Fotografi svih zemalja naoružajte se...

petak, 04.03.2011.

Zloupotreba fotografije

U zadnje vrijeme sve češće se može čuti kako razne interesne grupe, te pojedinici u političkim i sličnim krugovima, zalažu za uvođenje raznih, često i doista smješnih restrikcija i zabrana fotografiranja u svrhu "povećanja javne sigurnosti".

Istovremeno, dotični zaboravljaju da restrikcije i zabrane u većini slučajeva ne služe ničem drugom osim ograničavaja normalnih i nedužnih ljudi (koji se zbog njih moraju često odricati omiljenih aktivnosti), dok nekakvi kriminalci ne mare ni za kakve restrikcije i zabrane, ma koliko god one bile stroge i restriktivne.

Glavni razlog represije fotografa su prvenstveno povremeni slučajevi zloupotrebe fotografije. Kako takvi slučajevi uglavnom dospjevaju u javnost putem senzacionalističkih napisa u medijima, javlja se i potreba da se na neki način umiri masovna histerija koja je nastala kao posljedica toga. Tako se najčešćće u svrhu smirivanja te masovne histerije izmišlja "prevencija".

No problem je što prava prevencija ima svoje granice, koja, kada ih se pređe, počinje nedužne ljude kažnjavati i unaprijed - ne za ono što jesu učinili da je protuzakonito i da šteti drugima, već se nastoji kažnjavati ljude i za ono što bi s obzirom na nekakve okolnosti eventualno mogli učiniti, iako ne postoje nikakvi dokazi da će to i dosita učiniti.

Naravno, postoje slučajevi kada se fotografija može zloupotrijebiti, no realno gledajući, takvi slučajevi su (s obzrom na broj fotografa i fotoaparata u opticaju) prilično rijetki i mjere se u promilima.

1. TERORIZAM

Borba protiv terorizma je jedan od glavnih razloga zbog kojeg danas fotografi diljem svijeta imaju velikih problema sa organima reda; u raznim javnim objektima ili oko njih, službe sigurnosti često znaju maltertirati fotografe onemogućavajući im snimanje,često citirajući nepostojeće zakone, a sve uz izliku nekakve borbe protiv terorizma.

Naravno, glavna isprika za takvo postupanje je da "teroristi fotografiraju prije napada". No, zanimljivo je da sve činjenice govore potpuno suprootno! Ljudi koji su srušili WTC nisu ništa prije toga fotografirali, već su se jednostavno zabili avionima u nebodere. Timothy McVey koji je raznio zgradu u Oklahoma cityju također nije ništa fotografirao, već je pred zgradu dovezao kamion pun eksploziva. Palestinski bombaši samoubojice također ne fotografiraju prije napada već jednostavno ušetaju u gomilu s bombom oko struka. I tako dalje...

Štoviše, još je zanimljivije da u SAD-u, a gdje praktički svaki građanin posjeduje i nosi nekakvo vatreno oružje i gdje se vatreno oružje nalazi u slobodnoj prodaji, najednom su fotografi postali ti koji su počeli predstavljati nekakvu veliku potencijalnu opasnost za sveopću sigurnost nacije. No treba se svakako zapitati jesu li možda oni koji su vatrenim oružjem napravili pokolje u američkim školama, a koji su lako došli do oružja, prije pokolja bilo što snimali po mjestu događaja!?

Inače, čak i kod fotografiranja nekog objekta s javnog prostora, sve što osoba može vidjeti na fotografiji je ono što i inače može vidjeti prostim okom - pročelje zgrade. A ako bi se logički gledalo što daje veću mogućnost nekakve zloupotrebe, svakako bi ispalo da je opasniji onaj tko je projektirao zgradu, jer zna gdje su nosivi zidovi, kuda idu električne instalacije, ventilacija, koji je raspored hodnika i prostorija....

2. DJEČJA PORNOGRAFIJA

Zbog medijskog senzacionalizma i čestog prenapuhivanja stvari vezanih uz otkrivanje slučajeva distribuiranja dječje pornografije većina ljudi vjeruje da bilo kakvo fotografiranje djece (posebice ako je ono od strane nepoznatih ljudi) ima jedinu i isključivu svrhu proizvodnju dječje pornografije.

