Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 29.11.2013.

Samozvani "pravednici"

Kao posljedica sveopće pedofilofobske masovne histerije, čini se da danas u glavama popriličnog djela populacije, pogotovo roditelja s djecom, egzistira paranoidna pretpostavka:

"čovjek s fotoaparatom + (tuđa) djeca = pedofil"

Problem je u tome što je to pretpostavka (a zna se da su pretpostavke majke svih zaj**a, op.a.) koju dotični vrlo često pokušavaju na ovaj ili onaj način ublažiti raznim racionalizacijama. Od toga da "što netko (normalan) ima snimat tuđu djecu", pa do toga da bi valjda svatko trebao nekome podnosit detaljno izvješće zašto snima, itd, sa gomilom papirologije, ili čak nebuloznih tvrdnji da je snimanje djece u potpunosti zabranjeno nekim "zakonom".

No najveći problemi po pitanju gornje pretpostavke nastaju u situacijama kada neki paranoidno-narcisoidni idiot dobije potrebu izigravati samozvanog redara pravednika, pa "u ime prevencije" krene istjerivati "neku svoju pravdu" na način da se okomi na svakoga tko zadovolji taj stereotip. Glavni problem takvog a priori pristupa je upravo činjenica da od akcija samozvanih redara pravednika najčešće stradavaju potpuno nedužni ljudi!

Naime, mentalni sklop dotičnih idiota je takav da je njima nepojmljivo to kako činjenica da ako je netko sumnjiv za nešto, ne mora nužno i značiti i da je doista kriv (a što u krajnjem slučaju određuje istraga i sud). No dotičnima je već i sama sumnja jednaka krivici, a ako je "krivac" pušten na slobodu od strane policije tada po njima "policija i sudovi aljkavo rade svoj posao", ili pak ako policije nema u blizini, uvjereni su kako baš oni moraju sami "istjerati pravdu" umjesto policije i sudova.

Uz to, jedna od stvari koja je također često pristuna u mentalnom sklopu dotičnih jest da su poprilično neupućeni u tematiku, počevši od toga da nemaju predodžbu osnove definicije pedofilije, preko nesposobnosti razlikovanja pojmova, niti bilo kakve druge naprednije logike koja je pokazatelj inteligencije. Njihovo djelovanje se uglavnom svodi na urlanje tipa "ubi pedofila" i djelovanje po već navedenom stereotipu.

Tako se nedavno u Engleskoj dogodio slučaj, gdje su dvojica "pravednka" napali čovjeka, inače invalida, koji je snimao djecu delikvente kako mu uništavaju košare sa cvijećem. Pozvana je policija "jer je snimao djecu" (aludirajući na gornje napisan stereotip), nakon čega ga je policija privela, pregledala mu fotografije i još ga isti dan pustila, a da bi ga nakon dva dana dvojica "pravednika" napala, pretukla do smrti, te na kraj polili zapaljivom tekućinom i zapalili.

Vigilante jailed for killing man he mistakenly thought was paedophile

Investigations opened into vigilante murder of man mistaken for paedophile

Isto tako, dogodio se nedavno i slučaj gdje je jedna trudnica organiziala "pravednički" napad na čovjeka čije se ime iz nekog razloga pojavilo na nekakvoj "listi pedofila", a da bi se na kraju, nakon što je ovaj završio u bolnici sa teškim tjelesnim ozlijedama, uspostavilo da je - nedužan!

Trudnica organizirala premlaćivanje lažno optuženog pedofila

Pregnant woman is jailed for organising gang beating of innocent man

Zapravo se, nakon ovakvih slučajeva, sam od sebe nameće jedini zaključak da od takvih samozvanih redara okolini prijeti daleko veća opasnost nego od nekog fotografa...

srijeda, 20.11.2013.

"Pametne" tehnologije zaglupljuju ljude?

Danas se na svakom koraku promoviraju "pametne" tehnologije, od "pametnih" mobitela koji su možda najmasovnija pojava, preko raznih drugih "pametnih" naprava ili tehnologija ugrađenih u te naprave (npr. razni tehnički dodaci u atomobilima isl.)... Štoviše, nastoji se stvoriti toliko "pametne" tehnologije koje bi pamet korisnika, ali i njegov bilo kakav intelektualni ili drugi napor učinili nepotrebnim, dapače i suvišnim, pa u toj mjeri nešto "olakšavaju", treba se zapitati da li, i u kojoj mjeri, pametne tehnologije zapravo zaglupljuju ljude.

