Zabrinuta majka neće slikati svoje teško bolesno dijete, a još manje će tu sliku stavljati na društvene mreže. U tome je patologija. Majka u rukama neće imati fotoaparat nego svoju brigu i trud da djetetu pomogne.
28.01.2017. (04:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
i tada sam komentirala jednako kao i Lastavica: kad nam je dijete bolesno jedino što nas u tom trenutku zanima je pružiti mu adekvatnu pomoć, njegu i pažnju koja mu je potrebna da ozdravi što prije, a to se ne može fotoaparatom, dakle, fotkanje takvih situacija je zadnje što će roditelju pasti na pamet u takvoj situaciji, pogotovo ako dijete ima salmonelu, tada je potrebno zatražiti stručnu pomoć, a ne bolesno dijete izlagati nepotrebnom bilo čemu, recimo, meni je to isto kao da u tom trenutku zoveš susjede i prijatelje, pa im pokazuješ taj prizor kao dirljiv, il kaj? fakat ne kužim. tu se ne radi o problematici pornografije, već o upitnoj roditeljskoj brizi i adekvatnom reagiranju na djetetovu bolest. zamisli da se neko dijete poreže i krvari, a roditelj umjesto da mu odmah zaustavi krvarenje prvo uzme fotić i fotka taj prizor, jel tebi to prihvatljivo?
28.01.2017. (11:29)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ak mu nakon okinute slike zalijepi flaster na porezotinu, zašto ne? Kao da snimanje traje nekoliko sati, a sam čin snimanja isklučuje bilo što drugo...
28.01.2017. (12:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
puno puta se slažem s tobom, no, u ovom slučaju izgleda da ne dijelimo isti osjećaj, kaj je okej, svako ima pravo na svoje, pa, ako nisi time ugrozio djetetovo zdravlje, da, možeš tako nešto napraviti, ono što ja pokušavam objasniti moj je osobni poriv da prvo pomognem bolesnom / ozlijeđenom djetetu, a tek onda radim sve ostalo, i ponavljam, kada i ako dijete treba moju pomoć na kraj pameti mi nije fotografirati takvu situaciju, jer mi taj neki prirodni majčinski osjećaj to ne dozvoljava, valda, velim, to sam ja, narvno, koliko ljudi toliko i čudi, sad, da li je taj slučaj prenapuhan to je druga priča, jer, mnogi ljudi na razne načine zanemaruju svoju djecu ali ne objavljuju to na društvenim mrežama, pa nitko o tome niti ne razmatra, možemo pričati i u tim relacijama, u svakom slučaju ni jedna situacija nije crno - bijela, svaka priča ima svoju pozadinu i ja razumijem što ti želiš poantirati, osobno, nisam sklona ekstremima, a čini mi se kako se često ide u razne krajnosti, mislim, na kraju krajeva, ak je to najgori " zločin " koji su ti roditelji učinili onda ih se nepotrebno proziva, al oni su sami odabrali javno se izložiti, a izložili su i dijete, pa je i tu upitno da li je to, ne samo ukusno, nego i moralno izlagati dijete u takvom stanju javno na internetu, jer to dijete nije imalo šansu izabrati želi li ili ne da njegovu fotku svi gledaju, komntiraju i lajkaju, meni je i to upitno, sve to gledam i promišljam isključivo iz vlastite perspektive.
28.01.2017. (12:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
problem sa pravom i pravilima jest taj što postoji iznimkine iznimke iznimka, pa je u šumi zaštićenih vrijednosti često nemoguće pronaći to drvo znanja... i meni se čini da bih prvo posegnuo za "flasterom" a tek onda pomislio na aparat, ali ne treba niti - pored svih opačina na mrežama - zaboraviti na temeljni smisao prenošenja informacija, a to je želja da drugome prenesemo poruku o kakvom dobru, ili pak predmetom umjetnosti smije biti sve, od začepljena pisoara nadalje, što gore to bolje?
dakle, valja se upitati, kakvo se dobro želi poručiti ovom fotografijom?
