srijeda, 30.03.2011.
Henri Cartier-Bresson
Henri Cartier-Bresson (1908–2004) bio je francuski fotograf kojeg se danas smatra ocem modernog fotoreporterstva. Njegov rad poslužio je kao inspiracija mnogim fotografima nakon njega.
utorak, 29.03.2011.
Oprema i tehnika ulične fotografije
Iako se "klasičnim" aparatom za uličnu fotografiju smatra Leica 35mm, u svrhu snimanja na ulici može zapravo koristiti bilo kakav drugi fotoaparat - SLR, kompakat, pa čak i mobitel s ugrađenom kamerom. Bitno je da fotograf poznaje aparat koji koristi, da može aparatom ugodno i lako rukovati, i na vrijeme reagirati kako bi iz aparata izvukao maksimum.
Dobro je reći da svaka vrsta aparata ima svoje prednosti i mane, koji mogu utjecati na uspješnost bavljenja uličnom fotografijom; SLR aparati su dosta veliki i često bučni, dok kompaktni iako maleni često trebaju više vremena za izoštravanje i snimanje fotografije (tzv. odgoda okidanja - "shutter lag"). Mobiteli pak često imaju problema sa samom kvalitetom slike, dok Leica i slični aparati iako su dosta kompaktni i tihi imaju jednu veliku manu - astronomski visoku cijenu.
Što se tiče samog načina fotografiranja na ulici je uputno koristiti nešto veće iso vrijednosti (npr iso400), te srednji otvor bende (f4 do f8) kako bi se povećanom dubinskom oštrinom kompenzralo u slučaju promašenog fokusa (što na ulici nije rijetkost). Za "zamrzavanje" pokreta minimalnom brzinom okidanja se smatra 1/125s, dok se produživanjem vremena mogu dobiti kretivne fotografije (zamućenost i dojam pokreta).
No bez obzira na opremu, za uličnu fotografiju najbitnija stvar je fotografova sposobnost uočavanja zanimljivih situacija.
ponedjeljak, 28.03.2011.
Paparazzi i smrt princeze Diane
Neki reći da je istraga o ovom događaju završena. Kao službeni razlog nesreće navodi se neopreznost vozača.
Međutim...
Čini se da nitko nije uzeo u obzir mogućnost da je bljeskanje bljeskalica koje su koristili paparazzi prilikom progona i fotopgrafiranja automobila vrlo vjerojatno u velikoj mjeri ometalo vozača i tako dovelo do nesreće.
Naime, nesreća se dogodila noću. Kako je za bilo kakvu fotografiju potrebno svijetlo, noću fotografi koriste bljeskalice. U situacijama kada nekoliko fotografa istovremeno fotografira (kao što je tada bio slučaj), i kada fotografiraju "rafalno", proizvodi se i velik broj jakih uzastopnih bljeskova.
Kako se u ljudskom oku po noći zjenica širi, bilo kakav iznenadni jači bljesak uzrokuje privremeno slijepilo Drugim riječima, zbog brojnih bljeskova, vozač gotovo sigurno nije bio u stanju vidjeti cestu.
Za one koji ne vjeruju, neka pokušaju noću sjesti za volan, i neka im netko u oči ispali bljesak iz fotografske bljeskalice (ili još bolje seriju bljeskova), te neka izmjere vrijeme koje je potrebno da bi opet jasno vidjeli cestu.
Drugim riječima, do nesreće vjerojatno nebi ni došlo da su paparazzi, koji su pošto-poto morali dobiti superekskluzivnu fotografiju, samo malo razmišljali...
nedjelja, 27.03.2011.
Krađa opreme
Jedna od najgorih stvari koja se može dogoditi fotografu je da ostane bez opreme. Pogotovo ako se radi o profesionalnom fotografu koji živi od fotografije, ili pak entuzijastu koji je dugo vremena štedio da nabavi aparat iz snova.
Postoje neke stvari na koje treba obratiti pažnju kako bi se otežalo kradljivcima i olakšalo policiji:
1.Zapišite sve serijske brojeve opreme; aparata, objektiva, bljeskalice, battery gripa, i bilo čega drugog od opreme što na sebi ima serijski broj. Nije na odmet zapamtiti i postojeća oštećenja na opremi ako ih ima, jer takve stvari omogućavaju prepoznavanje opreme i izdaleka.
2. Ne ispuštajte svoju foto opremu iz vida! Dovoljno je na trenutak ostaviti aparat bez nadzora da "dobije noge". Naravno, najviše pažnje je potrebno u gužvama, a tada, ako nema prijatelja koji je može pričuvati, nosite opremu sa sobom i kada idete u WC!
3.U slučaju krađe, krađu ODMAH treba prijaviti policiji. Što je prije moguće policiji treba proslijediti i serijske brojeve opreme, kako bi se opremu u slučaju pronalaska moglo po tim brojevima identificirati.
4. Pratite oglasnike i mjesta gdje se prodaju rabljene stvari. ukradena roba se često prodaje putem oglasnika ili na sajmovima, po nevjerojatno niskim cjenama.
subota, 26.03.2011.
Caveat emptor!
Neka kupac bude oprezan!
Pogotovo kod kupovine opreme na neviđeno preko interneta, od nepoznatih osoba, jer se vrlo lako može dogoditi neki oblik prevare.
Naime, povremeno se na internetu pojavljuju agencije ili pojedinci koji prodaju fotografsku opemu vrlo jeftino i to po cijenama koje su daleko ispod cjene po kojoj se ista oprema inače može naći po oglasima ili u specijaliziranim trgovinama. Stvar je tim više sumnjiva ako se ako se tvrdi da je oprema "potpuno nova i neraspakirana" ili "vrlo malo korištena".
Kod kupovine na neviđeno preko takvih oglasa može se dogoditi više (neugodnih) stvari. Moguće da se radi o ukradenoj opremi. Moguće je da je oprema neispravna ili da se ošteti u transportu. U najgorem slučaju se pak može dogoditi da naručena plaćena oprema nikada ne stigne "jer se izgubila putem" ili pak da u paketu umjesto naručenog komada opreme stigne cigla.
Kako ima onih koji prilikom kupovine opreme žele proći što jeftinije, tako se nažalost nađe onih koji ne paze, i zbog toga nasjednu na ovakve i slične prevare.
petak, 25.03.2011.
Felix Lupa
četvrtak, 24.03.2011.
Test osobnosti
Odgovorite na pitanja i zabilježite odgovore. Na kraju provjerite rezultate:
1. Vidite na ulici nepoznatog čovjeka s velikim fotoaparatom.
Prvo što pomislite je:
a) novinar
b) voajer
c) neki čovjek s fotoaparatom
2. Kada vas netko fotografira bitno vam je:
a) za što fotografira
b) tko fotografira
c) svejedno mi je
3. Vidite da na ulici netko fotografira u vašem smjeru.
Vaša prva reakcija je:
a) brzo se izmičem iz kadra/pokrivam lice
b) vičem, prijetim, nasrćem fizički
c) ne obraćam pažnju
4. Netko vas je uslikao na cesti i slika je izašla u novinama.
Vaša reakcija je:
a) Pa kud baš mene...!?
b) Zovete odvjetnika, dižete tužbu, tražite odštetu
c) Sačuvate primjerak novina za uspomenu.
5. Što vam je bitno na slici
a) Kako izgledam na slici.
b) Kojoj slici!? Ne dozvoljavam da me bilo tko snima!
c) Je li slika dobro ispala.
