četvrtak, 30.08.2012.
Što izbor fotoaparata kaže o vama
Baš kao što odjeća koju odlučite nositi, hrana koju volite jesti, i ljudi s kojima se volite družiti govore nešto o vama, to čini i fotografski sustav kojega odlučite nabaviti. Sljedeća zapažanja temelje se na uskoj suradnji s raznim skupinama vlasnika kamera, te iz pripadnosti svakoj navedenoj skupini u nekom trenutku, prije ili kasnije.
Onima koji pripadaju u skupinu osoba kojima nedostaje smisla za humor, ili im pak smeta svaka sitnica, preporuča se da ne čitaju dalje.
Vlasnici CANON-a
Cijenite prednosti posjedovanja fotografskog sustava koji prednjači u najmodernijoj digitalnoj slikovnoj tehnologiji i koji nudi mnoštvo tijela, objektiva i dodatne opreme, te opcije za svaku razinu fotografa; od amatera početnika do vrhunskih profesionalaca. Prebaciti ćete se na Nikon.
Vlasnici NIKON-a
Cijenite prednosti posjedovanja fotografskog sustava koji prednjači u najmodernijoj digitalnoj slikovnoj tehnologiji i koji nudi mnoštvo tijela, objektiva i dodatne opreme, te opcije za svaku razinu fotografa; od amatera početnika do vrhunskih profesionalaca. Prebaciti ćete se na Canon.
Vlasnici SONY-a
Vjerujete da su Sonyjeve inovacije u potrošačkoj elektronici i video tehnologiji, zatim njegovo vodstvo u proizvodnji digitalnih senzora, stabilizacija slike ugrađene u tijelo aparata i korištenje Zeiss optike rezultirali jedinstvenim dizajnom i proizvodom izuzetne vrijednosti - jer tako o proizvodu piše u literaturi. Također vjerujete u astrologiju, NLO-e i Uskršnjeg zeca.
Vlasnici PENTAX-a
Vi ste osoba koja kupuje DSLR tijelo od $1500 samo zato da vaša kolekcija objektiva sa M42 navojem i K-montažom, starih više desetljeća, ne završe u smeću (iako svi zajedno vrijede možda $75). Vjerojatno nikada niste čuli za Spotmatic, Pentax LX ili Takumar. Mislite da se ljudi smiju sa vama, a ne vama.
Vlasnici OLYMPUS-a
Vi ste osoba koja kupuje sjevernokorejsko pivo, peruansko donje rublje i francuska računala, ne zato što vam se zapravo sviđaju, već zato što ih nitko drugi ne kupuje. Kada ljudi dovode u pitanje vaš izbor fotografskog sustava, odgovarate da slike iz Olympusa imaju određenu "dušu", te da su fotografije važne, a ne kamera. Nemate prijatelje.
Vlasnici LEICA
Znate da nijedan drugi fotoaparat osim Hasselblada ne donosi instant-poštovanje među znalcima kao Leica. Iako to umanjuje pritisak dokazivanja stvarnog fotografskog znanja, povećava potrebu za upoznavanjem sa suptilnim razlikama u vizualnom potpisu između jednog Elmara, Elmarita, Summitara, Summicrona i Summiluxa. Ili ste smrdljivo bogati, živite u majčinom podrumu, ili ste jednu kupovinu objektiva daleko od razvoda.
Vlasnici Panasonica, Fujia, Samsunga, Minolti, Yashica i ostalih trebaju odahnuti, umjesto da budu uvrijeđeni što nisu uključeni u listu...
nedjelja, 26.08.2012.
Čovjek na Mjesecu
Kako javljaju svjetski mediji, umro je Neil Armstrong, astronaut poznat prvenstveno po tome što je bio prva osoba koja je u ljudskoj povijesti kročila na neko drugo nebesko tijelo.