"Pametnih" tehnologija može se naći i u fotografskom svijetu, a neke od njih su danas toliko uobičajene da ih ljudi već uzimaju zdravo za gotovo:

AUTOMATSKA EKSPOZICIJA

Svjetlomjeri koji su ugrađivani u fotoaparate su s vremenom evoluirali od onih rudimentarnih koji su se sastojali od skale s iglom koja je pokazivala višak ili manjak svijetla (a gdje je korisnik sam morao svjetlomjeru dati informacije o osjetljivosti filma i zatim sam podesiti aparat), do onih elektronskih koji su bez ikakve intervencije i inputa od strane fotografa bili sposobni sami, automatski, prilagođavati otvor blende ili brzinu zatvarača kako bi se dobila sipravno eksponirana slika. Korisnik je samo morao pritiskati okidač.

Iako s jedne strane takva automatizacija praktična, nažalost zahvaljujući tome danas malo tko zna određivati ekspoziciju i snimati bez svjetlomjera, kao i što je to "sunce f16" metoda određivanja ekspozicije, korištenje zonskog sustava i sive karte... mahom su svi naviknuti da aparat sve obavlja sam.

AUTOMATSKI FOKUS

Dok je početku trebalo gledati kroz tražilo aparata i ručnim podešavanjem objektiva izoštriti sliku, autofokus je omogućio fotografima da gotovo u trenutku fotoaparat sam fokusira na željeno mjesto ili objekt. Tako fotografi više nisu morali "gubiti vrijeme" (tih sekundu dvije) na izoštravanje.

No, koliko god on "ubrzao" fokusiranje, autofokus nije svemoguć, jer onaj tko ga ne zna koristiti i ne zna njegova ograničenja, može svejedno dobivati mutne fotografije promašena fokusa. Štoviše, zbog ogromnog oslanjanja na autofokus, dobar dio ljudi ne zna što je i kako se koriste skala dubinske oštrine i zonsko fokusiranje (a što je nekad bila prilično učinkovita zamjena za autofokus, dok ovaj nije izmišljen).

STABILIZACIJA SLIKE

Nekada, u početku, glavna stabilizacija slike bio je stalak. Tronožac. Kada su fotoaparati postali dovoljno maleni i lagani da ih se može držati u rukama za vrijeme snimanja, stabilizacija slike je ovisila jedino o fotografovoj sposobnosti da u trenutku okidanja mirno drži fotoaprat, kako slika nebi ispala mutna uslijed pomaka kamere.

Koja pomicanjem elemenata (leća) u objektivu ili senzora nastoji ublažiti pomak kamere, no s druge strane ima korisnika koji se nimalo ne trude mirno držati aparat već očekuju da će stabilizacija slike sve učiniti umjesto njih.

ZAKLJUČAK?

Danas među mlađim generacijama više gotovo da i nema onih koji bi bili sposobni koristiti staru fotografsku opremu. Prvenstveno zato što se zbog komocije sami sebe već u startu nesvjesno pretvorili u robove "pametne" tehnologije i neznalice po pitanju stvari koje "rade na žgance". Štoviše, zasigurno među fotografima (ili bolje rečeno "fotografima") ima čak i onih kojima nikako nije jasno kako je prije uopće bilo moguće snimati aparatima koji nisu imali u sebi svu silu danas dostupnih "pametnih" tehničkih čudesa...

utorak, 19.11.2013.

Fotografiranje džabe?

Nevjerojatno je kako dosta ljudi misli kako bi fotografi trebali fotografirati besplatno. Džabe. Zbog digitalne ere vjerojatno imaju dojam da fotografi nemaju baš nikakvih troškova eksploatacije opreme i vlastitog vremena, te da mogu raditi "džabe", pogotovo kada se radi o ozbiljnijim fotografima-amaterima ili slobodnim umjetnicima.

Naime, rijetki su oni koji su se već u startu, kada već traže uslugu, spremni na neki način odužiti fotografu, pa makar simboličnom naknadom (putnih) troškova, troškova obrade i/ili izrade fotografija ili barem nekkavom "pivom". Ima čak i onih koji na račun prijateljstva, poznanstava i sličnog, već u startu računaju na to da im "fotograf ne bi trebao/smio tražiti ništa za uzvrat".

Pa se tako očekuje od prijatelja da "džabe" snimaju vjenčanja, krstitke, sprovode, nastupe i slične događaja... što možda u nekim situacijama nije problem, ali postaje problem ako takvo iskorištavanje (u punom smislu te riječi) ososbe i "prijateljstva" postane navika i više-manje redovna pojava. Naime, jedno je ako netko samovoljno, iz vlastitog gušta, dođe negdje nešto snimiti. Drugo je kada netko "mora doći nešto snimiti", i to da džabe, jer ga neki "prijatelj" za to zamolio...