6. Kako dajete do znanja fotografu da se ne želite fotografirati.
a) "Mene se ne smije snimat!"
b) "Pazi da nebi ostao bez aparata!!"
c) Stanete, okrenete glavu, izađete iz kadra
7. Šetate s djetetom u parku. Netko s fotoaparatom snima u vašem smjeru.
a) dolazite do tog čovjeka i zahtjevate objašnjenje
b) udarate čovjeka ili ga gađate nečime
c) ne obraćate previše pažnju, ionako dijete nije golo
8. Na zabavi ste sa prijateljima. Jadan od sudionika zabave vadi aparat.
a) Odmah se namještate u pozu, često preglumljenu
b) Protestirate, vičete, zabranjujete da vas se snima
c) Nastojite izgledati prirodno
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
Rezultati:
* najviše odgovora A - NARCISODAN
Imate jako visoko mišljenje o sebi i najbitnije vam je pred drugima izigravati veličinu. Tvrdnje da se ne volite fotografirati iz ovog ili onog razloga su samo izigravanje lažne skromnosti i pokušaji manipulacije drugima nametajući svoju volju.
* Najviše odgovora B - PARANOIDAN
Vi ste paranoični, agresivni i potencijalno opasni za okolinu! Puni ste predrasuda i uvjereni da svi fotografi samo vas uhode, imaju neke skrivene namjere, te time opravdavate njihovo maltertiranje kad god vam se za to pruži prilika.
* Najviše odgovora C - NORMALAN
Ljude koji se bave fotografijom doživljavate kao ljude koji se bave svojim poslom ili hobijem, na jednak način kako se vi sami bavite svojim poslom ili hobijem.
srijeda, 23.03.2011.
Razvijanje crno-bijelih filmova
U ovo digitalno doba, malo ljudi se uopće zamara razvijanjem filma - većina gleda na film kao nekakvu zastarjelu tehnologiju. One koji snimaju na film, često se smatra nekakvim sentimentalnim čudacima.
Međutim, koliko god možda film bio "zastarjela tehnologija" i skuplji od digitalije, on ipak ima jednu značajnu prednost nad digitalijom; velik broj filmskih aparata je potpuno mehaničke konstrukcije, tako da se ne može dogodit da se "isprazni baterija" (npr. pri hladnom vremenu). Mana je u tome što se jednom snimljena slika ne može brisati.
No danas je nažalost sve manje fotografskih studija gdje je moguće razviti film, razvijanje filma (pogotovo crno-bijelog) je često skupo, a filmove i kemiju za razvijanje je sve teže nabaviti, jer se zbog sve manje potražnje smanjuje proizvodnja.
Inače, crno-bijele filmove moguće je razviti i u kućnoj radinosti. Evo jedan mali "tutorial":
Za razvijanje c/b filma u kućnoj radinosti potrebno je: doza za razvijanje, termometar (da mjeri u području oko 20°c), menzura (ili nešto slično da točno mjeri volumen), škare, sat/štoperica, razvijač, fiksir i voda (po mogućnosti destilirana).
1. PRIPREMA - Prije početka razvijanja, potrebno je film u potpunom mraku* izvaditi iz kazetice, i namotati na spiralu koja se ulaže u dozu za razvijanje. Tek nakon što je doza zatvorena, smije se upaliti svijetlo.
2. RAZVIJANJE - U dozu za razvijanje se kroz otvor na poklopcu ulije razvijač. Vrijeme razvijanja ovisi o vrsti filma, vrsti razvijača, iso osjetljivosti filma i temperaturi. Postoje posebne tabele prema kojima se određuje vrijeme razvijanja prema ovim varijablama, a dostupne su na internetu.
3. PREKIDANJE - Kada istekne vrijeme razvijanja, iz doze se izlije razvijač. Zatim se u dozu ulije obična voda koja prekida razvijanje.
4. FIKSIRANJE - Nakon minutu-dvije, izlije se voda i u dozu se ulije fiksir. Vrijeme fiksiranja također ovisi o vrsti filma, fiksira i temperaturi. Prekratko fiksiranje sa filam neće ukloniti emulziju, dok predugo fiksiranje može oštetiti film (počnu se gubiti sitni detalji na slikama).
5. PRANJE - Nakon što se iz doze izlije fiksir, potrebno je film dobro isprati vodom. Ukoliko nema destilirane vode, tada je dobro u običnu vodu staviti malo tekućeg deterđenta za suđe (spriječava pojavu mrlja od kamenca na filmu kada se osuši).
6. SUŠENJE - Nakon ispiranja, film se vadi iz doze, te ga je potrebno negdje objesiti da se sam osuši. Brisanje krpom ili sušenje fenom mogu oštetiti film.
VAŽNO! Ovaj način razvijanja vrijedi samo za obične crno-bijele filmove! Postupak razvijanja filmova u boji i dijapozitiv filmova je drugačiji!
Još nekoliko napomena:
- Prilikom razvijanja i fiksiranja, povremeno je potrebno agitirati (protresti dozu za razvijanje), kako bi svježe kemikalije došle u dodir s filmom.
- Svaki razvijač za c/b film je u stanju razviti svaki c/b film, samo je razlika u tome što neki razvijači daju bolje rezultate. Općenito je specijalizirani razvijač za film bolji izbor od univerzalnog razvijača (koji razvija i film i papir). Ista stvar je i sa fiksirom. Sam izbor proizvođača i vrste kemikalija koje će se koristiti najčešće ovisi samo o fotografu koji razvija film.
- Neki se razvijači i fiksiri koriste nerazrijeđeni, dok je druge prije upotrebe potrebno razrijediti vodom u omjeru koji preporučuje proizvođač.
- Ponekad može biti problem dobiti i održavati točno odgovarajuću temperaturu kemikalija (20°C), pogotovo u kućnom (kupaonskom ili kuhinjskom) labosu. Međutim, nije toliko problem ako temperatura malo odstupa (dok je u rangu sobne temperature 18-25°C), važno je samo da su sve kemikalije otprilike jednake temperature.
- Potrebno je dobro paziti da se ne pomješaju fiksir i razvijač. Ukoliko razvijač dođe u dodir s fiksirom, može ga se baciti jer postaje neupotrebljiv. Isto tako, ako se kod razvijanja slučajno umjesto razvijača u dozu prvo ulije fiksir, film se može baciti.
---------
* većina filmova je osjetljiva na čitav vidljivi spektar boja, te će ga svaka svijetlost osvijetliti i upropastiti - pod crvenim svijetlom se razvijaju fotografije na papiru (fotopapiri su osjetljivi na plavo svijetlo te im crvena svijetlost ne smeta)!
utorak, 22.03.2011.
Avetinja zvana Photoshop
Kompjuterske aplikacije danas predstavljaju nezaobilazan alat za obradu fotografija bilo kojeg ozbiljnijeg fotografa. Među tim aplikacijama daleko najpoznatiji je Photoshop.
Međutim, taj isti Photoshop (kao i druge slične aplikacije za obradu fotografija) kao i njegovi korisnici često se nalaze na udaru kritika od strane ljudi koji smatraju da su bilo kakvi zahvati na slici "ubijanje fotografije", "varanje" i tomu slično. Naravno, pri tome zanemaruju jednu vrlo važnu činjenicu:
Photoshop je za digitalnu fotografiju isto ono što je za klasičnu fotografiju tamna komora!
