netko protestira ako ga hoće snimiti prijatelj (često uz ono "kak se on/a ne voli slikat"), ali nema ništa protov toga da ga snimi neki fotoreporter, (štoviše, još se i gura) da bude u novinama ili televiziji...
** Ferrania je "ustala iz mrtvih" i izbacila na tržište crno-bijeli film. Doduše u ograničenoj seriji. Radi se o identičnom filmu kakvog je proizvodila prije pola stoljeća:
** Suprotno ranijim najavama, Kodak ipak neće ponovo pokrenuti proizvodnju svojeg legendarnog Kodachrome filma, jer bi takav pothvat bio prekompliciran (zbog kompleskonog procesa razvijanja dotičnih filmov):
Kroz povijest se pojavljivalo mnogo različitih fotografskih časopisa, ali ih je jednako tako i nestajalo. Što zbog slabe potražnje i gledanosti, što zbog nekih drugih (uredničko-socijalno-ekonomskih) razloga.
Iako se tu i tamo znalo naći i dobrih časopisa, češće se događalo da se u "fotografskim časopisima" više pisalo o opremi i tehnici fotografije, dok je samih fotografija u odnosu na tekstualne sadržaje bilo malo, do mjere da su praktički čak znale biti svedene na puke ilustracije, umjesto da su glavni sadržaj takvih časopisa.
Da bi fotografski časopis bio dobar i kvalitetan, trebalo bi imati na umu o slijedeće:
** Glavni naglasak bi svakako trebao biti biti upravo na fotografijama, tj. da čaospis u najvećoj mjeri popunjavaju fotografije, a ne gomile teksta.
** Tekst bi trebao biti sveden na najmanju moguću mjeru, u vidu uvodnika, kratkih vijesti (o fotografskim događajima, novitetima i slično), eventualno nekakvog intervjua ili izvještaja s nekog fotografskog događaja, ili pak kratkih popratnih tekstova u same fotografije ili kolekcije fotografija.
** Više se baviti fotografijom s estetske i umjetničke, a manje s tehničke i tehnološke strane; bez pretjeranih i dugačkih recenzija fotografske opreme, ili pak kilometarskih traktata i tutoriala tipa "kako izvući maksimum iz photoshopa".
** Raditi temeljitu selekciju radova i voditi računa o kvaliteti objavljenih materijala (fotografija), kako bi se izdigao se kvalitetom radova iznad smeća i šunda kakvog se inače viđe više-manje posvuda - od internetskih društvenih mreža, pa do raznih dnevnih i tjednih novina.
** Potpuno je bespotrebno pisati ispod fotografija kojom kamerom i na kojim postavkama je neka fotografija snimljena - bitan je kadar, sadržaj, ono što je na slici. Ono što treba pisati su ime autora i naslov fotografije, ako ga fotografija ima.
** Tisak mora biti na kvalitetni papir, u kvalitetnoj tiskari, da se takav časopis može mjeriti sa kakvom foto-monografijom, a ne sa "novinama".
Na okupljanju u Jasenovcu jedan od prisutnih nasrnuo je na snimatelja i novinarku, uz već uobičajenu retoriku ("tko ti je dozvolio da snimaš"), vrijeđanje i prijetnje. Zatim je krenuo i na drugog snimatelja koji je snimao iz drugog ugla. Situaciju su smirili drugi prisutni ljudi, na mjesto događaja stigla je i policija, a nasrtaj je zabilježen i na snimci...
Međutim, za sada mediji nisu izvjestili, a bilo bi zanimljivo znati, je li policija legitimirala i zapisala napadača, te hoće li protiv dotičnog čovjeka koji je nasrnuo na snimatelje podići prijavu za prekršaj (npr. barem zbog narušavanja reda i mira (članak 13.) i iskoristiti snimku kao kao dokaz?
Blog za promicanje kulture fotografije, prava fotografa i borbe protiv ljudske gluposti
Fotoaparat nije oružje, a fotografiranje nije zločin. Međutim, nakon terorističkih napada u New Yorku (2001.) i Londonu (2005.), i pojave zloupotrebe interneta i fotografije, demagogijom i djelovanjem raznih "velikih moralista", dušebrižnika, birokrata i drugih lažnih autoriteta, fotografi i videografi su od hobista, umjetnika, turista i profesionalaca, u očima javnosti pretvoreni u "teroriste", "voajere", "pedofile" i "dežurne krivce za sva zla koja se događaju u svijetu".
(Napomena: Moguće je da u starijim postovima nedostaju slike i videi, i da linkovi na slike, videe ili druge web stranice ne rade, zbog toga što su u međuvremenu te stranice, slike, ili videosnimke uklonjene, preimenovane, ili je onemogućeno njihovo linkanje)