Kako "nema džabe ni u stare babe", tako nema džabe ni kod fotografa, a za to postoje i neki vrlo konkretni razlozi:

Prvo i osnovno, vrijeme je novac. Fotograf, fotografirajući neki događaj, troši svoje vrijeme. Jednako tako troši vrijeme i za obradu i/ili razvijanje fotografija.

Ako netko snima na film, a danas još uvijek ima takvih - svaka rola filma i njeno razvijanje imaju svoju cijenu! Kako god se okrene, ne može se reći da fotograf "snima za džabe" jer u slučaju ako on sam nabavlja fotomaterijal, a ne dobije nikakvu kompenzaciju za svoj rad, on je automatski na gubitku.

Čak i ako netko snima digitalnom tehnologijom, to ne znači da nema troškove - oprema se troši upotrebom. Zamor materijala (ili u slučaju fotoaparata - zamor zatvarača) nakon određenog vremena uzrokuje da aparat prestane funkcionirati upravo zbog fotografiranja. Popravci opreme nisu jeftini. Nova oprema još manje. Osim toga, košta i struja koja je potrebna za punjenje baterija, rad računala za obradu fotografija...

I na kraju, ne treba zaboraviti da i fotografi moraju jesti i plaćati režije... fotografi ne žive od ljubavi, friškog zraka, publiciteta i "lajkova" na njihovim fotografijama.

nedjelja, 17.11.2013.

Opet krađa fotografije?

Političko-medijski cirkus u vezi nadolazećeg referenduma o ustavnoj definiciji braka u punom jeku. I jedna i druga strana vode poprilično glasne i agresivne propagandne kampanje kojom nastoje svim silama tjerati vodu na svoj mlin. Međutim, kako pišu mediji, čini se da je udruga "u ime obitelji" u svrhu promocije kampanje, povrijedila tuđa autorska prava.

"U ime obitelji" ukrali fotografiju i izmislili priču

'U ime obitelji' ukrali fotografiju iranske umjetnice?

Naime, na promidžbenom plakatu "u ime obitelji" se nalazi fotografija djevojčice kako leži (spava) na zemlji, a oko nje je kredom nacrtana ženska figura. Uz fotografiju se između ostaloga nalazi i popratni tekst: "Ova djevojčica nikada nije vidjela svoju majku, pa ju je nacrtala i zaspala na njoj." Problem je u tome što je dotična fotografija upotrijebljena na dotičnom plakatu skinuta s Flickr-a, i to čini se bez znanja i dozvole autorice.

ORIGINALNA FOTOGRAFIJA
Portfolio na Flickr-u

Uz to, prema jednom autoričinom komentaru ispod fotografije na Flickr-u, iza fotografije nema nikakve tragične priče kao što se pokušava sugerirati natpisom na plakatu:

(Otprilike u prijevodu: "Ova mala djevojčica je moja sestrična, i ona je zapravo zaspala na asfaltu ispred moje kuće. Zasigurno se igrala neko vrijeme, legla da se odmori i zaspala. Stajala sam na stolcu da to snimim. U pitanju nije nikakvo sirotište i nikakva tragična priča iza toga. Iskoristila sam ovu priliku da budem kreativna.")

Onima koji su dotičnu fotografiju iskoristili za gore spomenuti promidžbeni plakat, treba postaviti slijedeća pitanja:

1. Jesu li tražili dozvolu autorice za upotrebu njenog autorskog djela? - Naime, vlasnik autorskih prava na fotografiju je osoba koja je stvorila fotografiju (bez obzira što se na fotografiji nalazi), i isključivo ta osoba odlučuje gdje će se kada i kako ta fotografija koristiti.

2. Jesu li dobili dozvolu? - Ako jesu, u redu, ali ako nisu, tada nisu smijeli ni koristiti dotičnu fotografiju. [Obavezno obratiti pozornost da je ispod originalne fotografije na Flickr-u oznaka "all rights reserved", a ne "creative commons", a koja bi u određenim slučajevima i pod doređenim uvjetima dozvoljavala i drugima da koriste fotografiju!]

3. Ako nisu tražili niti dobili dozvolu autorice fotografije, jesu li uopće svijesni da su time automatski povrijedili autorska prava, tj. prekršili domaći zakon o autorskim i srodnim pravima? - Naime, ako autorica odluči pokrenuti tužbu, i zakonskim putem tražiti zadovoljštinu, ako su dotični bez pitanja uzeli fotografiju mogu očekivati plaćanje odštete, i to bez obzira što se autorica ne nalazi u Hrvatskoj, već u Iranu.

petak, 15.11.2013.

Novine bez slika

Kako javlja British Journal of Photography, francuske novine "Liberation" su svoj jučerašnji broj objavile bez fotografija, kao znak potpore fotografima. Na mjestima gdje su se uz tekst trebale nalaziti fotografije, ostavljene su praznine...