bez čitanja legende o salmoneli i skidanju temperature, teško da se ovdje može iščitati više od poruke o zaštiti nemoćnog ali i - bar okom pošiljatelja poruke - naglašenoj ljepoti golog, a to nemoćno nije moglo niti izabrati želi li takvo biti viđeno, možda ni kao nemoćno i bolesno, a kamo li golo, tek možda - da kao zaštićeno i voljeno, ako i to uopće?
ključ neuvjerljivosti ove priče po meni je, osim - na prvom mjestu - upitne brige, jer kakva je to falša i glumljena drama koju se stigne naslikavati, i - na drugom mjestu - u nedostatku odobrenja pri naglašenoj potrebi pošiljanja poruke pod svaku cijenu; ako roditelji imaju toliku apsolutnu vlast da tako nešto smiju (jer koliko razumijem, objava je bila ne samo za frendove nego urbi et orbi?) onda je dijete tu običan objekt, stvar, predmet vlasništva, pa kad smo kod dušebrižništva, ne znam gdje je granica roditeljskog dušebrižništva? nema je? ako ih smijemo slikati takve, smijemo i odbijati da im dadu infuziju? uče vjeronauku ili predvojničkoj? odabirati im ženidbene drugove?
da se radi o odrasloj osobi i slobodnom izboru, ne bih imao baš ništa protiv, jer ni meni nije normalno npr. da se u osam navečer na tv pored najužasnilih nasilja ne može s druge strane vidjeti jedan jedini, običan spolni čin, kao da nas zaista rode nose, takvi smo dobrice i puritanci, je li, ali ovdje, u ovom slučaju, širi krug osoba lako može ustanoviti o kome se radi, a da li je onda dijete i pored zagrljaja zaštićeno ili izloženo? htjelo se dakle nekim tamo drugim, imaginarnim, hladnim i bešćutnim roditeljima koji ne bi ušli pod tuš kao mi, nego bi tuširali izvana, pa još bez fotoaparata, poručiti - ljubav je najbolji antipiretik, a ako je bez odjeće, djeluje jače?
i mi i naša djeca imamo golih fotki s kupanja, prije ovog atomskog doba, u prethistoriji u kojoj je fotoaparat bio doživljaj, bilo je uobičajeno slikati se tako (fotografi nisu takve stvari dojavljivali policiji, kao nedavno čini mi se u Švedskoj, gdje li već), pa i pokazivati te slike kao jednostavno šaljive i zabavne prijateljima i rodbini po izboru, ali ne i lijepiti ih na bandere po ulicama i čupati prolaznicima rukave u nagovaranju da ih vide; zapravo je ta silna potreba za time da budeš viđen i poručuješ nešto završavala šetnjama na korzu i staklenim zvonom, futrolom, čime li već, ma kako to licemjerno bilo, a ne naturanjem egide o vlastitoj samosvijesti i slobodi pod svaku cijenu
svo dobro s ove fotografije moglo se po meni s istim efektom zapravo iskazati i bez prozirne namjere za šokiranjem golotinjom kao pukog sredstva za privlačenje pažnje - jednim običnim zagrljajem djeteta npr. s toplomjerom u napetom iščekivanju rezultata, ako ti uopće padne slikati na pamet u takvom času, ali hajde - ljubav nema granica, ne bi se tako izgubilo ni trunke na dramatičnosti trenutka i intenzitetu ljubavi, a to se htjelo reći, i ništa više, jelda?...
u stvari, iz iskustva odgajanja dvoje djece i iz svoje žablje perspektive mogu reći da u brizi za vlastito dijete sigurno nema herojstva više nego li pukog instinkta, sebičnosti i nagona za zaštitom vlastitog mesa; herojstvo i ljubav su briga za ono što je tuđe, strano i drugačije, a ne ono što ionako percipiramo kao svoje...
ne bi me začudilo da se uskoro pojavi selfie umirućeg u npr. prometu, ili sam nešto propustio?
28.01.2017. (14:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Lastavica
Zabrinuta majka neće slikati svoje teško bolesno dijete,
a još manje će tu sliku stavljati na društvene mreže.
