Fotografi svih zemalja naoružajte se...

utorak, 10.01.2017.

Tko je tu zapravo "lešinar"?

Ako se malo pažljivije prouči komentare ispod medijskih napisa sa fotografijama crne kronike, ratnih zona ili neke druge nesreće, pa čak i "paparazzi fotografija" slavnih osoba, gotovo se uvijek može naći ljudi koji fotoreportere koji su to snimili omalovažavaju i proglašavju "lešinarima".

Iako fotoreporteri samo rade svoj posao, uvijek se nađe neki etičko-moralno-dušebrižnički pametnjaković prema kojem se kao "ne bi trebalo/smijelo tako nešto snimati" , ato nešto je sve ono što oni sami iz ekih svojih razloga i shvaćanja stvarnosti smatraju da se ne bi trebalo snimati. No ako se dogodi da netko takvo nešto snimi, odmah se obrušavaju na fotografe i časte
ih pogrdnim etiketama, uz uobičajene floskule tipa "da oni zarađuju na tuđoj nesreći", "da snimaju nesreću radi vlastite slave".

No tim nesuvislim floskulama koje dotični serviraju zapravo samo pokušavaju opravdati svoje pljuvanje po fotoreporterima i skrenuti pažnju sa onoga važnoga - činjenice da je fotoreporterski posao snimiti vijest u obliku fotografije, kako bi se to predočilo ljudima koji nisu bili mjestu događaja.

Uz to, ti isti etičko-moralno-dušebrižnički pametnjakovići istovremeno, čini se, nisu u stanju pojmiti da oni (i većina druge populacije) ne bi uopće ni znali da se nešto dogodilo, odnosno koji su razmjeri događaja, da neki fotoreporter (ili slučajni prolaznik u ulozi fotoreportera) to nije snimio. Ne kaže se uzalud da slika vrijedi 1000 riječi.

Štoviše, često rezoniraju na način "ako nema slike, nije se dogodilo", a ako se "nije dogodlo", onda ne narušava njihovu komociju. No ako im komocija bude narušena, neće se obrušiti na onaj faktor koji je izazvao nezgodu koju je fotoreporter zabilježio, već će se obrušiti upravo na fotoreportera, tj. "glasnika" koji im je prenio "ono što ne žele gledati" i time narušio komociju.

Ako je netko u toj čitavoj priči lešinar, zapravo su lešinari upravo ti etičko-moralno-dušebrižnički pametnjakovići, koji se obrušavaju na fotoreportere čim im se za to pruži prilika. Ne samo zbog gotovo opsesivne potrebe pljuvanja po istima (valjda da bi time liječili neke svoje kompleske i osjećali se bolje), već i zbog toga što se to opet svodi i na ono da netko tko ne radi neki posao pametuje oko toga kako bi netko tko radi taj posao trebao raditi svoj posao.