French newspaper removes all images in support of photographers

srijeda, 13.11.2013.

Vivian Maier

utorak, 12.11.2013.

A tko čuva djecu od roditelja i njih samih?

U zadnjoj inkarnaciji domaćeg kaznenog zakona osvanuo je članak koji sankcionira "narušavanje privatnosti djece". Iako je vrlo vjerojatno tim člankom zakona, od strane onih koji su lobirali da se dotični uopće uvede u zakon, ciljano na "nepoznate ljude s fotoaparatima" i novinare, nigdje u dotičnom članku ne stoji da su roditelji ili sama djeca na bilo koji način izuzeti od tog članka zakona.

Štoviše, članak je napisan na takav način, da zapravo, čini se, uopće ne treba postojati namjera počinitelja opisanih radnji u članku da se nekome (tj. djetetu) direktno naudi - što je zapravo jedna od osnovnih postavki prava, da mora postojati motiv i namjera - već je dotični članak napisan kako bi se dotičnu osobu kaznilo onda kada bez njene volje ili ikakve zle namjere netko drugi izazove nepoželjnu posljedicu - bilo aktivno (izrugivanjem ili nekim drugim ugrožavanjem kao što su npr prijetnje, nametljivo ponašanje, isl.), bilo pasivno (jer npr. nekome malo paranoičnome "smeta neka slika, pa se zato uznemirio").

Naime, dotični članak glasi:

Prvo, uopće nije jasno koji su to točno "propisi o objavi fotografije" djece, s obzirom da u samom članku nisu ni na koji način točno navedeni. U kojem je točno zakonu to uopće navedeno? (Ili se to možda odnosi na famozne preporuke pravobraniteljice te razne novinarske etičke kodekse koji nisu zakoni, te stoga nisu zakonski obvezujući, niti se odnose na većinu ljudi... op.a.).

Drugo, spominju se samo fotografije... što je sa video zapisima?

Uz to, iz članka se može pročitati i to da novinari i fotoreporteri, jer im je novinarstvo/fotoreporterstvo profesionalna djelatnost, mogu biti kažnjeni puno većom kaznom nego "obični" ljudi.

Isto tako, kako je "uznemirenost" vrlo relativan pojam, tako doslovno svatko može glumiti žrtvu i/ili tvrditi da mu je dijete "uznemireno" već iz proste osobne nesimpatije prema nekome tko je negdje spomenuo njegovo dijete ili pak negdje objavio njegovu fotografiju.

Sve u svemu, članak zapravo predstavlja jednu golemu sivu zonu. Em što ju je lako slobodno tumačiti, te stoga i zloupotrijebiti, em što danas de facto svi koji koriste internet ili na neki način istupaju u javnost, a imaju nekog direktnog ili indirektnog doticaja s djecom, taj članak pretvara u potencijalne kriminalce, koji su, ako žele izbjeći možebitne tužbe i zatvor, doslovno osuđeni na autocenzuru!

Uz to, očito je nekome promaknulo da su najčešći ljudi koji javno objavljuju identitet djece, kao i detalje iz njihovog osobnog i obiteljskog života, te objavljuju njihove fotografije, su upravo njihovi (nadobudni i preponosni) roditelji, koji to u današnje vrijeme redovito čine putem Facebooka i sličnih društvenih mreža, raznih on-line foto albuma i sličnih osobnih web-stranica (npr. blogova).

Postoje roditelji koji tako bez pardona trpaju fotografije svoje djece na net u svim mogućim pozama i situacijama, sa gomilom detalja vezanim uz njihov život, doživljaje itd. Iako će netko zasigurno reći da nije tako ("jer je u pitanju roditelj"), zapravo roditelj koji tako nešto napravi, doslovno čini sve ono što je u zakonu opisano kao (potencijalno) kažnjivo. Drugim riječima - ako se netko počne rugati njegovom djetetu zbog npr. neke smješne fotografije iz njegovog on-line albuma ili bloga koju je tamo stavio njegov roditelj - roditelj ide u zatvor. Tako, naime, bez iznimke, kaže dotični članak zakona.

No što je sa samom djecom koja također čine to isto? Stavljaju na internet podatke o sebi i svojim vršnjacima, te fotografije sebe i svojih vršnjaka? Facebook ne treba spominjati - tamo je to svakodnevna pojava. Tu je zaim i servis ask.fm, na kojemu ljudi (i to najčešće djeca i "djeca") jedni drugima mogu postavljati pitanja, a odgovori mogu biti i u obliku videa ili fotografija. Treba li uopće spominjati da neka pitanja znaju biti vrlo intimne naravi? Onaj tko odgovori na njih - sam narušava svoju privatnsot i daje tim informacijama drugima prostor za zadirkivanje, porugu ili cyberbullying. Tu su naravno još i "rozi blogovi", na kojima jedan dio teenagerske populacije također kači fotografije, svoje i tuđe podatke i detalje iz svojeg privatnog života...