Većina medija u svojim objavama koristila je NASA-ine fotografije snimljene za vrijeme misije, prvenstveno onu na kojoj astronaut salutira zastavi.
(public domain)
Međutim na toj fotografiji nije Neil Armstrong! Na toj fotografiji, kao i na velikoj većini drugih slika snimljenih na površini Mjeseca za vrijeme trajanja misije Apollo 11, nalazi se njegov kolega Buzz Aldrin. Armstrong je bio zadužen za fotografiranje i gotovo čitavo vrijeme je bio iza kamere.
Isto tako, na vrlo poznatoj fotografiji također nije Armstrong već Aldrin, dok se Armstronga, koji je snimio sliku, može vidjeti tek kao refleksiju na viziru.
(public domain)
Inače, problem sa raspoznavanjem koji se astronaut nalazi na kojoj fotografiji proizlazi iz toga što su na prvim Apollo misijama svi astronauti imali identična svemirska odijela. Tek je na misiji Apollo 14 usvojena praksa da je zapovjednik misije (i ujedno jedan od dvojice astronauta koji bi se spustili na površinu Mjeseca) imao svemirsko odijelo sa crvenim trakama koje su služile upravo za lakšu identifikaciju.
nedjelja, 19.08.2012.
Svjetski dan fotografije
Vjerovali ili ne, 19. kolovoza, proglašen je Svjetskim danom fotografije. Povodom toga, svim posjetiteljima ovog bloga želim mnogo dobrog svijetla, uspješnih fotografija, te što manje problema sa fotografskom opremom, neobrazovanim i bahatim zaštitarima, te ljudima koji ne vole fotografe...
srijeda, 15.08.2012.
Snimanje beskućnika i prosjaka
Često se u raspravama o uličnoj i dokumentarnoj fotografiji zna potegnuti pitanje o tome koliko je "moralno" i "etično" fotografirati beskućnike i prosjake koje se može vrlo često vidjeti na ulicama svih većih gradova.
I dok su jedni mišljenja kako je to sasvim u redu, jer (osim što predstavljaju svojevrsni "inventar" grada) prizori takvih ljudi mogu pomoći osvješćivanju i predočavanju dotičnog problema kod širokih narodnih masa, drugi tvrde kako je to samo po sebi "nemoralno", "izrabljivačko" ili čak i "protuzakonito". (ovo zadnje spada u kategoriju ortodoksnih gluposti op.a.).
Prvo, ne treba zaboraviti to da su se neki od najpoznatijih fotografa, pogotovo uličnih i dokumentarnih fotografa, te fotoreportera, proslavili upravo snimajući krutu svakodnevnu realnost gradova u kojima su živjeli, a koja je uključivala upravo i ljude kao što su prosjaci i beskućnici. Tako je naš "domaći" Tošo Dabac napravio vrlo poznati ciklus "Ljudi s ulice" koji ga je proslavio (1, 2, 3). Henri Cartier-Bresson je također napravio sličan ciklus. Osim njih dvojice, postoji još mnogo drugih fotografa koji su snimali ili snimaju fotografije iste ili slične tematike, a od kojih su se neki čak i usko specijalizirali za tzv. socijalnu fotografiju.
No tko se tu zapravo najviše buni?
Najviše se bune razni dušebrižnici i moralisti, često nazivajući to nekakvim "iskorištavanjem", "lešinarenjem" i sličnim. Razlog tome jest što oni sami zapravo podsvjesno ne žele prihvatiti da postoje i ljudi koji doista nemaju ništa drugo osim odjeće koju nose, a postojanje fotografija im to neprihvaćanje otežava i takve slike ih "uznemiravaju" (po sistemu "ako ne postoji slika nečega, to nešto ne postoji"). A naravno, raznim racionalizacijama i projekcijama nastoje stvoriti dojam da i svi drugi misle isto kao i oni, ili da bi trebali misliti isto kao i oni, nerjetko uz to omalovažavajući fotografije i fotografe. Da stvar bude gora, ponekad se među takvima nađe i fotografa!