Razlika je samo u tome da se prije, u klasičnoj tamnoj komori, neke radnje radilo po nekoliko sati ili čak nekoliko dana, i za što je trebala gomila često smrdljivih i štetnih kemikalija (razvijači, fiksiri, toneri itd), dok se danas sve to isto može uz pomoć Photoshopa postići za nekoliko sekundi, sa nekoliko klikova miša. Od izreza, preko podešavanja kontrasta, toniranja, dosvijetljavanja, pa do retuša.
Iako se Photoshop često (u pozitivnom ili negativnom smislu) doživljava kao "svemogući" alat, ipak ne može ispraviti greške oje su nastakle uslijed promašenog fokusa ili stresenog aparata. Tako da, baš kao i kod klasične filmske fotografije, sve kreće od što bolje kadrirane, fokusirane i eksponirane fotografije.
Naime, već sama činjenica da je fotografija snimljena znači i da je na neki način obrađena - bilo pod sredstvom digitalnog procesora i softvera unutar digitalnog aparata, bilo vrstom upotrebljenog filma i kemikalija prilikom razvijanja ako s eradi o filmu.
Naravno, može se postaviti i pitanje gdje završava fotografija, a počinje fotomanipulacija, odnosno gdje je granica "dozvoljene" obrade fotografije. Ono što se općenito smatra dozvoljenim kod obrade fotografija je:
1. promjena dimenzija fotografije - originalna velična fotografije može biti neodgovarajuća, prevelika ili premala.
2. naknadno kadriranje/izrezivanje - ponekad se dogodi da snimljeni kadar bude nagnut, da nešto uleti uz rub kadra ili da se fotograf ne može dovoljno približiti prizoru koji zapravo želi snimiti.
3. crno-bijela konverzija - ponekad je fotografija dojmljivja u crno-bijelom ili tonirana kao sepija.
4. ispravljanje ekspozicije - ponekad se može dogoditi da je slika pretamna ili presvijetla.
5. podešavanje kontrasta i boja - ponekad se može dogoditi da zbog uvijeta prilikom snimanja kontrast na slici bude slab, da boje djeluju isprano i blijedo.
Retuš je uvjetno dozvoljen, no samo u slučajevima kao što su npr. prašina na senzoru i tome slično, ali nije dozvoljeno ukoliko se slici mijenja sadržaj (dodavanje ili oduzimanje elemenata na slici).
Svi drugi zahvati koji izlaze iz okvira ovih gore navedenih, čine fotografiju fotomanipulacijom ili fotomontažom; od "peglanja" bora, uklanjanja nepoželjih i dodavanja nepostojećih objekata na slici... Doduše, neki će i takve radove nazivati fotografijama s obzirom da je fotografija ishodište, međutim kako god se okrene, rezultati takvih zahvata nije ono što što je zabilježeno fotoaparatom u trenutku snimanja.
nedjelja, 20.03.2011.
Ratna fotografija
Ratna fotografija je, kao što sam naziv govori, fotografsko dokumentiranje ratnih djelovanja i posljedica rata. Spada u žanr dokumentarne fotografije, a prvi put se javlja nedugo nakon izuma fotoaparata.
Prve ratne fotografije su, zbog tadašnje veličine samih kamera i količine potrebne opreme, najčešće bile pozirane i snimane za vrijeme zatišja ili nakon završene bitke. Tek je kasnije, početkom 20. stoljeća izum kompaktnog i lako prenosivog fotoaparata fotografima omogućio snimanje na prvim linijama bojišnice za vrijeme bitaka.
Iako se danas broj snimljenih ratnih fotografija ne može izbrojati, ipak neke od poznatijih fotografija stranih fotografa su svakako Smrt vojnika (Robert Capa), Podizanje zastave na Iwo Jimi (Joe Rosentahl), Smaknuće Vietkongovca (Eddie Adams), snimka nakon bombardiranja sela (Nick Ut)....
Treba svakako napomenuti da je danas posao ratnog fotografa jednako opasan kao i posao vojnika koji ratuje. Kroz povijest je nemali broj ratnih fotografa stradao za vrijeme ratnih djelovanja, bilo da su poginuli od metaka i granata za vrijeme bitaka, nagazili na mine ili bili zarobljeni mučeni i ubijeni.
Također, još jedan problem koji potencijalno prati ratnu fotografiju jest cenzura. Velik broj fotografija koje su u suprotnosti sa aktualnim vladinim interesima i službenom propagandnom prikazivanja nekog rata, nerjetko bivaju cenzurirane.
petak, 18.03.2011.
Zar djeca nemaju pravo na lice?
U posljednje vrijeme može se redovito vidjeti kako se u raznim domaćim medijima, konkretno u novinama i na nekim internet portalima, prilikom objavljivanja fotografija na kojima se nalaze djeca, djeci lice ili zamućuje ili im se preko očiju stavlja crna traka.
Istovremeno, većina stranih novina i portala najnormalnije, bez ikakvih problema, objavljuju fotografije poznatih osoba i njihove djece bez cenzure dječjeg lica ukoliko su slike snimljene na javnome mjestu.
Upravo je poanta u tome da ako je fotografija snimljena na javnome mjestu, ili na javnom događaju, znači da su to dijete (u društvu poznatog roditelja) ionako drugi ljudi već vidjeli. Tako da zamućivanje lica u svrhu nekakve zaštite identiteta ili "privartnosti" nema apsolutno nikakvog smisla.
Samo kao podjetnik, nekada je na takav način (crna traka preko očiju) lice bilo cenzurirano samo osumnjičenicima i osuđenim kriminalcima, kako bi se, onemogućila identifikacija i/ili eventualne osvetničke akcije prema osobi, ili pak drugim osobama kojima je bilo doista iz nekog razloga potrebno zaštititi identitet (posebne postrojbe, tajne službe...)
Za takvu domaću praksu cenzure dječjih lica "zaslužan" je ured dječje pravobraniteljice. Dotični ured je naime na svojim službenim stranicama objavio "preporuke za medijsko izvještaanje o djeci".
Osim što očito velik broj ljudi u medijskim krugovima nisu upućeni u to da te preporuke nemaju vrijednost zakona i stoga nisu obvezujuće (to su samo preporuke, a ne zakon!!), u tim "preporukama" ima i mnogo stvari iz kojih je jasno vidljivo da su sastavljane od strane "dušebrižnički" nastrojene osobe koja s tematikom fotografiranja i općenito medijskog izvještavanja nema blage veze. Konkretno, radi se o slijedećim stavkama:
Na javnoj površini privatnosti nema, tako da se ne može govoriti o nekakvom "narušavanju privatnosti"; čak i kada su djeca u pitanju. Drugo, po zakonu o javnom priopćavanju jamči se sloboda priopćavanja (čl.3, s.1. i 2.), i zabranjuje ograničavanje slobode javnog priopćavanja (čl.4., s1.).
O svakoj osobi, a ne samo o djeci, treba izvještavati sa velikom pažnjom i oprezom jer bilo kakva neistinitost ili netočnost podataka iznesenih u medijima i medijska hajka mogu naštetiti bilo kojoj osobi, a ne samo djetetu.