U tome je patologija. Majka u rukama neće imati fotoaparat
nego svoju brigu i trud da djetetu pomogne.
28.01.2017. (04:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Fotografi svih zemalja, naoružajte se
Patologija je u glavama dušebrižnika i perverznjaka.
28.01.2017. (06:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
durica
i tada sam komentirala jednako kao i Lastavica:
kad nam je dijete bolesno jedino što nas u tom trenutku zanima je pružiti mu adekvatnu pomoć, njegu i pažnju koja mu je potrebna da ozdravi što prije, a to se ne može fotoaparatom, dakle, fotkanje takvih situacija je zadnje što će roditelju pasti na pamet u takvoj situaciji, pogotovo ako dijete ima salmonelu, tada je potrebno zatražiti stručnu pomoć, a ne bolesno dijete izlagati nepotrebnom bilo čemu, recimo, meni je to isto kao da u tom trenutku zoveš susjede i prijatelje, pa im pokazuješ taj prizor kao dirljiv, il kaj? fakat ne kužim. tu se ne radi o problematici pornografije, već o upitnoj roditeljskoj brizi i adekvatnom reagiranju na djetetovu bolest. zamisli da se neko dijete poreže i krvari, a roditelj umjesto da mu odmah zaustavi krvarenje prvo uzme fotić i fotka taj prizor, jel tebi to prihvatljivo?
28.01.2017. (11:29) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Fotografi svih zemalja, naoružajte se
Ak mu nakon okinute slike zalijepi flaster na porezotinu, zašto ne? Kao da snimanje traje nekoliko sati, a sam čin snimanja isklučuje bilo što drugo...
28.01.2017. (12:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
durica
puno puta se slažem s tobom, no, u ovom slučaju izgleda da ne dijelimo isti osjećaj, kaj je okej, svako ima pravo na svoje, pa, ako nisi time ugrozio djetetovo zdravlje, da, možeš tako nešto napraviti, ono što ja pokušavam objasniti moj je osobni poriv da prvo pomognem bolesnom / ozlijeđenom djetetu, a tek onda radim sve ostalo, i ponavljam, kada i ako dijete treba moju pomoć na kraj pameti mi nije fotografirati takvu situaciju, jer mi taj neki prirodni majčinski osjećaj to ne dozvoljava, valda, velim, to sam ja, narvno, koliko ljudi toliko i čudi, sad, da li je taj slučaj prenapuhan to je druga priča, jer, mnogi ljudi na razne načine zanemaruju svoju djecu ali ne objavljuju to na društvenim mrežama, pa nitko o tome niti ne razmatra, možemo pričati i u tim relacijama, u svakom slučaju ni jedna situacija nije crno - bijela, svaka priča ima svoju pozadinu i ja razumijem što ti želiš poantirati, osobno, nisam sklona ekstremima, a čini mi se kako se često ide u razne krajnosti, mislim, na kraju krajeva, ak je to najgori " zločin " koji su ti roditelji učinili onda ih se nepotrebno proziva, al oni su sami odabrali javno se izložiti, a izložili su i dijete, pa je i tu upitno da li je to, ne samo ukusno, nego i moralno izlagati dijete u takvom stanju javno na internetu, jer to dijete nije imalo šansu izabrati želi li ili ne da njegovu fotku svi gledaju, komntiraju i lajkaju, meni je i to upitno, sve to gledam i promišljam isključivo iz vlastite perspektive.
28.01.2017. (12:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
problem sa pravom i pravilima jest taj što postoji iznimkine iznimke iznimka, pa je u šumi zaštićenih vrijednosti često nemoguće pronaći to drvo znanja...
i meni se čini da bih prvo posegnuo za "flasterom" a tek onda pomislio na aparat, ali ne treba niti - pored svih opačina na mrežama - zaboraviti na temeljni smisao prenošenja informacija, a to je želja da drugome prenesemo poruku o kakvom dobru, ili pak predmetom umjetnosti smije biti sve, od začepljena pisoara nadalje, što gore to bolje?
