Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Svi mi imamo svoje misije na ovom svijetu!

Neke misije si odaberemo sami, neke su nam dodijeljene i kad nam je misija dodijeljena onda nemamo baš puno mjesta za manevriranje, iako, uvijek ima mjesta za barem malo manevriranja u životu, naravno, sve ovisi o nama koliko to ustvari želimo.

Oduvijek su me fascinirale neke prijateljice kojima je životna misija biti supruga i majka. Ali stvarno, biti samo supruga i majka. I nemam ja ništa protiv toga, divno je biti nečija supruga a još divnije je biti majka, ali mi jednostavno nije divna pomisao da ti je plafon života i življenja na ovom svijetu biti samo supruga i majka.
Ispada da kad riješiš status koji se zove - biti nečija supruga i kad postaneš majka, ispada kao da ti je život odjednom stao. Sve ono što si htio u svom životu si postigao i to je to, to je kraj smisla postojanja jer one su došla do svog cilja.

One su ispunile svoju životnu i najsretniju misiju u životu i tu je kraj....

Svaki dan im je isti, trči na posao, pa trči s polsa, pa vozi djecu ovamo, pa dovozi djecu kući, pa kuhaj, pa peri, pa peglaj, pa slušaj onog budalaša od svog mouža, pa ti se još nakalemi i luda svekrva koja te hebe u zdrav mozak, pa probudiš se umoran, pa isto tako legneš umoran i tako svaki dan ispočetka, i one se vesele, i njima je super i to je nešto što su one baš htjele i onda ja stanem i malo postavim pitanje:

A gdje si ti u cijeloj toj priči? Gdje je ono nešto što ti želiš i ono nešto što tebe čini sretnom?

I onda nastane muk, jer one su valjda sretne ovako kad ih svi sa svih strana natežu kao žvakaću gumu, sve dok jednom ista ta žvaka ne pukne, jer sve jednom pukne, pa tako i ta žena koja stoji na usluzi svima kad god se kome digne.
Da poludiš, nije mi to jasno nikako....Ok, možda sam ja malo sebična....

A opet, zašto sebična?

Ako voliš sebe, je li to znači biti sebičan?

Ne, voljeti sebe, znači ponekad udovoljiti sebi i raditi upravo ono što se nama želi, a za to se uvijek nađe barem malo vremena. Ok, kužim, svi imamo brdo obaveza, vrijeme nam je ograničeno, uvijek negdje juriš, uvijek negdje žuriš ali uprkos svemu potrebno je naći vremena za sebe, svaki dan, barem ono malo.

Ono vrijeme koje je samo naše za sebe, i neće nitko umrijeti ako za večeru ne pojede griz, već pojede paštetu, i nitko neće umrijeti ako sutrdan obuče neispeglane hlače, nitko neće umrijeti radi malo prašine u boravku ili zapišane školjke, sve, ali baš sve do jednog detalja, sve će tu biti i sutrdan i dan iza toga, ali pusti sve u klinac i posveti se sebi, barem malo u toku dana, barem nekoliko minuta.
Potrebno je dozvoliti samom sebi da se malo razmaziš, potrebno je malo nagraditi se. Uostalom, kad odvojiš to malo vremena za sebe postaješ sretniji, postaješ ispunjeniji, tada možeš i dati više od sebe, a vjerojatno će te i okolina više cijeniti i poštivati, jer će shvatiti da voliš sebe na jedan način.

Ali, kao što sam već rekla, stvarno postoje žene koje sve to zaborave čim dobiju obitelj, ali baš zaborave i što je najgore, one su tako sretne, tako barem kažu. Nisu one sretne, ali se ufuraju da jesu i tako ti život prolazi, dan za danom

Nema više trač kavice s frendicama, nema više čitanja knjiga, nema više putovanja, nema više ni izlazaka do zore, nema više puno toga i to stoji, zaista je to tako kad odjednom postaneš obiteljski čovjek, ali razlika je kad si sva svoja mala zadovoljstva uzmeš do kraja jer sad imaš obitelj, a razlika je u tome da si ipak dozvoliš barem malo svog nekog prijašnjeg života, da si daš barem ono malo prostora da znaš da živiš i da si živ....

I onda ja tako gledam i slušam njihove priče i žao mi ih je na neki način jer život postoji i negdje drugdje, ne vrti se svijet samo oko broja oprane robe u veš mašini, ispeglane robe, kuhanju ručkova, odvoženju i razvoženju djece itd. da ne nabrajam više....

Ima i drugih stvari koje nas mogu učiniti sretnima i ispunjenima.

Slušaju one tako i mene, i vjerojatno me žale na neki način iz razloga što uvijek želim nešto više i nešto dalje, i uvijek me ono nešto tjera naprijed, na neke promjene, i žale me valjda uvijek od života očekujem i bezobrazno tražim još i više......

I tako se mi slušamo, one mene, ja njih i uglavnom se ne razumijemo, jer njihova priča što su danas kuhale i kad je neko dijete podrignulo je meni dosadna, a moja priča koju sam knjigu pročitala i kako je bio jedan zgodan tata na treningu je najčešće njima dosadna...

To su jednostavno dva ženska svijeta koja su skroz ista a ustvari su totalno različita i svaka od nas ide za svojom životnom misijom ma kakva ona bila.....

Ponekad kad sam sama polako se vratim u prošlost i onako razmišljam kako sam preživjela razvod.