S druge strane, zapravo se u cijeloj priči najmanje bune sami beskućnici. Naravno, dok među njima ima onih pojedinaca koji se zbog srama ili nekog drugog razloga neće dati fotografirati, ima i onih kojima je svejedno, a postoje i oni koji će rado pozirati za koju kunu, kavu, sendvič ili čak običan razgovor i malo društva. Nekima od njih je ponekad samo bitno da ne budu u novinama, dok neki drugi baš žele završiti u novinama da i drugi čuju za njihovu priču zbog koje su završili na ulici...
Kriminaliziranje fotografije
Jedan zanimljiv intervju na engleskom o kriminaliziranju fotografije...
Criminalizing Photography
utorak, 14.08.2012.
Zašto ljudi ne vole paparazze?
Sam naziv paparazzi (jednina paparazzo) dolazi iz talijanskog jezika, prema liku iz filma "La dolce vita" Federica Fellinija, u kojoj se jedan fotoreporter zove Paparazzo.
Iako u principu taj naziv označava fotografa koji se bavi snimanjem poznatih osoba u svakodnevnim situacijama, danas su ljudi skloni svakoga sa malo većim fotoaparatom nazivati tim (većini ljudi i fotografa zapravo pogrdnim) nazivom. Ovo je redovito ako se ta osoba sa fotoaparatom nalazi negdje gdje se često viđaju slavne osobe, ili u blizini stanova slavnih osoba, no bez obzira da li je ta osoba doista paparazzo, ili se pak radio o običnom fotoreporteru ili uličnom fotografu.
TKO SU PAPARAZZI I ZAŠTO IH LJUDI NE VOLE
U paparazze spadaju prvenstveno oni fotografi koji se bave fotografiranjem poznatih osoba. Ono po čemu su poznati jest da vrlo često fotografiraju na način da ih napasno slijede i progone, do razine da dotičnima izizivaju neugodnost ili čak zabadaju objektiv u njihovu intimu (fotografiranje dotičnih u voajerskom stilu u njihovim privatnim prostorima).
Jedna od stvari koja je svakako značajno doprinjela tome da su paparazzi danas postali vrlo omraženi jest smrt Princeze Diane, 1997. godine. Naime, iako je u tom slučaju službena istraga kompletnu krivnju za nesreću svalila na vozača, realno gledajući zapravo vrlo velik dio odgovornosti leži upravo na paparazzima.
Zabilježeni su i brojni drugi slični incidenti u kojima su "kumovali" paparazzi; bilo je mnogo slučajeva da su ovi svojim upornim praćenjem (i nemogućnošću da, ako to već moraju, fotografiraju sa pristojne udaljenosti) toliko iziritirali ljude koje su slijedili da je bilo čak i fizičkih razračunavanja.
Inače, jedan veliki dio problema nije samo u samim paparazzima kojima je interes nabaviti i nekom tabloidu prodati slike, već i u novinarima koji pišu članke na temelju dotičnih slika; Kako tabloidi uglavnom egzistiraju na temelju senzacionalizma, ti čanci potkrijepljeni paparazzo snimkama ponekad nisu ništa drugo nego izmišljanje senzacionalističke vijesti an temelju ničega (odnosno na temelju onoga što dotična poznata osoba radi, a što zapravo svakodnevno rade i sasvim obični "nepoznati ljudi").
TKO NIJE PAPARAZZO
Mnogi koji ne vole paparazze, svjesno ili nesvjesno ne razlikuju paparazze od ostalih vrsta fotografa, već štoviše, čak pogrešno smatraju da su pojmovi paparazzo i fotograf istoznačnice.!