(Na kraju, kada se već spominje zaštita djece, a koja je danas zahvaljujući raznim dušebrižnicima jako u modi, jedna usputna primjedba - Naime, u članku 179. kaznenog zakona koji sankcionira rodoskvrnuće, u stvaku 2. stoji da "osoba neće biti kažnjena za kazneno djelo iz stavka 1. ako je - dijete". Drugim riječima, to doslovno znači da brat i sestra prije navršene 18 godine života mogu sasvim komotno i nekažnjivo međusobno spolno općiti, i nitko im ništa ne može!... Tko je tu lud!?)

ponedjeljak, 11.11.2013.

Medijski cirkusi

Medijskim cirkusom može se nazvati svako pretjerano i/ili neobjektivno i senzacionalističko izvještavanje o nekom događaju koje je disproporcionalno preuveličano s obzirom na važnost događaja. Problem je što medijski cirkusi u pojedinim slučajevima u javnosti izazovu neki oblik masovne histerije, te pažnju javnosti skrenu od onih bitnih stvari na totalne nevažne gluposti...

RECENTNI SLUČAJEVI AD NAUSEAM

Referendum o obitelji

Referendumi, kao volja većine naroda, smetaju samo onima koji su svjesni da ishod referenduma ne bi ispunio njihova očekivanja. I dok tako jedne brine "diskriminacija" zbog puke definicije braka (naime, jako im smeta pojam "registrirano partnerstvo"), drugi brinu zbog novca - 47 milijuna kuna koliko košta dotični referendum. No kada bi se 47 milijuna kuna podijelilo na 4,3 milijuna stanovnika, to ispada cca 10-11kn po stanovniku, a ako bi se podijelilo na broj potpisnika (cca 710.000), cifra bi po glavi bila kakvih 65kn. Realno i nije neki pretjerano veliki iznos. Uz to, isti oni pripadnici "ugroženih manjina" koji se kunu u demokraciju i zagovaraju prava i slobode (a u to spada i sloboda odlučivanja i izlaska na referendum) odjednom svima koji su suprotnog mišljenja nastoje osporiti to pravo po već poznatom receptu - ili mora biti kako mi kažemo ili smo "ugroženi", "diskriminirani" itd, te se od liberala pretvaraju u svojevrsne diktatore. I naravno, uz sve to, tu je još i svakodnevno razvlačenje pitanja hoće li se referendum uopće održati ili ne, sa gotovo svakodnevnim obratima...

Antonov AN-225

Čudo neviđeno! Sletio je na Pleso najveći avion na svijetu. Antonov An-225. No količina medijske pozornosti koja mu je dodjeljena je otprilike na razini one kao da je u najmanju ruku došao Papa. I zanimljivo, odjednom je vodstvo aerodroma Pleso počelo zvati ljude da dođu vidjeti i snimiti avion - inače tamo zaštitari revno natjeravaju svakoga sa fotoaparatom, kao možebitnu "prijetnju sigurnosti". A kakva je tek bila (ne)sigurnost kada su tisuće ljudi doslovno zakrčili sam Pleso i sve prilazne ceste kako bi došli uslikati taj avion? I da, zanimljivo je to da se za Končarev posao izrade transformatora (što u doba recesije predstavlja popriličan uspjeh firme koja je nekim čudom preživjela privatizaciju, a koji je u čitavoj ovoj priči stavljen u drugi plan) vjerojatno nikada nebi ni doznalo da nije po njega došao dotični avion...

MEDIJSKE LAMENTACIJE

O mrtvima sve najbolje. No kada nakon smrti neke relativno nevažne osobe novine tjedan dana pišu više nego što su pisale kada je osoba bila živa, stvar prelazi iz domene informativnog u domenu degutantnog.

Naime, kada umre ili pogine neki značajni znanstvenik ili umjetnik, u medijima bude tek osmrtnica ili eventualno neki suhoparni članak sa biografijom i postignućima dotične osobe u odgovarajućoj rubrici. No kada je u pitanju smrt nekog pjevača/starlete/glumice/sponzoruše... pišu se kilometarske lamentacije; od biografije i detaljnog obiteljskog stabla, "ekspertnih" analiza događaja (ak je osoba stradala u nekoj nesreći ili se ubila), do toga što je dotični/a taj dan jeo/la za doručak. I takva stvar obavezno ide na naslovnicu! No bez obzira na količinu medijskih napisa, to neće oživjeti dotičnu osobu.

