Fotografima se danas gotovo svakodneno događaju neugodne situacije. Bilo zbog slučajnih prolaznka kojima jako smeta njihov (malo veći) fotoaparat, bilo zbog nadobudnih roditelja koje svakog sa fotoaparatom doživljava kao opasnost za svoje potomstvo, bilo zbog kakvog zaštitara koji ne razlikuje fotoaparat od cigle ili vatrenog oružja.
Te situacije variraju od onih verbalnih (različitog intenziteta) koje su brojno najčešće, pa do pravih fizičkih okršaja u kojima je glavna poanta sačuvati fotografsku opremu i živu glavu.
Neki će možda reći da je zdravlje važnije od fotoaparata, no osobi koja je amater, i kojoj oprema nije osigurana, bilo kakvo oštećenje iste se najčešće mjeri u tisućama i desecima tisuća kuna, a ako napadač pobjegne prije dolaska policije (što je uglavnom redovita pojava), realno je izuzetno mala vjerojatnost da će oštećena osoba putem suda dobiti bilo kakvu naknadu za oštećenu opremu, i da će odgovorna osoba biti uopće kažnjena.
Danas je sve je manje ljudi koji znaju na kulturan način dati do znanja fotografu da ne žele biti snimljeni. Puno češće se događa da umjesto toga fotograf mora slušati prijetnje i uvrede. Samo iz razloga što se danas prosječna populacija uglavnom satoji od narcisoidnih egomanijaka, agresivnih paranoika i PTSP-ovaca raznih vrsta. Svi oni redovito čovjeka s fotoaparatom u rukama gledaju ko da je pao s marsa, pogledom tipa "što sad ovaj hoće?" i doživljavaju kao nekakvu "opasnost" ili pak kao vreću za udaranje i ispucavanje svojih frustracija.
Prirodno, postavlja se pitanje kako reagirati u takvim neugodnim situacijama.
Ako se radi o verbalnim incidentima, tada je moguće reagirati na nekoliko načina:
1. Ako netko u blizini glasno komentira fotografa, ili pak iz daljine dobacuje nekakve prijetnje i/ili uvrede, takvu je osobu najbolje ignoriratim, jer takvi najčešće time samo žele privući pažnju na sebe ili isprovocirati sukob.
2. Ako pak dođe do "razgovora", tada treba maksimalno nastojati biti "bezobrazno pristojan" - treba omogućiti ovom drugome da pred svima pokazuje svoju razinu (ne)kulture psovkama i prijetnjama, dok bilo kakav odgovor takvoj osobi treba biti smiren i izuzetno ljubazan.
Naime, ljudi koji "po defaultu" nastupaju agresivno i bahato, najčešće očekuju isti takav odgovor, a koji je pak onda njima povod za njihove daljnje (fizičke) postupke, koje zatim racionaliziraju tim e da se "oni samo brane" (od onoga što su zapravo sami izazvali).
3. U određenim situacijama je čak moguće biti i "pristojno bezobrazan" - na pristojan način (tj. bez eksplicitnih uvreda i vulgarnosti) ljudima ukazati na njihvu zabludu, neki nedostatak, ili ih pak dovesti u situaciju da ih se "tuče" njihovim vlastitim "oružjem".
Tako je ponekad dobro na nečije zahtjeve ili pitanja odgovarati pitanjima. Ako netko tvrdi da je snimaje zabranjeno, teba postaviti protupitanje tipa gdje je znak, tko je zabranio, ili tko su uopće oni da smiju bilo koga pozivati na odgovornost (ako se ne radi o policiji ili zaštitaru, već o nekom samozvanom "čuvaru reda").
S druge strane, ako se pak dogodi fizički nasrtaj, postoji također više mogućih načina kako reagirati:
1. Pokušati pobjeći - iako se neki možda neće složiti s ovime, u svakom slučaju je bolje očima jedne agresivne budale ispast kukavica, nego riskirati razbijenu opremu te posjet bolnici ili groblju.
2. Ako udaljavanje ili bijeg nisu mogući tada treba razmotriti sve moguće legalne načine samoobrane. Elektrošoker ili papreni sprej u džepu nisu loša opcija kao predostrožnost za takve sitacuje. A u nedostatku istih, ukoliko do neizbježnog fizičkog okršaja dođe, treba pokušati dohvatiti napadačeve "mekane" dijelove jer je i najjači čovjek jak samo onoliko koliko je jak njegov najslabiji dio. No ono što je bitno, ako do fizičkog okršaja dođe bitno je samo upamtiti to da je napadač onaj tko uputi prvi udarac!
I na kraju, naravno, ne treba niti spominjati to da su obično oni najglasniji i najbahatiji uvijek mirni ko bubice ako se u blizini nalaze organi reda. Ili pak ako je fotograf dvometraš od 130kg.
Post je objavljen 07.03.2011. u 00:01 sati.