Najčešće se brkaju paparazzi i fotoreporteri. Iako im se način rada ponekad preklapa, razlike ipak postoje. Paparazzi su najčešće slobodnjaci čiji je "posao" praćenje poznatih osoba, a svoje ekskluzivne slike prodaju najboljem ponuđaču. Fotoreporteri najčešće rade za neku novinsku kuću, i kada snimaju nešto, to rade po zadatku (koja u krajnjem slučaju može biti "idi na Cvjetni trg i snimi neku poznatu osobu ako naiđe").
Također se nerjetko paparazzima zna nazivati i ulične fotografe. No glavna razlika između paparazza i uličnih fotografa jest to da dok paparazzi snimaju poznate osobe, ulični fotografi snimaju obične ljude. I ne prodaju svoje fotografije novinama.
ponedjeljak, 13.08.2012.
Ako ne želiš da "procuri" - nemoj snimati!
Privatnost je danas vrlo silovan pojam od strane raznih osoba, počevši od raznih dežurnih dušebrižnika, pa do onih koji "drame" čim vide da je netko u njih uperio aparat.
No zanimljivo je to da oni koji najviše drame oko toga kako im netko "narušava privatnost" to narušavanje privatnosti zapravo najviše čine sami - počevši od stavljanja slika sebe i svoje djece (često i u "nezgodnim pozama") na facebook i slične servise, pa do snimanja eksplicitnih kućnih porno-filmova.
Zasigurno nema osobe koja nije čula za slučaj Severine i "curenja" njenog privatnog video uradka. Slične stvari su se slučajno i "slučajno" događale i drugim poznatim osobama, što domaćima, što stranima... I naravno dok se za svo to silno "curenje intime u javnost" najviše krivilo druge (od lopova do bivših ljubavnika), očito nikome nije sinulo da su za takve svari najviše odgovorni upravo oni akteri koji su dotične stvari sami snimili!
Stvar je zapravo vrlo jednostavna - tko ne želi da takve intimne snimke "slučajno" procure u javnost, ili neka se pobrine da odmah nakon snimanja dotične spremi na sigurno mjesto (a to nisu ni kompjuterski disk, ni kamera, ni mobitel!!!), ili jednostavno da takve slike i video materijale - ne snima.
četvrtak, 09.08.2012.
Poznate fotografije - Atomske gljive
6. i 9. kolovoza 1945. godine, američka avijacija prvi put u povijesti je upotrijebila atomsko oružje protiv žive sile - na japanske gradove Hirošima i Nagasaki bačene su atomske bombe. Tom prilikom snimljene su i fotografije "atomskih gljiva" (tj. oblaka dima i prašine u obliku gljive nastalih uslijed detonacije).
Lijevo Hirošima, desno Nagasaki
(klikni za veći prikaz)
(copyright status nepoznat, vjerojatno public domain)
Također, postoji i fotografija sa zemlje koju je prilikom bombardiranja Hirošime snimio jedan japanac, sa otprilike 7km udaljenosti od "nulte točke". LINK
Afghan Box Camera Project
Link na jednu interesantnu stranicu posvećenu afganistanskim fotografima i njihovoj, za današnje pojmove primitivnoj, ali inače vrlo učinkovitoj fotografskoj opremi.
Afghan Box Camera Project
Američka propagandna mašinerija
Evo kako funkcionira američka propagandna mašinerija u svrhu stvaranja sveopće paranoje od "terorista", kao da se dnevno dogodi barem tucet terorističkih napada...
Tako su teroristima već standardno proglašeni fotografi, no američka bolesna mašta kao da nema granica, te sve živo i neživo proglašava potencijalno sumnjivim... pa čak i to da netko kupi malo više umjetnog gnojiva!
Houston Propaganda Video Depicts Photographers as Terrorists
Inače, ovakva propaganda nekako jako podsjeća na onu za vrijeme hladnog rata, kada se, također američkom propagandnom mašinerijom, nastojao u narodu širiti strah od "komunista".
srijeda, 08.08.2012.
Bacanje novca?
