Često se u raspravama o uličnoj i dokumentarnoj fotografiji zna potegnuti pitanje o tome koliko je "moralno" i "etično" fotografirati beskućnike i prosjake koje se može vrlo često vidjeti na ulicama svih većih gradova.
I dok su jedni mišljenja kako je to sasvim u redu, jer (osim što predstavljaju svojevrsni "inventar" grada) prizori takvih ljudi mogu pomoći osvješćivanju i predočavanju dotičnog problema kod širokih narodnih masa, drugi tvrde kako je to samo po sebi "nemoralno", "izrabljivačko" ili čak i "protuzakonito". (ovo zadnje spada u kategoriju ortodoksnih gluposti op.a.).
Prvo, ne treba zaboraviti to da su se neki od najpoznatijih fotografa, pogotovo uličnih i dokumentarnih fotografa, te fotoreportera, proslavili upravo snimajući krutu svakodnevnu realnost gradova u kojima su živjeli, a koja je uključivala upravo i ljude kao što su prosjaci i beskućnici. Tako je naš "domaći" Tošo Dabac napravio vrlo poznati ciklus "Ljudi s ulice" koji ga je proslavio (1, 2, 3). Henri Cartier-Bresson je također napravio sličan ciklus. Osim njih dvojice, postoji još mnogo drugih fotografa koji su snimali ili snimaju fotografije iste ili slične tematike, a od kojih su se neki čak i usko specijalizirali za tzv. socijalnu fotografiju.
No tko se tu zapravo najviše buni?
Najviše se bune razni dušebrižnici i moralisti, često nazivajući to nekakvim "iskorištavanjem", "lešinarenjem" i sličnim. Razlog tome jest što oni sami zapravo podsvjesno ne žele prihvatiti da postoje i ljudi koji doista nemaju ništa drugo osim odjeće koju nose, a postojanje fotografija im to neprihvaćanje otežava i takve slike ih "uznemiravaju" (po sistemu "ako ne postoji slika nečega, to nešto ne postoji"). A naravno, raznim racionalizacijama i projekcijama nastoje stvoriti dojam da i svi drugi misle isto kao i oni, ili da bi trebali misliti isto kao i oni, nerjetko uz to omalovažavajući fotografije i fotografe. Da stvar bude gora, ponekad se među takvima nađe i fotografa!
S druge strane, zapravo se u cijeloj priči najmanje bune sami beskućnici. Naravno, dok među njima ima onih pojedinaca koji se zbog srama ili nekog drugog razloga neće dati fotografirati, ima i onih kojima je svejedno, a postoje i oni koji će rado pozirati za koju kunu, kavu, sendvič ili čak običan razgovor i malo društva. Nekima od njih je ponekad samo bitno da ne budu u novinama, dok neki drugi baš žele završiti u novinama da i drugi čuju za njihovu priču zbog koje su završili na ulici...
Post je objavljen 15.08.2012. u 15:00 sati.