Ako se nešto namjerava objaviti u mediji,a onda će to čitati "javnost". Tu se naravno postavlja se pitanje koja točno direktna opasnost prijeti djetetu ako netko u njega uperi fotoaparat i ako netko negdje (u novinama ili na internetu) vidi njegovu sliku? Osim što ovo ima jedinu svrhu fotografima otežavati posao (i etiketirati ih kao potencijalne kriminalce), vjerojatno se s druge strane očekuje da će netko tko doista ima nekakve zle namjere to odmah i reći.
Kao prvo, maloljetni delikventi nisu "ranjive skupine djece" već doslovno mali monstrumi opasni za okolinu, a za čije delikventno ponašanje postoji neki konkretni razlog (od popustljivog odgoja, do "institucija" koje ne rade svoj posao). Što se pak tiče njihove zaštite identiteta, to se odavno redovito čini kao i kod drugih (odraslih) kriminalaca.
Fotografija prikazuje stvarno stanje stvari, a cilj medijskog izvještavanja je upravo objektivnost. Ili bi se prema ovome trebalo djecu koja žive u siromaštvu ili su bolesna, prikazivati da su bogata i zdrava (a što je bi bilo u suprotnosti s pravilima o objektivnom i istinitom izvještavanju). A sažaljenje isključivo subjektivni osjećaj i doživljaj promatrača, uvjetovan njegovim karakternim osobinama.
Prema ovome ispada da se nipošto ne bi smijelo izvještavati o dostignućima nekog djeteta, a kamoli ne o maloljetničkoj delikvenciji (koja je pak rezultat upravo toga što je ured pravobraniteljice autoritativnije metode roditeljskog odgoja izjednačio sa zlostavljanjem), već bi se svu djecu trebalo prikazivati kao "jadnu, nemoćnu, ugroženu i napaćenu"...
četvrtak, 17.03.2011.
Vrste ljudi
Što se tiče ljudi i njihovog stava prema fotografiranju, oni se mogu generalno podjeliti u tri glavne skupine:
1. Ljudi kojima je svejedno da li ih tko fotografira ili ne - o njima se nema što previše govoriti.
2. Ljudi koji se vole fotografirati – čim vide nekoga tko ima malo bolji (SLR) fotoaparat pretpostave da je novinar, pa uletavaju sa "e, daj nas slikaj da budemo u novinama", pogotovo ako se održava kakav društveni događaj (koncert, utakmica...).
3. Ljudi koji se ne vole fotografirati – od kojih neki to diskretno i pristojno (pokretom ruke ili izmicanjem iz kadra) fotografu daju do znanja, no postoje i oni kojima to "jako smeta" pa uzrokuju neugodne i konfliktne situacije. Postoje i konkretni razlozi zašto određeni pojedinci to čine:
a) Imaju problema sa zakonom pa bi ih zbog eventalnog objavljivanja njihove fotografije policija mogla lakše pronaći i uhititi.
b) Paranoični su i u svakom fotografu vide opasnost za sebe i društvo.
c) Zbog taštine su uvjereni da ispadaju loše na fotografijama. Tu ponajviše prednjači ženski dio populacije.
d) Žele novac od fotografa za fotografiranje.
e) Imaju osobne nesimpatije prema fotografu zbog dobi, spola, nacionalne ili vjerske pripadnosti, spolne orjentacije, vanjskog izgleda ili nekog drugog razloga (najčešće nekog stereotipa).
f) Imaju potrebu za dokazivanjem vlastite važnosti (kako je rekao jedan čovjek: "Ljudi su nevažni kreteni koji se u određenim situacijama osjećaju jako važnima.".)
g) Neshvatljivo im je zašto netko uopće ima potrebu fotografirati; tu uglavnom spadaju ljudi slabih intelektualnih kapaciteta ili puni predrasuda.
ponedjeljak, 14.03.2011.
Fotografske istine
1) Svi proizvođači proizvode dobre fotoaparate.
2) Svi proizvođači proizvode loše fotoaparate.
3) Dobar fotograf će napraviti dobru fotografiju lošim fotoaparatom. Loš fotograf neće napraviti dobru fotografiju bilo kakvim aparatom.
4) Film je jednako dobar kao digitalija. I jednako loš.
5) Skuplji objektivi ne rade bolje fotografije od jeftinih objektiva, oni samo omogućavaju fotografiranje u određenim uvjetima u kojima to nije moguće jeftinim objektivima.
6) Većina jeftinih objektiva su bolji nego nego što ste vi fotograf.
7) Ne kupujte novi fotoaparat osim ako ste dostigli limite starog, i ako vas oni ograničavaju u poslu dulje od 3 mjeseca. Tako vam se zapravo može dogoditi da više nikad nećete morat kupovati novi fotoaparat.
8) Trava je uvijek oštrija i zeleni kanal ima veći tonski raspon s druge strane ograde. (Značenje: Slike drugih fotografa uvijek izgledaju bolje od vaših, i svi ostali imaju fotoaparat koji vam se čini bolji od vašeg.)
9) Ne postoji fotografija koja nije naknadno obrađena.
10) Možete vidjeti koliko je netko dobar fotograf po veličini njegovog koša za smeće (ili recycle bina).
11) Većina vaših fotografija su loše. Kao i fotografije drugih fotografa.
12) Ako netko kaže da je vaš fotoaparat fantastičan i sve slike izvrsne, laže. (Vidi #11).
13) Kada unaprijedite svoj fotografski sustav, fotoaparat i objektive, za 500%, vaše fotografsko znanje i umjetnička sposobnost se poveća za otprilike 0%.
14) Što se više žalite na svoju opremu to su vam lošije slike.
15) Umjetnička i tehnička kvaliteta vaše zadnje fotografije je upravo proporcionalna broju okidanja.
nedjelja, 13.03.2011.
Vivian Maier
Vivian Maier (1926–2009) bila je američka ulična fotografkinja. Rođena u New Yorku, ali odrasla u Francuskoj, nakon povratka u Ameriku radila je kao dadilja, a u slobodno vrijeme se amaterski bavila uličnom fotografijom. Njenih gotovo 100.000 (većinom nerazvijenih i nikad viđenih) negativa otkriveno je sasvim slučajno na jednoj dražbi 2007. godine.
subota, 12.03.2011.
Kad ne radi logika
Logika je jedan prilično dobar pokazatelj nečijih intelektualnih kapaciteta, racionalnosti i općenito razine inteligencije.
Upravo zbog nedostatka racionalnog i logičkog razmišljanja, u zadnje vrijeme se stvara gomila (iracionalnih) predrasuda prema svakome tko u rukama ima fotoaparat. Tako predrasude prema fotografima danas ima mnogo ljudi, od običnih prolaznika, preko raznih "dušerižničkih" individua i interesnih skupina, pa sve do vladajućih krugova koji imaju moć te svoje predrasude uobličiti u zakone koji zatim fotografima najčešće zagorčavaju život, izjednačavajući ih sa kriminacima (što se u zadnje vrijeme događa u SAD-u i Velikoj Brtaniji).
Većina antifotografskih predrasuda se mahom bazira na neupućenosti, nedovoljoj informiranosti i uobičajenim stereotipima koji su uglavnom rezultat površnosti i grešaka u logičnom zaključivanju. No problem kod svih predrasuda je taj, da kada su predrasude jednom formirane, bez obzira na količinu argumenata i logčkog uvjeravanja koji su potpuno suprotni tim predrasudama, ne postoji mogućnost njihovih uklanjanja.
Tko jednom razvije predrasude prema fotografima, najčešće ih ima do kraja života.