Sindrom stalnog nabavljanja nove opreme nije nepoznanica među fotografima. On se očituje u tome da pojedini fotografi opsesivno nabavljaju najnovije modele fotoaparata, po sistemu: kupi skupi fotoaparat, ali čim izađe novi model, prodaju stari i kupuju novi, (često još skuplji). Naravno dotičnima je ispod časti kupovati nešto rabljeno.
Dotični često tu svoju naviku racionaliziraju time da im "nužno treba taj megapixel više ili dodatne dvije funkckije" koje će realno koristit "svake prestupne godine", te da će time raditi "bolje fotografije", smatrajući da je skupa oprema nadomjestak za nedostatk fotografske inspiracije.
U stvari ono što racionaliziraju i opravdavaju je - bacanje novca.
Sušta suprotnost su oni koji smatraju da ako nešto radi kako treba, tu stvar ne treba mijenjati osim ako doista ne postane značajno ograničenje. Čak i kada se pokvari, prvo pokušaju dotičnu stvar popraviti, a tek nakon toga nabaviti novu, i to nerjetko i rabljenu stvar (aparat, objektiv, bljeskalicu...).
Ekstremi su oni koji su, nakon što su snimali skupim kamerama zaključili da im najbolje ide - jeftinim starim odbačenim kamerama koje mogu za stvarno sitne novce nabaviti na sajmovima foto opreme i starih stvari.
Kad idioti pišu zakone...
Nedavno je jedan kolega fotograf imao problema u vezi fotografiranja prilikom posjete špilji Veternici.
Malo kopanja po aktualnim zakonima otkrilo je da se "caka" prema kojoj je tamo zabranjeno snimanje nalazi u zakonu o zaštiti prirode. Tamo doslovno u jednom članku piše da je snimanje i fotografiranje u speleološkim objektima zabranjeno bez posebne dozvole Ministarstva (vjerojatno ministarstva zaštite okoliša).
No trebalo bi se svakako zapitati kakvih se ludih gljiva najeo zakonodavac prilikom pisanja dotičnog zakona. Naime, prvenstveno zato što je kazna za fotografiranje u speleološkom objektu (bez "papira" od ministarstva) - 7.000 do 30.000kn!!! Drugim rječima, propisana je veća kazna za "ugrožavanje špilje pogledom" od npr. onih za prebrzu vožnju i ugrožavanje života, ili za prekršaje iz zakona o oružju! Ne za oštećivanje ili vandalizam, već za obično fotografiranje! I to samo zbog nekakvog komada papira, i očite patološke potrebe da se ljude kažnjava kada god je to moguće.
S jedne strane je razumljivo da blicanje i dodatna rasvjeta mogu uznemiriti životinjske vrste koje obitavaju u dotičnim speleološkim objektima (kao što su npr. šišmiši), te bi zabrana "blicanja" u spiljama imala smisla. No s druge strane, kako snimanje (bez blica) samo po sebi ne čini nikakvu štetu snimanom objektu, treba se zapitati zbog čega je nametnuta apsolutna zabrana?
Vjerojatno bi, po toj logici stvari, svatko tko se odluči posjetiti Veternicu ili neku drugu sličnu spilju (koja je uređena za posjete) prvo morao, da bi mu bilo dopušteno okinuti par slika za uspomenu, pisati službene dopise ministarstvu u kojima traži dozvolu za snimanje, te nekoliko dana čekati odgovor radi posjete od najviše par sati...
....Ili se pak sve ovo odnosi smo na one sa SLR fotoaparatima?
utorak, 07.08.2012.
Engleski olimpijski fašizam?
Osim što je na olimpijske terene gotovo u potpunosti zabranjeno unositi fotoaparate, pogotovo one veće, još jedna stvar koja se vjerojatno prvi puta u povijesti dogodila za vrijeme trajanja olimpijskih igara jest uvođenje novih zabrana i ograničenja zbog toga da bi veliki sponzori mogli ostvariti što veći profit, nauštrb malih poduzetnika.