SENZACIJE IZ NIČEGA

Jedan od trendova u modernom novinarstvu, pogotovo kad je u pitanju ekstremno žutilo, jest da se nevažnim osobama i njihovim radnjama daje ogroman medijski prostor, a u kojima se uglavnom veliča njihova glupost (po sistemu "što veća glupost to veća vijest"), ili njihova potreba da budu u centru pažnje (pa sami u javnost lansiraju detalje iz vlastitog intimnog života). No iznad svega je pojava da se u javnost kao "važne vijesti", popraćene fotografijama koje su snimili paparazzi, iznose stvari iz života poznatih koje i svi drugi ljudi rade kao normalne svakodnevne aktivnosti - šetaju gradom, piju kavu, odlaze u kupovinu...

Takvi detalji kao "vijesti dana" mogu zanimati samo one koji nemaju svoj život, pa se bave tuđim...

I na kraju, evo još jedne senzacije: Ja prdnuh!

subota, 09.11.2013.

Lažne nadzorne kamere

Nadzorne kamere su svuda oko nas. Bilo da se radi o onima kojima grad pokušava napuniti proračun ispisujući kazne za parkiranje, bilo onima kojima vlasnici banaka, dućana, kafića ili čak i obiteljskih kuća žele odvratiti potencijalne kriminalce.

Međutim, činjenica je da među silnim kamerama ima i određen broj lažnih kamera. Da, dobro ste pročitali! Postoje i lažne nadzorne kamere!

O čemu se radi?

Zbog velikih troškova ugradnje pravih nadzornih kamera, koje zahtjevaju brdo žica te moraju biti spojene na snimač ili biti u vezi s nadzornim centrom, mnogi se, u svrhu zastrašivanja i odvraćanja potencijalnih kriminalaca odlučuju na daleko jeftiniju varijantu - ugradnju lažnih nadzornih kamera.

Lažna nadzorna kamera je zapravo "sprava" koja svojim vanjskim izgledom u potpunosti nalikuje na pravu nadzornu kameru, s jedinom razlikom da nema nikakvu funkciju snimanja. Neki bolji modeli čak imaju i žice koje daju dojam da je "kamera" stvarno "spojena u zid", i svijetleće diode koje signaliziraju kada je kamera "upaljena". Neki čak idu i toliko daleko da u prostoru koji "nadzire" lažna nadzorna kamera postave natpis da je "prostor pod video nadzorom". Sve u svrhu odvraćanja kriminalaca.

No lažne nadzorne kamere su zapravo dvosjekli mač.

Kao prvo, lažna kamera ne služi ničemu. Ne snima. Tako, ako se i dogodi nešto što bi samo nadzorna kamera mogla dokazati ili pak olakšati otkrivanje, zbog "lažnjaka" je takvo što nemoguće. S druge strane, kao metoda odvraćanja, učinkovitost je također vrlo upitna, jer se pokazalo da kriminalci napadaju bez obzira postojale kamere ili ne (maskiraju se, te čak i da postoji snimka, vrlo je teško utvrditi njihov identitet).

Još treba napomenuti i to da bi prema novom zakonu o javnom redu i miru koji je još u fazi prijedloga, "neovlašten nadzor" javnih površina trebao biti kažnjiv, i to ciframa koje su veće i od nekih opasnijih prometnih prekršaja! Štoviše, tu bi se zabranom na neki način čak išlo na ruku kriminalcima, jer bi se kažnjavalo one koji iz nekog razloga stave kameru da im snima okućnicu (pa makar i zbog vandalizma u vidu ispisivanja grafita po fasadama).

Nadalje, po nekoj logici stvari, bilo bi daleko bolje kažnjavati one koji stavljaju lažne nadzorne kamere da bi plašili prolaznike i susjede, nego one koji stave pravu kameru. Jer lažna kamera nema apsolutno nikakvu funkciju, dok prava kamera, pa makar i ona "amaterska", spojena na računalo, može poslužiti svrsi otkrivanja prekšaja ili kaznenih djela.

petak, 08.11.2013.

Lažne prijave - nastavak

Jutanji je objavio i nastavak vezan uz istragu protiv novinara, u kojoj su novinari de facto na temelju nečije dojave osumnjičeni za proizvodnju dječje pornografije.

Policija: ‘Da, protiv novinara Jutarnjeg proveli smo izvide. Morali smo’

Naime, što se tiče same prijave, kako je navedeno u članku, čini se da se (barem po "službenoj verziji mjerodavnih" - policije i vodstva Krašograda, koja nekako djeluje prilično neuvjerljivo, op.a.) čitava situacija dogodila zato jer su novinari/fotoreporteri nekome "izgledali sumnjivo" samo zbog toga što su sa nekog makadama snimali turistički vlakić pun djece.