Upravo zbog takvog stava većine javnosti, ponekad fotografi znaju imati gadnih problema i kada snimaju svoju vlastitu i potpuno odjevenu djecu, pa čak i u situacijama kada uopće ne snimaju djecu, ali se samo sa velikim i dobro uočljivim fotoaparatom nalaze u njihovoj blizini.

Inače, da bi neka fotografija uopće mogla biti smatrana dječjom pornografijom, osoba na slici mora biti mlađa od 18 godina (a što je na prvi pogled lako ustanoviti samo ako nisu razvijena sekundarna spolna obilježja), mora biti upuštena u eksplicitne seksualne aktivnosti, ili fotografija mora biti fokusirana na spolne organe.

To zapravo znači da čak i slika golog djeteta ne mora nužno biti dječja pornografija, dok s druge strane, slika potpuno odjevenog djeteta u nekakvoj izuzetno seksualno provokativnoj pozi može biti smatrana dječjom pornografijom! U suprotnom bi svaki valjda roditelj trebao biti u zatvoru, iz razloga što vjerojatno nema onog roditelja koji nije barem jednom negdje snimio svoje djete golo.

Što se pak tiče onih koji po plažama snimaju golu djecu baš u svrhu proizvodnje pornografije (iako bi se moglo postaviti pitanje što točno pornografskog ima u slici djetea koje se brćka u plićaku), godišnje se njihov broj može doslovno nabrojati na prste jedne ruke. S jedne strane zbog toga što se takvi uglavnom trude po svaku cijenu ostati nezamjećeni, pa oni koji budu otkriveni najčešće budu otkriveni sasvim slučajno, dok s druge strane, oni koji snimaju pravo seksualno zlostavljanje djece, to uglavnom čine u svoja četiri zida.

3. PRIVATNOST

Općenito govoreći, privatnost je jedna velika siva zona u kojoj svaka budala postavlja svoja pravila onako kao joj u nekom trenutku paše.

Iako se, zakonski gledano, sve objekte i sve osobe koje se nalaze na javnoj površini ili su vidljive sa javne površine smije fotografirati, uvijek će se naći onih koji će se, na javnom prostoru, zgražati i glasno protestirati protiv fotografiraja, pozvajući se na nekakvu svoju i/ili tuđu "privatnost".

Popularna društvena mreža Facebook je vrlo zgodan pokazatelj koliko neki ljudi zapravo drže do svoje privatnosti. U galerijama, od kojih su neke dostupne svima, može se naći svakojakih slika. Štoviše, obično oni koji imaju najviše svojih slika, i to ponekad i u prilično sramotnim situacijama, se ujedno i najviše bune ak netko fotografira na javnoj površini, u nekoj normalnoj situaciji.

No za razliku od snimanja na javnom prostoru, voajerizam je druga stvar. Voajerizam je narušavanje privatnosti, bez obzira radilo se o špijuniranju nekoga u njegovom privatnom prostoru (dok se presvlači, tušira, spolno opći isl.), potajnom snimanju ispod suknje (tzv. "uskirting") i tome slično. Međutim, u svakom slučaju vojaeri će se uvijek truditi da budu neprimjetni, snimajući ili malim fotoaparatima/mobitelima ili teleobjektivima iz vrlo velike udaljenosti.

ZAKLJUČAK

Iako se kaže da "opreza nikad dosta", i da je "bolje spriječiti nego liječiti" postoji određena granica kod koje se oprez i prevencija pretvaraju u sveopću paranoju i represiju koje kriminaliziraju i teroriziraju nedužne, dok se ono što bi to kao trebalo spriječiti i dalje događa.

Čisto primjera i usporedbe radi, Velika Britanija je "zbog opće sigurnosti" uvela potpunu zabranu posjedovanja vatrenog oružja za građane, pa se svejedno i unatoč toj zabrani događaju ubojstva i pljačke vatrenim oružjem.

Potpuno isto je i sa restrikcijom fotografiranja; I dok gomila fotografa svako malo trpi neugodnosti sa zaštitarima i policijom iz ovog ili onog razloga, apsolutno ništa ne garantira da se unatoč tome neće opet dogoditi da netko izvede bombaški napad ili snima golu djecu u svrhu proizvodnje pornografije.