Najčešće logičke pogreške vezane uz fotografe i fotografiju su:
"Post hoc ergo propter hoc"
"Poslije toga, dakle zbog toga".
Uzima se u obzir samo redoslijed nekih događaja, ali ne i njihova prava uzajamna povezanost, prema obrazcu: Dogodilo A, zatim se dogodilo B. Dakle, A je uzrokovalo B. U slučajevima da je B nepoželjno, potrebno je spriječiti A.
U fotografskom smislu: Neka zgrada je često puta bila fotografirana, zatim je ta ista zgrada uništena u terorističkom napadu. Dakle, ispada da je fotografiranje uzrokovalo uništenje zgrade u terorističkom napadu. S obzirom da je to nepoželjno, da bi se spriječili teroristički napdadi, potrebno je spriječiti fotografiranje zgrada.
Naravno, gleda sa samo redoslijed događanja, no uopće se ne uzima u obzir da niti je fotografiranje samo po sebi uzrokovalo uništenje zgrade, niti mora značiti da je onaj tko je uništio zgradu bilo što prije toga tu zgradu uopće fotografirao.
"Cum hoc ergo propter hoc"
"Sa tim, dakle zbog toga".
Obrazac ove logičke pogreške je: A se događa istovremeno sa B, dakle, A je uzrokovalo B. U slučajevima da je B nepoželjno, potrebno je spriječiti A.
U fotografskom smislu: Danas ima velik broj fotografa, ali ima i velik broj pedofila. Da bi se smanjio broj pedofila treba smanjiti broj fotografa.
Tu se gleda samo istvremenost događanja, no uopće se ne uzima u obzir da li postoji prava zavisnot dvije pojave, tj. to da li je povećanje broja fotografa doista samo po sebi uzrokovalo povećanje broja pedofila?
Greška pridruživanja
Ova greška (poznata još i kao generalizacija) javlja se kada se na temelju neke karakteristike sve one koji posjeduju dotičnu karakteristiku svrstava u istu skupinu, prema obrazcu: A ima karakteristiku X. B također ima karakteristiku X. Dakle sve B je A.
Npr.: Psi hodaju na 4 noge. Mačke također hodaju na 4 noge. Dakle, mačke su psi.
Ili, u fotografskom smislu: Pedofili fotografiraju djecu. Fotografi također fotografiraju djecu. Dakle, svi fotografi su pedofili.
"Ipse dixit" i argument autoriteta
Ipse dixit (lat. on je rekao) je naziv za nečiju dogmatsku tvrdnju za koju se očekuje da bude općeprihvaćena, iako je ta ista tvrdnja nedokazana i nepotvrđena stvarnim činjenicama. Argument autoriteta je pak pojava u kojoj se tvrdi kako je nešto točno, iako dotična tvrdnja spada u kategoriju "ipse dixit", po obrazcu: A tvrdi X. A je autoritet. Dakle X je točno.
Primjer "ipse dixit" tvrdnje je tvrdnja da "svi teroristi snimaju prije napada" ili "svi stranci koji snimaju djecu su pedofili", iako sve činjenice ukazuju upravo suprotno - da teroristi ne snimaju prije napada, i da djecu najčešće zlostavljaju oni koje djeca poznaju. Argument autoriteta je pojava da se takva tvrdnja smatra istinitom jer su izrečena od strane nekoga tko predstavlja nekakav autoritet (npr. vlada, neka državna institucija isl.)
Klizava padina
Klizava padina je logička pogreška koja se temelji na uvjerenju da će neka akcija neizbježno iza sebe izazvati veliki "domnio" efekt sa u konačnici izuzetno nepoželjnim posljedicama, kroz niz međusobno povezanih akcija, prema obrazcu: A vodi prema B, B vodi prema C, C vodi prema D.... i tako do Z, iz čega izlazi zaključak da A neizbježno vodi prema Z. Kako je Z najčešće najgori mogući ishod, ispada da treba spriječiti A da bi se izbjeglo Z (zanemarujući sve drugo između).
Slamnati čovjek
Naziv dolazi iz srednjovjekovne prakse gdje se borba s protivnikom uvježbavala na slamnatim lutkama koje, za razliku od pravih živih protivnika, nisu uzvraćale udarce i koje je bilo izuzetno lako pobjediti.
Glavni obrazac ove logičke pogreške je:
Osoba A je u poziciji X. Osoba B zanemaruje poziciju X i predstavlja na prvi pogled sličnu (ali neistinitu, nebitnu, pojednostavljanu ili preuveličanu) poziciju Y. Osoba B napada Y, kako bi time dokazala da je X pogrešno ili da je problem u A (tzv. ad hominem).
Npr. u nekoj raspravi bi to bilo:
A: "Ne treba maltretirati ljude zbog fotografiranja na javnim mjestima."
B: "Fotografija može biti zloupotrebljena od strane terorista ili pedofila, i to treba po svaku cijenu spriječiti."
Iako je B iznio tvrdnju koja sama po sebi i može biti točna, ta tvrdnja nije protuargument koji pobija tvrdnju A.
Isto tako, kao ad hominem, ova logička pogreška može biti uotrebljena na način da se nekome pridaju određene, često negativne i nepoželjne karakteristike iako zapravo ništa ne dokazuje da osoba doista posjeduje te karakteristike, te se zatim tu osobu kritizira i napada na račun tih karakteristika.
Argument teksaškog strijelca
Ova logička pogreška je dobila naziv po vicu u kojem strijelac ispuca nekoliko metaka u zid, zatim oko tih rupa nacrta metu, a nakon toga tvrdi svima da je vrhunski strijelac.
Radi se o omiljenoj tehnici propagande, gdje se manipulira i iskrivljava i slobodno interpretira postojeće informacije do mjere da se publici čini da su dotične infotmacije doista povezane, da tvrdnje i zaključci doista imaju nekog smisla, te da su "pogodili u centar" problema.
Primjenjeno na fotografe, radi se o tome da se njihova aktivnost ili fotografije ljudima zbog ovog ili onog razloga pokušava prezentirati kao društveno opasna i nepoželjna, a što na kraju kod određenih individua razvija predrasude i averziju prema fotografima.
petak, 11.03.2011.
Bliski susret fotografa i rijetke papige...
U fotografskom poslu se osim neugodnih i opasnih situacija ponekad događaju i neke vrlo smješne...
četvrtak, 10.03.2011.
Malo o copyrightu
S obzirom da se svako malo događa da netko nekome s neke web stranice ukrade fotografiju, iskoristi ju za svoju korist, pa stvar nerjetko završi i na sudu, možda je potrebno, pojednostavljeno, objasniti što je to autorsko pravo.
Autorsko pravo jest pravo autora da odredi gdje, kako, kada i pod kojim uvjetima će se njegovo autorsko dijelo koristiti. Vlasnik autorskih prava na fotografiju je osoba koja je pritisnula okidač aparata te na taj način stvorila sliku.
COPYRIGHT
Pod Copyright spadaju sve one slike kojima autor zadržava sva prava na korištenje fotografije. Drugim riječima, drugim osobama je takve slike zabranjeno koristiti u bilo koje svrhe bez prethodnog odobrenja autora.
Iako mnogi vjeruju suprotno, slike koje su objavljene na internetu, pogotovo ako se nalaze u nečijoj osobnoj web-galeriji, nisu javna domena, već ukoliko ispod slike ništa ne piše, smatra se da su sva prava pridržana ("copyright").