Tako je na rpimjer, za vrijeme trajanja igara svima drugima osim McDonald restoranima zabranjeno posluživanje prženih krumpirića (pommes frites). Jedan kafić je morao promjeniti ime, da nebi asocirao na olimpijadu. Zabranjeno je nositi majice bilo kojih drugih "brandova" osim onih glavnih sponzora.... itd.
VIDEO
Inače, samo za tu priliku, Engleska je progurala zakon kojim je izmislila novu vrstu policije koja će se baviti samo time, i naplaćivati kazne čak i za verbalne delikte!
Iako je poznato da je Engleska već tipičan primjer punokrvne totalitarne policjske države (što je dokazala prije nekoliko godina kada je fotografe zakonski izjednačila s teroristima i tako omogućila policijsku maltretažu fotografa), čini se da engleski fašizam polako ali sigurno po svojim totalitarističkim metodama počinje nadmašivati i one kakve su u praksi provodile države poput Njemačke za vrijeme Hitlera, Rusije za vrijeme Staljina i Kambodže za vrijeme Pol Pota...
Brand policija: izmišljotina Olimpijskih igara u Londonu
Kršenje pravila kompozicije
Pravila fotografske kompozicije najčešće se koriste kako bi se snimila vizualno ugodna fotografija.
Što se tiče uobičajenih pravila kompizicije, tu su najpoznatiji "pravilo trećina" i "zlatni rez", uz još neka dodatna pravila kao npr. da horizont mora biti apsolutno ravan, da se objekti u kadru nebi smjeli "sudarati", da ljudima u kadru ne smije "odrezati" dio tijela i slično. I naravno da slika mora biti savršeno oštra.
Naravno dok su ove stvari svakako poželjne, i u većini slučajeva će dati zadovoljavajuću fotografiju, to ne znači da da su ta pravila i apsolutna.
Međutim, većina (ponajviše onih netalentiranih ali školovanih fotografa), smatra da ako nije zadovoljeno pravilo kompozicije, da dotična slika samo zbog toga automatski nije dobra. Takvo razmišljanje je pogrešno.
Prvo i osnovno pravilo kod kršenja "školskih" pravila kompozicije je to da se mora vidjeti da je neko pravilo kompozicije kršeno namjerno, a ne slučajno! To se vidi po tome da je odstupanje oo "pravila" vrlo izraženo, a ne minimalno (što daje dojam neznaja ili neopreznosti).
Pravilo trećina i zlatni rez mogu se namjerno kršiti tako da se glavni objekt stavi ili točno u sredinu kadra, ili pak zgura negdje uz sam rub kadra.
Ako se namjerava nagnuti horizont, tada on mora biti izraženo nagnut (da predstavlja nekakvu dijagonalu).
Ako se namjerava "odrezati" nešto tada taj "rez" mora biti drastičan; npr, umjesto vrha glave (što je česta početnička greška) "odrezati" cijelu glavu.
Ako se namjerava napraviti mutnu sliku, onda ona stvarno mora biti temeljito mutna, a ne "mutnjikava"....
Itd...
Mnogi koji su skloni kršenju pravila se slažu sa time da onaj tko prekrši sva pravila fotografske kompozicije, a stvori dobru fotografiju, napravio je dobar posao.
ponedjeljak, 06.08.2012.
Ne slikaj!!!
Mjesto radnje:
Tkalčićeva ulica u Zagrebu, kod straćara nasuprot Cascade centra.
Akteri:
prolaznica (zapravo stanarka straćare) i fotograf (autor bloga)
Na jednom prozoru jedne straćare u Tkalčićevoj ulici, nasuprot zatvorenog Cascade centra, kao dekoracija nalazi se umjetni cvijet, koji se činio kao zgodan motiv za usputnu fotku. (usput, prozor je zabarikadiran neprozirnom zavjesom i ne vidi se u stan).
