Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 18.03.2011.

Zar djeca nemaju pravo na lice?

U posljednje vrijeme može se redovito vidjeti kako se u raznim domaćim medijima, konkretno u novinama i na nekim internet portalima, prilikom objavljivanja fotografija na kojima se nalaze djeca, djeci lice ili zamućuje ili im se preko očiju stavlja crna traka.

Istovremeno, većina stranih novina i portala najnormalnije, bez ikakvih problema, objavljuju fotografije poznatih osoba i njihove djece bez cenzure dječjeg lica ukoliko su slike snimljene na javnome mjestu.

Upravo je poanta u tome da ako je fotografija snimljena na javnome mjestu, ili na javnom događaju, znači da su to dijete (u društvu poznatog roditelja) ionako drugi ljudi već vidjeli. Tako da zamućivanje lica u svrhu nekakve zaštite identiteta ili "privartnosti" nema apsolutno nikakvog smisla.

Samo kao podjetnik, nekada je na takav način (crna traka preko očiju) lice bilo cenzurirano samo osumnjičenicima i osuđenim kriminalcima, kako bi se, onemogućila identifikacija i/ili eventualne osvetničke akcije prema osobi, ili pak drugim osobama kojima je bilo doista iz nekog razloga potrebno zaštititi identitet (posebne postrojbe, tajne službe...)

Za takvu domaću praksu cenzure dječjih lica "zaslužan" je ured dječje pravobraniteljice. Dotični ured je naime na svojim službenim stranicama objavio "preporuke za medijsko izvještaanje o djeci".

Osim što očito velik broj ljudi u medijskim krugovima nisu upućeni u to da te preporuke nemaju vrijednost zakona i stoga nisu obvezujuće (to su samo preporuke, a ne zakon!!), u tim "preporukama" ima i mnogo stvari iz kojih je jasno vidljivo da su sastavljane od strane "dušebrižnički" nastrojene osobe koja s tematikom fotografiranja i općenito medijskog izvještavanja nema blage veze. Konkretno, radi se o slijedećim stavkama:

Na javnoj površini privatnosti nema, tako da se ne može govoriti o nekakvom "narušavanju privatnosti"; čak i kada su djeca u pitanju. Drugo, po zakonu o javnom priopćavanju jamči se sloboda priopćavanja (čl.3, s.1. i 2.), i zabranjuje ograničavanje slobode javnog priopćavanja (čl.4., s1.).

O svakoj osobi, a ne samo o djeci, treba izvještavati sa velikom pažnjom i oprezom jer bilo kakva neistinitost ili netočnost podataka iznesenih u medijima i medijska hajka mogu naštetiti bilo kojoj osobi, a ne samo djetetu.

Ako se nešto namjerava objaviti u mediji,a onda će to čitati "javnost". Tu se naravno postavlja se pitanje koja točno direktna opasnost prijeti djetetu ako netko u njega uperi fotoaparat i ako netko negdje (u novinama ili na internetu) vidi njegovu sliku? Osim što ovo ima jedinu svrhu fotografima otežavati posao (i etiketirati ih kao potencijalne kriminalce), vjerojatno se s druge strane očekuje da će netko tko doista ima nekakve zle namjere to odmah i reći.

Kao prvo, maloljetni delikventi nisu "ranjive skupine djece" već doslovno mali monstrumi opasni za okolinu, a za čije delikventno ponašanje postoji neki konkretni razlog (od popustljivog odgoja, do "institucija" koje ne rade svoj posao). Što se pak tiče njihove zaštite identiteta, to se odavno redovito čini kao i kod drugih (odraslih) kriminalaca.

Fotografija prikazuje stvarno stanje stvari, a cilj medijskog izvještavanja je upravo objektivnost. Ili bi se prema ovome trebalo djecu koja žive u siromaštvu ili su bolesna, prikazivati da su bogata i zdrava (a što je bi bilo u suprotnosti s pravilima o objektivnom i istinitom izvještavanju). A sažaljenje isključivo subjektivni osjećaj i doživljaj promatrača, uvjetovan njegovim karakternim osobinama.

Prema ovome ispada da se nipošto ne bi smijelo izvještavati o dostignućima nekog djeteta, a kamoli ne o maloljetničkoj delikvenciji (koja je pak rezultat upravo toga što je ured pravobraniteljice autoritativnije metode roditeljskog odgoja izjednačio sa zlostavljanjem), već bi se svu djecu trebalo prikazivati kao "jadnu, nemoćnu, ugroženu i napaćenu"...