CREATIVE COMMONS
Creative commons licenca je licenca koja dozvoljava drugima upotrebu autorskog dijela, s time da autor zadržava određena prava. Pod creative commons licencom autor može npr. dozvoiti upotrebu svoje slike ali uz određene uvijete, kao npr. bez prerada, nekomercijalno, imenovanje autora isl. U tom slučaju, kršenja autorskih prava nema dok god se se korisnik pridržava licence; npr. ako je autor odredio CC licencu koja dozvoljava nekomercijalnou upotrebu, tada slika ne smije biti korištena u komercijalne (promotivne) svrhe, ili ako je uvjetovano imenovanje tada se uvijek mora navesti ime autora fotografije... isl.
PUBLIC DOMAIN
U Public domain (javnu domenu) spadaju one slike na koje istekao copyright, tj. prošlo više od 70 godina od smrti autora, ili se autor izričito odrekao autorskih prava. Jedino se dijela iz ove domene smiju koristiti u bilo koje svrhe bez ograničenja.
srijeda, 09.03.2011.
Policijska brutalnost
Policijska brutalnost je namjerna pretjerana upotreba sile od strane policije ili drugih organa reda (zaštitara, tjelohranitelja, službi sigurnosti is), i obuhvaća pretjeranu upotrebu fizičke sile kada ista uopće nije potrebna, zatim bezrazložno zadržavanje ili uhićenje, psihičko zastrašivanje vikanjem i prijetnjama, a često u sebi sadrži i neki oblik diskriminacije (npr. profiliranje prema izgledu, rasi ili spolu).
Uobičajeni repertoar se uglavnom sastoji od ometanja, zaustavljanja i "provjeravanja" fotografa, preko psprečavanja fotografiranja citiranjem nepostojećih zabrana i zakona, pa sve do izravnog fizičkog nasilja (premlaćivanja i uništavanja opreme) te nezakonitog uhićenja.
Prava istina je ta da su fotografi i fotoreporteri redovito na meti raznih službi sigurnosti samo iz razloga što fotografa ima mnogo, pa su lako dostupni, te predstavljaju vrlo pogodnog dežurnog krivca za vježbanje autoriteta i utišavanje masovne histerije.
Ono što je posebno zanimljivo, da je za vrijeme zadnjih protuvladinih demonstracija u Zagrebu, od strane interventne policije, zajedno sa huliganima bilo uhićeno i nekoliko fotografa, što profesionalnih fotoreportera, što amatera koji su došli snimati prosvijed, i koji su nakon toga optuženi za remećenje javnog reda i mira. Iako su samo mirno stjali i snimali.
Čisto primjera radi, evo nekoliko slučajeva policijske brutalnosti prema fotografima i snimateljima koji su objavljeni na YouTube-u...:
ponedjeljak, 07.03.2011.
Kako se nositi sa neugodnim situacijama
Fotografima se danas gotovo svakodneno događaju neugodne situacije. Bilo zbog slučajnih prolaznka kojima jako smeta njihov (malo veći) fotoaparat, bilo zbog nadobudnih roditelja koje svakog sa fotoaparatom doživljava kao opasnost za svoje potomstvo, bilo zbog kakvog zaštitara koji ne razlikuje fotoaparat od cigle ili vatrenog oružja.
Te situacije variraju od onih verbalnih (različitog intenziteta) koje su brojno najčešće, pa do pravih fizičkih okršaja u kojima je glavna poanta sačuvati fotografsku opremu i živu glavu.
Neki će možda reći da je zdravlje važnije od fotoaparata, no osobi koja je amater, i kojoj oprema nije osigurana, bilo kakvo oštećenje iste se najčešće mjeri u tisućama i desecima tisuća kuna, a ako napadač pobjegne prije dolaska policije (što je uglavnom redovita pojava), realno je izuzetno mala vjerojatnost da će oštećena osoba putem suda dobiti bilo kakvu naknadu za oštećenu opremu, i da će odgovorna osoba biti uopće kažnjena.
Danas je sve je manje ljudi koji znaju na kulturan način dati do znanja fotografu da ne žele biti snimljeni. Puno češće se događa da umjesto toga fotograf mora slušati prijetnje i uvrede. Samo iz razloga što se danas prosječna populacija uglavnom satoji od narcisoidnih egomanijaka, agresivnih paranoika i PTSP-ovaca raznih vrsta. Svi oni redovito čovjeka s fotoaparatom u rukama gledaju ko da je pao s marsa, pogledom tipa "što sad ovaj hoće?" i doživljavaju kao nekakvu "opasnost" ili pak kao vreću za udaranje i ispucavanje svojih frustracija.
Prirodno, postavlja se pitanje kako reagirati u takvim neugodnim situacijama.
Ako se radi o verbalnim incidentima, tada je moguće reagirati na nekoliko načina:
1. Ako netko u blizini glasno komentira fotografa, ili pak iz daljine dobacuje nekakve prijetnje i/ili uvrede, takvu je osobu najbolje ignoriratim, jer takvi najčešće time samo žele privući pažnju na sebe ili isprovocirati sukob.
2. Ako pak dođe do "razgovora", tada treba maksimalno nastojati biti "bezobrazno pristojan" - treba omogućiti ovom drugome da pred svima pokazuje svoju razinu (ne)kulture psovkama i prijetnjama, dok bilo kakav odgovor takvoj osobi treba biti smiren i izuzetno ljubazan.
Naime, ljudi koji "po defaultu" nastupaju agresivno i bahato, najčešće očekuju isti takav odgovor, a koji je pak onda njima povod za njihove daljnje (fizičke) postupke, koje zatim racionaliziraju tim e da se "oni samo brane" (od onoga što su zapravo sami izazvali).
3. U određenim situacijama je čak moguće biti i "pristojno bezobrazan" - na pristojan način (tj. bez eksplicitnih uvreda i vulgarnosti) ljudima ukazati na njihvu zabludu, neki nedostatak, ili ih pak dovesti u situaciju da ih se "tuče" njihovim vlastitim "oružjem".
Tako je ponekad dobro na nečije zahtjeve ili pitanja odgovarati pitanjima. Ako netko tvrdi da je snimaje zabranjeno, teba postaviti protupitanje tipa gdje je znak, tko je zabranio, ili tko su uopće oni da smiju bilo koga pozivati na odgovornost (ako se ne radi o policiji ili zaštitaru, već o nekom samozvanom "čuvaru reda").
S druge strane, ako se pak dogodi fizički nasrtaj, postoji također više mogućih načina kako reagirati:
1. Pokušati pobjeći - iako se neki možda neće složiti s ovime, u svakom slučaju je bolje očima jedne agresivne budale ispast kukavica, nego riskirati razbijenu opremu te posjet bolnici ili groblju.
2. Ako udaljavanje ili bijeg nisu mogući tada treba razmotriti sve moguće legalne načine samoobrane. Elektrošoker ili papreni sprej u džepu nisu loša opcija kao predostrožnost za takve sitacuje. A u nedostatku istih, ukoliko do neizbježnog fizičkog okršaja dođe, treba pokušati dohvatiti napadačeve "mekane" dijelove jer je i najjači čovjek jak samo onoliko koliko je jak njegov najslabiji dio. No ono što je bitno, ako do fizičkog okršaja dođe bitno je samo upamtiti to da je napadač onaj tko uputi prvi udarac!