Ž: (histeričnim glasom) "Ej! Ne slikaj! Nemoj da mi kuću slikaš!!"
F: (bez riječi i bez obraćanja pažnje na dotičnu, na ekranu aparata provjerava snimljeno)
Ž: "'Ko ti je dao da mi kuću slikaš!?! Odakle tebi da to smiješ...!!?"
F: (bez riječi produžuje dalje)
nedjelja, 05.08.2012.
Poznate fotografije - Black power salute
Na olimpijskim igrama 1968. godine u Mexico Cityju, dogodio se svojevrstan skandal kada su dva afro-američka atletičara, u znak prosvjeda protiv rasne diskriminacije u Sjedinjenim Američkim Državanma, za vrijeme intoriranja himne podigla u zrak stisnutu šaku sa crnom rukavicom.
S obzirom na velik broj fotoreportera, događaj je snimljen iz nekoliko kuteva.
FOTOGRAFIJA 1
FOTOGRAFIJA 2
subota, 04.08.2012.
Kada misle da ste turist...
Kad god se u turističkoj sezoni čovjek negdje sa SLR aparatom oko vrata, ležerno odjeven, i bez druge (suvišne) fotografske opreme, većina prisutnih će misliti će se radi o turistu. Pogotovo na mjestima na kojima se uglavnom kreću turističke rute, kao što su tržnice, parkovi, trgovi i slično. Tako se na tržnicama prodavači često takvim osobama obraćaju na engleskom jeziku.
Opcije su dvije. Ili "prihvatiti igru" i odgovoriti na engleskom, okinuti sliku te produžiti dalje, ili se pak upustiti u objašnjavanje da niste turist, da snimate za svoj gušt iz nekakvih dokumentarnih i umjetničkih pobuda.
četvrtak, 02.08.2012.
Igrani filmovi fotografske tematike
Što se tiče igranih filmova fotografske tematike, izbor i nije baš nešto naročito velik. No neki filmovi sa tom tematikom (bilo da su direktno vezani za samu fotografiju, bilo da su likovi u filmu fotografi) su prošli prilično zapaženo... evo nekoliko preprouka:
REAR WINDOW
("prozor u dvorište")
(1995.)
redatelj: Alfred Hitchcock
glavne uloge: James Stewart, Grace Kelly
sadržaj (spoiler!):
Ozlijeđeni fotoreporter kroz svoj prozor promatra i bilježi događaje u svome susjedstvu.
(trailer)
BLOW-UP
("povećanje")
(1966.)
redatelj: Michelangelo Antonioni
glavne uloge: David Hemmings, Vanessa Redgrave, Sarah Miles
sadržaj (spoiler!):
Priča o modnom fotografu koji slučajno snimi ubojstvo.
(trailer)
UNDER FIRE
("u plamenu nikaragve")
(1983.)
redatelj: Roger Spottiswoode
glavne uloge: Nick Nolte, Gene Hackman, Joanna Cassidy
sadržaj (spoiler!):
Priča o tri fotoreportera koji bilježe događanja u Nikaragvi za vrijeme građanskog rata.
(trailer)
SMOKE
("dim")
(1995.)
redatelj: Wayne Wang
glavne uloge: Harvey Keitel, William Hurt
sadržaj (spoiler!):
Jedan od likova u filmu svaki dan u isto vrijeme snima istu ulicu i ljude na njoj.
(insert iz filma)
HARRISON'S FLOWERS
("harrisonovo cvijeće")
(2001.)
redatelj: Elie Chouraqui
glavne uloge: Andie MacDowell
sadržaj (spoiler!): Nakon što poznati novinar nestane na zadatku za vrijeme rata u Jugoslaviji, njegova žena kreće u potragu za njim.
srijeda, 01.08.2012.
Još jedan fotografski rat
Ovako bi izgledalo da se ratuje fotoaparatima...
