Kompjuterske aplikacije danas predstavljaju nezaobilazan alat za obradu fotografija bilo kojeg ozbiljnijeg fotografa. Među tim aplikacijama daleko najpoznatiji je Photoshop.
Međutim, taj isti Photoshop (kao i druge slične aplikacije za obradu fotografija) kao i njegovi korisnici često se nalaze na udaru kritika od strane ljudi koji smatraju da su bilo kakvi zahvati na slici "ubijanje fotografije", "varanje" i tomu slično. Naravno, pri tome zanemaruju jednu vrlo važnu činjenicu:
Photoshop je za digitalnu fotografiju isto ono što je za klasičnu fotografiju tamna komora!
Razlika je samo u tome da se prije, u klasičnoj tamnoj komori, neke radnje radilo po nekoliko sati ili čak nekoliko dana, i za što je trebala gomila često smrdljivih i štetnih kemikalija (razvijači, fiksiri, toneri itd), dok se danas sve to isto može uz pomoć Photoshopa postići za nekoliko sekundi, sa nekoliko klikova miša. Od izreza, preko podešavanja kontrasta, toniranja, dosvijetljavanja, pa do retuša.
Iako se Photoshop često (u pozitivnom ili negativnom smislu) doživljava kao "svemogući" alat, ipak ne može ispraviti greške oje su nastakle uslijed promašenog fokusa ili stresenog aparata. Tako da, baš kao i kod klasične filmske fotografije, sve kreće od što bolje kadrirane, fokusirane i eksponirane fotografije.
Naime, već sama činjenica da je fotografija snimljena znači i da je na neki način obrađena - bilo pod sredstvom digitalnog procesora i softvera unutar digitalnog aparata, bilo vrstom upotrebljenog filma i kemikalija prilikom razvijanja ako s eradi o filmu.
Naravno, može se postaviti i pitanje gdje završava fotografija, a počinje fotomanipulacija, odnosno gdje je granica "dozvoljene" obrade fotografije. Ono što se općenito smatra dozvoljenim kod obrade fotografija je:
1. promjena dimenzija fotografije - originalna velična fotografije može biti neodgovarajuća, prevelika ili premala.
2. naknadno kadriranje/izrezivanje - ponekad se dogodi da snimljeni kadar bude nagnut, da nešto uleti uz rub kadra ili da se fotograf ne može dovoljno približiti prizoru koji zapravo želi snimiti.
3. crno-bijela konverzija - ponekad je fotografija dojmljivja u crno-bijelom ili tonirana kao sepija.
4. ispravljanje ekspozicije - ponekad se može dogoditi da je slika pretamna ili presvijetla.
5. podešavanje kontrasta i boja - ponekad se može dogoditi da zbog uvijeta prilikom snimanja kontrast na slici bude slab, da boje djeluju isprano i blijedo.
Retuš je uvjetno dozvoljen, no samo u slučajevima kao što su npr. prašina na senzoru i tome slično, ali nije dozvoljeno ukoliko se slici mijenja sadržaj (dodavanje ili oduzimanje elemenata na slici).
Svi drugi zahvati koji izlaze iz okvira ovih gore navedenih, čine fotografiju fotomanipulacijom ili fotomontažom; od "peglanja" bora, uklanjanja nepoželjih i dodavanja nepostojećih objekata na slici... Doduše, neki će i takve radove nazivati fotografijama s obzirom da je fotografija ishodište, međutim kako god se okrene, rezultati takvih zahvata nije ono što što je zabilježeno fotoaparatom u trenutku snimanja.
Post je objavljen 22.03.2011. u 00:19 sati.