dakle, valja se upitati, kakvo se dobro želi poručiti ovom fotografijom?
bez čitanja legende o salmoneli i skidanju temperature, teško da se ovdje može iščitati više od poruke o zaštiti nemoćnog ali i - bar okom pošiljatelja poruke - naglašenoj ljepoti golog, a to nemoćno nije moglo niti izabrati želi li takvo biti viđeno, možda ni kao nemoćno i bolesno, a kamo li golo, tek možda - da kao zaštićeno i voljeno, ako i to uopće?
ključ neuvjerljivosti ove priče po meni je, osim - na prvom mjestu - upitne brige, jer kakva je to falša i glumljena drama koju se stigne naslikavati, i - na drugom mjestu - u nedostatku odobrenja pri naglašenoj potrebi pošiljanja poruke pod svaku cijenu; ako roditelji imaju toliku apsolutnu vlast da tako nešto smiju (jer koliko razumijem, objava je bila ne samo za frendove nego urbi et orbi?) onda je dijete tu običan objekt, stvar, predmet vlasništva, pa kad smo kod dušebrižništva, ne znam gdje je granica roditeljskog dušebrižništva? nema je? ako ih smijemo slikati takve, smijemo i odbijati da im dadu infuziju? uče vjeronauku ili predvojničkoj? odabirati im ženidbene drugove?
da se radi o odrasloj osobi i slobodnom izboru, ne bih imao baš ništa protiv, jer ni meni nije normalno npr. da se u osam navečer na tv pored najužasnilih nasilja ne može s druge strane vidjeti jedan jedini, običan spolni čin, kao da nas zaista rode nose, takvi smo dobrice i puritanci, je li, ali ovdje, u ovom slučaju, širi krug osoba lako može ustanoviti o kome se radi, a da li je onda dijete i pored zagrljaja zaštićeno ili izloženo? htjelo se dakle nekim tamo drugim, imaginarnim, hladnim i bešćutnim roditeljima koji ne bi ušli pod tuš kao mi, nego bi tuširali izvana, pa još bez fotoaparata, poručiti - ljubav je najbolji antipiretik, a ako je bez odjeće, djeluje jače?
i mi i naša djeca imamo golih fotki s kupanja, prije ovog atomskog doba, u prethistoriji u kojoj je fotoaparat bio doživljaj, bilo je uobičajeno slikati se tako (fotografi nisu takve stvari dojavljivali policiji, kao nedavno čini mi se u Švedskoj, gdje li već), pa i pokazivati te slike kao jednostavno šaljive i zabavne prijateljima i rodbini po izboru, ali ne i lijepiti ih na bandere po ulicama i čupati prolaznicima rukave u nagovaranju da ih vide; zapravo je ta silna potreba za time da budeš viđen i poručuješ nešto završavala šetnjama na korzu i staklenim zvonom, futrolom, čime li već, ma kako to licemjerno bilo, a ne naturanjem egide o vlastitoj samosvijesti i slobodi pod svaku cijenu
svo dobro s ove fotografije moglo se po meni s istim efektom zapravo iskazati i bez prozirne namjere za šokiranjem golotinjom kao pukog sredstva za privlačenje pažnje - jednim običnim zagrljajem djeteta npr. s toplomjerom u napetom iščekivanju rezultata, ako ti uopće padne slikati na pamet u takvom času, ali hajde - ljubav nema granica, ne bi se tako izgubilo ni trunke na dramatičnosti trenutka i intenzitetu ljubavi, a to se htjelo reći, i ništa više, jelda?...
u stvari, iz iskustva odgajanja dvoje djece i iz svoje žablje perspektive mogu reći da u brizi za vlastito dijete sigurno nema herojstva više nego li pukog instinkta, sebičnosti i nagona za zaštitom vlastitog mesa; herojstvo i ljubav su briga za ono što je tuđe, strano i drugačije, a ne ono što ionako percipiramo kao svoje...
ne bi me začudilo da se uskoro pojavi selfie umirućeg u npr. prometu, ili sam nešto propustio?
28.01.2017. (14:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...