No ako je to doista tako, tada osoba koja je vidjela pornografiju u takvom prizoru - "vlakiću punom vesele djece i njihovih teta" - (i zaklučila da ju fotografi snimaju) ili ima gadnih psihičkih problema ili je na halucinogenim drogama. Ili, možda ipak iza svega stoji to da nekome iz nekog razloga smetaju kamere...

Uz to, navodno se čak nakon objave prve vijesti Jutarnjem srušio server:
Jutarnji razotkrio policijsku akciju protiv novinara pa mu pao server

Lažne prijave

Kako javlja Jutarnji List, jedan domaći novinar našao se pod policijskom istragom zbog "pedofilije" zbog - fotografije turističkog vlakića koji prijevozi djecu.

Naime, kako stoji u članku, novinari (novinar i fotoreporter) koji su po zadatku išli istražiti jednu priču u Krašograd, završili su u policiji jer ih je netko iz Krašograda prijavio kako "neovlašteno snimaju djecu".

Novinar Jutarnjeg pod istragom za pedofiliju

Postavlja se pitanje, hoće li policija, koja je ekspresno na obavijesni razgovor privela novinare zbog lažno prijavljenog kaznenog djela, a koje je samo po sebi kazneno dijelo prema članku 304. aktualnog Kaznenog zakona RH, jednako tako ekspresno podići i optužnicu protiv osobe koja je lažno prijavila novinara? Jer u suprotnom će se nakon ovakvog slučaja sve svesti na to se u situacijama kada netko nekome smeta (konkretno, ako nekome zasmeta fotograf), postane sasvim normalno lažno optuživati ljude da su kriminalci...

(Link na sličan slučaj iz Amerike)

četvrtak, 07.11.2013.

Muko moja, pređi na fotografa!

Racionalizacija je vrlo čest obrambeni mehanizam. Njome ljudi svoje vlastite frustracije i probleme, a za koje su u većini slučajeva sami krivi, pokušavaju umanjiti na način da traže "razloge" kojima krivicu svaljuju na druge ljude, stvari i/ili pojave. Fotografi su tu vrlo često na tapeti kao dežurni krivci, prvenstveno zbog toga što ih je mnogo.

Evo nekoliko primjera kako ljudi svoje muke, frustracije i probleme raznim racionalizacijama prebacuju na fotografe.

** Kompleksi vlastitog izgleda

Koliko god to možda nekome šovinistički zvučalo, po pitanju kompleksa u vezi vlastitog izgleda uglavnom prednjače žene. Pogotovo kad su u pitanju fotografije; ako npr. ispadnu "debelo" na slici, to racionaliziraju time da je za to "kriv" fotograf, a ne one same što se ne zanju kontrolirati i smanjiti obroke, ili pak prihvatiti činjenicu da su takve kakve jesu. Ili pak ako na slici budu uhvaćene u nekoj grimasi ili glupoj pozi u koju su se same dovele, opet racionalizacijama pokušavaju sve uvjeriti da je za to "kriv" fotograf, a ne one same koje su zapravo same svijesno radile grimase ili se glupirale. Tu je naravno klasična retorika kako se njih ne smije slikat jer "nisu fotogenične", a koja je često posljedica upravo dotičnih situacija. No to se, naravno, odnosi gotovo isključivo na druge fotografe i tuđe aparate (pogotovo ako je u pitanju SLR) no nipošto ne vrijedi (dapače upravo je suprotno) ako je u pitanju njihov vlastiti mobitel s kamerom - tu uvijek ispadaju "savršeno" pogotovo ako je u pitanju self-shot u zrcalu nekog javnog WC-a.

** Napadaji veličine

Samozvani redari umišljaju kako su toliko važni da imaju pravo kontrolirati sve u svojoj okolini, da su mjerodavni određivati tko što (ne) smije raditi, kako imaju telepatske sposobnosti da "znaju" tko je fotograf i zašto snima, što namjerava, te da su fotografi "niža vrsta"... Iako vrlo glasni i agresivni, skloni vrijeđanju i omalovažavanju, verbalnim ili čak i fizičkim nasrtajima, smatraju za sebe da su "najkulturniji, najpametniji, najpravedniji i najskromniji" ljudi na svijetu. No, zapravo su oni najobičniji psihijatrijski slučajevi opasni za okolinu. Uobičajene racionalizacije kojima pokušavaju opravdati svoje tlačenje fotografa su najčešće bazirane na nekom uobičajenom anti-fotografskom stereotipu, ili nekom konkretnom razlogu (da se kamera uglavnom najviše plaše kriminalci - oni sami, op.a.), a nekad čak tvrde "da ih je fotograf provocirao/ugrožavao fotografiranjem".