I na kraju, naravno, ne treba niti spominjati to da su obično oni najglasniji i najbahatiji uvijek mirni ko bubice ako se u blizini nalaze organi reda. Ili pak ako je fotograf dvometraš od 130kg.
nedjelja, 06.03.2011.
Guido Steenkamp
subota, 05.03.2011.
Googlov napad na privatnost?
Nedavno se podigla prilično velika prašina oko Googlovog servisa Google street view.
Naime, radi se o tome da Googlova vozila opremljena posebnim kamerama, koje snimaju sliku u 360°, prolaze ulicama gradova i snimaju, te nakon što slike budu postavljene na server google maps daju posjetitelju mogućnost virtualne šetnje tako snimljenim gradom.
Međutim, određen broj ljudi kao i neke interesne skupine su se pobunile protiv dotičnog servisa, navodeći kako se radi o napadu i ugoržavanju privatsnoti ljudi. Štoviše, dotični servis su iz tog razloga neke zemlje u potpunosti zabranile (npr. Grčka), dok su neke nametnule apsurdna ograničenja. Naravno, kao sve u svrhu "zaštite privatnosti", "zaštite djece" i druge uobičajenih "zaštitnih" razloga...
No kad se pogleda malo bolje, najviše prigovora bilo upravo od strane ljudi koji su bili snimljeni na mjestima na kojima nisu željeli biti snimljeni; bez obzira radilo se to o ljudima koji su "na bolovanju", traženim kriminalcima ili kakvim nadobudnim ljubavnim parovima koji upražnjavaju koitus na javnom mjestu.
To što je u takim slučajevima netko snimljen na "pogrešnom" mjestu ili u "kompromitirajućoj" radnji, nije problem Googla i fotografiranja već isključivo tih ljudi - da su bili tamo gdje su trebali biti, ili si nastojali osigurati nekakvu minimalnu razinu privatnosti (npr. šator, paravan ili grm) nebi imali problema.
Kako na javnoj površini privatnosti nema, tko ne želi da ga se vidi i možebitno snimi, neka se na javnom prostoru ne pokazuje.
petak, 04.03.2011.
Zloupotreba fotografije
U zadnje vrijeme sve češće se može čuti kako razne interesne grupe, te pojedinici u političkim i sličnim krugovima, zalažu za uvođenje raznih, često i doista smješnih restrikcija i zabrana fotografiranja u svrhu "povećanja javne sigurnosti".
Istovremeno, dotični zaboravljaju da restrikcije i zabrane u većini slučajeva ne služe ničem drugom osim ograničavaja normalnih i nedužnih ljudi (koji se zbog njih moraju često odricati omiljenih aktivnosti), dok nekakvi kriminalci ne mare ni za kakve restrikcije i zabrane, ma koliko god one bile stroge i restriktivne.
Glavni razlog represije fotografa su prvenstveno povremeni slučajevi zloupotrebe fotografije. Kako takvi slučajevi uglavnom dospjevaju u javnost putem senzacionalističkih napisa u medijima, javlja se i potreba da se na neki način umiri masovna histerija koja je nastala kao posljedica toga. Tako se najčešćće u svrhu smirivanja te masovne histerije izmišlja "prevencija".
No problem je što prava prevencija ima svoje granice, koja, kada ih se pređe, počinje nedužne ljude kažnjavati i unaprijed - ne za ono što jesu učinili da je protuzakonito i da šteti drugima, već se nastoji kažnjavati ljude i za ono što bi s obzirom na nekakve okolnosti eventualno mogli učiniti, iako ne postoje nikakvi dokazi da će to i dosita učiniti.
Naravno, postoje slučajevi kada se fotografija može zloupotrijebiti, no realno gledajući, takvi slučajevi su (s obzrom na broj fotografa i fotoaparata u opticaju) prilično rijetki i mjere se u promilima.
1. TERORIZAM
Borba protiv terorizma je jedan od glavnih razloga zbog kojeg danas fotografi diljem svijeta imaju velikih problema sa organima reda; u raznim javnim objektima ili oko njih, službe sigurnosti često znaju maltertirati fotografe onemogućavajući im snimanje,često citirajući nepostojeće zakone, a sve uz izliku nekakve borbe protiv terorizma.
Naravno, glavna isprika za takvo postupanje je da "teroristi fotografiraju prije napada". No, zanimljivo je da sve činjenice govore potpuno suprootno! Ljudi koji su srušili WTC nisu ništa prije toga fotografirali, već su se jednostavno zabili avionima u nebodere. Timothy McVey koji je raznio zgradu u Oklahoma cityju također nije ništa fotografirao, već je pred zgradu dovezao kamion pun eksploziva. Palestinski bombaši samoubojice također ne fotografiraju prije napada već jednostavno ušetaju u gomilu s bombom oko struka. I tako dalje...
Štoviše, još je zanimljivije da u SAD-u, a gdje praktički svaki građanin posjeduje i nosi nekakvo vatreno oružje i gdje se vatreno oružje nalazi u slobodnoj prodaji, najednom su fotografi postali ti koji su počeli predstavljati nekakvu veliku potencijalnu opasnost za sveopću sigurnost nacije. No treba se svakako zapitati jesu li možda oni koji su vatrenim oružjem napravili pokolje u američkim školama, a koji su lako došli do oružja, prije pokolja bilo što snimali po mjestu događaja!?
Inače, čak i kod fotografiranja nekog objekta s javnog prostora, sve što osoba može vidjeti na fotografiji je ono što i inače može vidjeti prostim okom - pročelje zgrade. A ako bi se logički gledalo što daje veću mogućnost nekakve zloupotrebe, svakako bi ispalo da je opasniji onaj tko je projektirao zgradu, jer zna gdje su nosivi zidovi, kuda idu električne instalacije, ventilacija, koji je raspored hodnika i prostorija....
2. DJEČJA PORNOGRAFIJA
Zbog medijskog senzacionalizma i čestog prenapuhivanja stvari vezanih uz otkrivanje slučajeva distribuiranja dječje pornografije većina ljudi vjeruje da bilo kakvo fotografiranje djece (posebice ako je ono od strane nepoznatih ljudi) ima jedinu i isključivu svrhu proizvodnju dječje pornografije.
Upravo zbog takvog stava većine javnosti, ponekad fotografi znaju imati gadnih problema i kada snimaju svoju vlastitu i potpuno odjevenu djecu, pa čak i u situacijama kada uopće ne snimaju djecu, ali se samo sa velikim i dobro uočljivim fotoaparatom nalaze u njihovoj blizini.
Inače, da bi neka fotografija uopće mogla biti smatrana dječjom pornografijom, osoba na slici mora biti mlađa od 18 godina (a što je na prvi pogled lako ustanoviti samo ako nisu razvijena sekundarna spolna obilježja), mora biti upuštena u eksplicitne seksualne aktivnosti, ili fotografija mora biti fokusirana na spolne organe.
To zapravo znači da čak i slika golog djeteta ne mora nužno biti dječja pornografija, dok s druge strane, slika potpuno odjevenog djeteta u nekakvoj izuzetno seksualno provokativnoj pozi može biti smatrana dječjom pornografijom! U suprotnom bi svaki valjda roditelj trebao biti u zatvoru, iz razloga što vjerojatno nema onog roditelja koji nije barem jednom negdje snimio svoje djete golo.
Što se pak tiče onih koji po plažama snimaju golu djecu baš u svrhu proizvodnje pornografije (iako bi se moglo postaviti pitanje što točno pornografskog ima u slici djetea koje se brćka u plićaku), godišnje se njihov broj može doslovno nabrojati na prste jedne ruke. S jedne strane zbog toga što se takvi uglavnom trude po svaku cijenu ostati nezamjećeni, pa oni koji budu otkriveni najčešće budu otkriveni sasvim slučajno, dok s druge strane, oni koji snimaju pravo seksualno zlostavljanje djece, to uglavnom čine u svoja četiri zida.
3. PRIVATNOST
Općenito govoreći, privatnost je jedna velika siva zona u kojoj svaka budala postavlja svoja pravila onako kao joj u nekom trenutku paše.
Iako se, zakonski gledano, sve objekte i sve osobe koje se nalaze na javnoj površini ili su vidljive sa javne površine smije fotografirati, uvijek će se naći onih koji će se, na javnom prostoru, zgražati i glasno protestirati protiv fotografiraja, pozvajući se na nekakvu svoju i/ili tuđu "privatnost".
Popularna društvena mreža Facebook je vrlo zgodan pokazatelj koliko neki ljudi zapravo drže do svoje privatnosti. U galerijama, od kojih su neke dostupne svima, može se naći svakojakih slika. Štoviše, obično oni koji imaju najviše svojih slika, i to ponekad i u prilično sramotnim situacijama, se ujedno i najviše bune ak netko fotografira na javnoj površini, u nekoj normalnoj situaciji.
No za razliku od snimanja na javnom prostoru, voajerizam je druga stvar. Voajerizam je narušavanje privatnosti, bez obzira radilo se o špijuniranju nekoga u njegovom privatnom prostoru (dok se presvlači, tušira, spolno opći isl.), potajnom snimanju ispod suknje (tzv. "uskirting") i tome slično. Međutim, u svakom slučaju vojaeri će se uvijek truditi da budu neprimjetni, snimajući ili malim fotoaparatima/mobitelima ili teleobjektivima iz vrlo velike udaljenosti.
ZAKLJUČAK
Iako se kaže da "opreza nikad dosta", i da je "bolje spriječiti nego liječiti" postoji određena granica kod koje se oprez i prevencija pretvaraju u sveopću paranoju i represiju koje kriminaliziraju i teroriziraju nedužne, dok se ono što bi to kao trebalo spriječiti i dalje događa.
Čisto primjera i usporedbe radi, Velika Britanija je "zbog opće sigurnosti" uvela potpunu zabranu posjedovanja vatrenog oružja za građane, pa se svejedno i unatoč toj zabrani događaju ubojstva i pljačke vatrenim oružjem.
Potpuno isto je i sa restrikcijom fotografiranja; I dok gomila fotografa svako malo trpi neugodnosti sa zaštitarima i policijom iz ovog ili onog razloga, apsolutno ništa ne garantira da se unatoč tome neće opet dogoditi da netko izvede bombaški napad ili snima golu djecu u svrhu proizvodnje pornografije.
četvrtak, 03.03.2011.
Film vs. Digitalija
Od kada su se pojavili digitalni fotoaparati, traje i debata oko toga što je bolje. I dok se jedni kunu u film kao "jedinu pravu fotografiju", drugi pak film smatraju "zastarjelim" i snimaju isključivo digitalijom. Međutim, kao i uvijek, istina je negdje između.
Kako god se okrene, i digitalija i film imaju i svoje prednosti i mane. Štoviše, čak se može reći da ono što je jednome mana drugome je prednost.
FILM
Prednosti:
* Ne zahtjeva izvor električne energije; moguće je snimati potpuno mehaničkim aparatima, pa čak i provizornim spravama (npr. camerama obscurama).
Mane:
* Cijena filmova (pogotovo za one koji redovito pucaju mnogo slika)
* Rezultat snimanja je vidljiv tek nakon razvijanja
* Potrebno vrijeme da se razviju filmovi i slike
DIGITALIJA
Prednosti:
* Rezultat snimanja je odmah vidljiv (na ekranu fotoaparata).
* Slika je odmah spremna za obradu u računalu
* Nema troškova fotomaterijala
Mane:
* Potreban izvor električne energije da bi snimanje i pregled slika uopće bili mogući.
srijeda, 02.03.2011.
Robert Capa
Robert Capa (1913–1954), pravim imenom Endre Ernő Friedmann, bio je Mađarski ratni fotograf i fotoreporter. Poznat po izreci "Ako fotografija nije dovoljno dobra, nisi dovoljno blizu", u svojoj karijeri fotografirao je u pet ratova, te pogino u Indokini s fotoaparatom u rukama, nagazivši na minu.
utorak, 01.03.2011.
Ima li kraja idiotizmu?
Još je Albert Einstein rekao kako su samo dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost, ali da za svemir nije sasvim siguran. Čini se da u današnje vrijeme ova njegova izreka na svakom koraku nalazi svoje potvrde, jer je ustanovljeno da svemir doista nije beskonačan, no o beskonačnosti i inventivnosti ljudske gluposti se može vidjeti i čuti sa raznih strana.
U današnje vrijeme čini se da je sva ljudska glupost i njome inducirana paranoja uglavnom fanatično koncentrirana na terorizam, pedofiliju, voajerizam i privatnost, a da bi na koncu to sve skupa bilo usmjereno na traženje dežurnih krivaca - ljudi koji u rukama imaju fotoaprate. Razlog? Mnogobrojni su i lako dostupni.
Čisto da se dobije dojam razmjera sveopće paranoje, evo nekoliko zabilježenih slučajeva, kada su radi "prevencije" od strane organa reda i slučajnih prolaznika bili kriminalizirani potpuno nedužni ljudi. Neki od tih slučajeva doista bizarni i vrlo zorno pokazuju količinu idiotizma:
** Jednoj starijoj ženi je od strane zaštitara bilo zabranjeno fotografirati bazen "u svrhu prevencije pedofilije", iako je bazen bio potpuno prazan. LINK
** Muškarac koji je u lunaparku fotografirao svoje sinove kako se igraju na toboganu, proglašen je pedofilom od strane drugih roditelja s djecom koji su se nalazili u blizini. LINK
** Isto je od strane zaštitara, doživio i muškarac koji je u trgovačkom centru snimao svog sina. LINK
** Jedan čovjek je uhićen nakon što je u trgovačkom centru snimio zbor i Djeda Mraza sa nečijim djetetom u krilu. LINK
** Jedan fotograf je imao problema s policijom zbog fotografiranja božićnih dekoracija. LINK
** Drugom fotografu je policija prijetila uhićenjem zbog fotografiranja huliganski nastrojenih tinejđera. LINK
** Muškarac uhićen nakon fotografiranja fast food restorana i policajaca koji su ga zaustavili. LINK
** Čovjek uhićen zbog sumnje da je mobitelom fotografirao šahtove i optužen da za pripremanje terorističkog napada. LINK
** Policajci su prisilili dvojicu turista da izbrišu fotografije u svrhu "borbe protv terorizma". LINK
** Fotograf priveden do strane zaštitara jedne željezničke tvrtke zbog toga što je snimao na željezničkoj postaji - za potrebe foto natječaja raspisanog od strane te iste tvrtke! LINK
Ovo je samo jedan mali dio od gomile sličnih zabilježenih slučajeva...
Na kraju, ako je doista istinita ona pretpostavka da je količina inteligencije na svijetu konstantna, a stanovništvo raste, može se samo očekivati da će svakim danom biti još gore.