Inače, iza svake prepotencije stoji neka impotencija.

** Kompenzacije vlastite nesposobnosti

Nesreće se događaju svakodnevno. No, u situacijama kada se dogodi neka nesreća i netko strada, ima onih koji osjećaju potrebu nešto učiniti, ali ne mogu ili ne žele učiniti ništa konkretno (pomoći žrtvama ili spriječiti još veću nesreću). No kako bi ipak "učinili nešto", obruše se na fotografa koji snimi rezultate nesreće racionalizacijama da je za nesreću zapravo on "kriv" ili ju je svojim fotografijama učinio još većom (proglašavjući ga "lešinarom", "profiterom na tuđoj nesreći" i sličnim pogrdnim etiketama), da bi sami sebe i okolinu pokušali uvjeriti kako time "rade nešto korisno". Najčešće uz retoriku da "tko normalan snima takve stvari" i/ili "što slika, zašto ne pomogne"?

** Potreba za komocijom

Komocija koju ljudima pruža nedostatak povratne informacije u obliku fotografija, nekada je sasvim dovoljan razlog za nekritičko glasno zagovaranje i propagiranje nečega. Ima onih koji su tako u stanju fanatično zagovarati nešto, uklučujući i prilično gnjusne stvari, ali samo uz uvijet da im se slike toga što zagovaraju ne stavljaju pred oči. No ako se to dogodi, odjednom nije problem u njima i njihovom aktivizmu, već u fotografima i fotografijama, jer su upravo fotografi oni koji bilježe "uznemirujuće" fotografije realnosti koje bi im mogle narušiti tu komociju - bilo da se npr. radi o slikama žrtava rata kod onih koji propagiraju rat "u ime pravde", bilo da se radi o fotografijama rezultata abortusa onima koji propagiraju abortus kao "opravdano sredstvo kontracepcije", ili fotografija raznih vrsta sakaćenja onima koji zagovaraju metode srednjovjekovne inkvizicije "za kažnjavanje određenih vrsta kriminalaca" itd.

** Na krivom mjestu u krivo vrijeme

Kada je netko svijesno na krivom mjestu u krivo vrijeme, često sam sebe uvjerava da da ga nitko drugi ne može vidjeti. Da je nevidljiv. Osim ako ne postoji fotografija ili video snimka koja pokazuje da je na krivom mjestu u krivo vrijeme. Naravno, opet slijedi racionalizacija da nije problem u njima, već u fotografu koji ih negdje uhvati u kadar. Pogotovo ako nastupi za njih neka nepoželjna posljedica...

Inače, nikome na čelu ne piše tko je, što je, i gdje bi morao biti u nekom trenutku.

** Lažna sigurnost

Paranoici vjeruju kako će se neka katastrofa sigurno dogoditi. Kako bi sami sebi (ali i okolini) dali lažan dojam sigurnosti, svu krivicu za nepoželjne događaje svaljuju na fotografe izmišljajući maštovite i logički izvitoperene scenarije u kojima tvrde kako je fotografiranje uvijek prvi i najvažniji (condito sine qua non) korak prema katastrofi..No kada se katastrofa dogodi, iako su oni uporno tlačili svakog fotografa koji je naišao, nije im jasno "kako se to svejedno moglo dogoditi?"

srijeda, 06.11.2013.

Od**b na ulici

"Tko ti je dozvolio da slikaš?"
"A tko je vama dozvolio da me ispitujete?"
"Što te briga..."
"Onda ni vas nije briga što ja slikam."

subota, 02.11.2013.

Poziv fotografima, blogerima i ostalima

Cijenjeno čitateljstvo,

prije nešto više od godinu dana, objavljen je post o neugodnostima koje su za vrijeme fotografiranja doživjela dvojica blogera.

Blogerska iskustva

Ako je još netko doživio takvo slično neugodno iskustvo prilikom fotografiranja, bilo da se radilo o sustretu s neugodnim prolaznikom ili pak maltretiranju od strane organa reda, a voljan je događaj podijeliti s drugima, da na e-mail za kontakt (vidi desni stupac, pri dnu, op.a.) pošalje mail sa opisom što se dogodilo, gdje se dogodilo, kada i tko su bili akteri, te kakav je na kraju bio rasplet situacije.

Imena neće biti objavljena (osim ako tko želi...), a opis događaja, ako je događaj zanimljiv, će biti doslovno prenesen.

petak, 01.11.2013.

Stanko Abadžić - Adriatic routes