I kako sam ga preživjela?

Kad sam bila u procesu donošenja te odluke pričala sam često s mnogim ljudima koji su i sami prošli kroz to bolno iskustvo. Nekima je bilo teško, nekima je bilo grozno, uglavnom, nikom tko je kroz to prošao nije bilo lako.
Proces razdvajanja ma koliko bili svjesni da je dosadašnja zajednica uglavnom nezdrava, proces razdvajanja je bio bolan i težak.

Naravno da i razlog razvoda bitno utječe na naše stanje, ne boli isto kad se zajednica rasturi radi neke treće osobe, nije isto kad se zajednica rasturi jer više ne možete biti skupa i kad su vaši karakteri nespojivi.

Drugačije boli kad si ostavljen a opet drugačije boli kad ostavljaš. U svakom slučaju kako god da okreneš, boli, peče i nije lako jer mnoga pitanja ostaju i ispred onog koji odlazi i ispred onog koji ostaje.

Nije lako, svakako nije lako.....Ali koji je razlaz težak? Niti jedan, nije lako ni kada prekineš neku vezu ma koliko dugo trajala a kamoli kad prekineš nešto što se naziva brak tj. partnerski odnos koji je po meni puno dublji i još k tome ako imate i djecu.

Dakle, kad sam odlučila da je to kraj i da je došlo vrijeme da se podvuče crta i napravi račun, donekle sam bila spremna na ono što me čeka. Bila sam spremna teoretski, praktični dio je ono što je tek trebalo usljediti, ali barem sam znala okvirno kako bi mi moglo biti.
Jer kao što je rekao jednom neki pisac: Sve obitelji su sretne isto a svaka obitelj je nesretna na svoj način, tako nekako ide.

Dakle, odlučila sam i bilo je potrebno s riječi tj. s odluka krenuti u djelo. Samo priopćenje i nije bilo tako strašno jer smo valjda već oboje bili svjesni da smo zaglibili u vlastitim govnima vrlo duboko i da je naš odnos postao kao "Titanic", odnosno, spasa mu više nije bilo, da postoje dobre vile sa čarobnim štapićem sve bi riješili jednim potezom, ali ovako, ništa od toga. Previše se toga nagomilalo među i u nama tijekom svih godina da bi se više išta moglo spasiti.

Nakon toga je usljedilo pakiranje, spremanje, seljenje i ostale procedure koje idu s pojmom napuštanje zajedničkog doma i tada imaš poprilično posla i posla i posla i jednostavno nemaš vremena biti loše. Nemaš vremena razmišljati o nečem što se zove sutra. Nemaš vremena razmišljati o tome kako će biti sutra i što me čeka?

Nakon odseljenja ide useljenje u neki novi prostor koji će od sada biti tvoj novi dom, opet brdo posla, spremanje, raspremanje, oplemenjivanje prostora u kojem ćeš provesti jedan dio ili ostatak života, sam ili s nekim, sasvim nebitno. Znači, opet posla preko glave, obavljanje svih dnevnih obaveza i još k tome ove nove obaveze koje sam dobila kao sama mama i jedna sasvim sama žena. Sve je to nekako prošlo, sve sam to nekako uspjela srediti, malo po malo ali jesam.
Usljedio je godišnji odmor i odlučila sam ga provesti kod rođaka na selu.
Kad čovjek ima previše vremena onda voli puno razmišljati, voli puno analizirati i pitati se pitanja tipa: zašto? Kako? Zašto baš ja?
E pa kako bih spriječila u svojoj glavi sva ta besmislena i suvišna pitanja odlučila sam se opet za ubijanje od rada. Dakle, bilo je doslovce iscrpljivanje poslom tako da navečer kad legneš sam sa sobom i svojim mislima u krevet, jednostavno nemaš više ni snage, ni volje misliti o nečem što je gotovo i što je nepovratno otišlo u klinac.

Sve u svemu, kako stari ljudi kažu, u radu je spas, je stvarno je tako, u radu je stvarno spas. Mene osobno je rad spasio od svih suvišnih analiza, samoanaliza i dubokih ali nepotrebnih razmišljanja.
Na kraju, šta bi mi sva ta propitkivanja dobro donjela, ništa!
Da li bih došla do nekih novih spoznaja - vjerojatno bih, ali čemu kad je sve gotovo i kad je došao kraj.
Jednostavno, na kraju bi bilo sve samo jedno pretakanje iz šupljeg u prazno i puno opterećivanja za ništa.

Besmisleno, zar ne?

I kad je prošao o godišnji i sve te pretumbacije oko seljenja, useljavanja i preseljavanja čekaju te sasvim neke nove obaveze koje nosiš na svojim leđima kao nov samostalan roditelj, puno posla, puno trčanja, puno odgovornosti i jednostavno ti se dogodi da se navečer doslovce onesvijestiš od umora.
I tako živiš, polako, dan za danom. Vremenom više i nemaš potrebu da razmisliš o razlozima, nemaš potrebu da analiziraš jer ti se život slaže nekim sasvim drugim poretkom sa nekim sasvim novim kockicama.
Ono malo vremena koje imaš rasorediš onako kako tebi paše, udovoljavaš sebi i budeš odvratno sebičan jer konačno imaš ono malo svog vremena samo za sebe i ljubomorno ga čuvaš, jer ono je sada samo tvoje.

Često od količine obaveza i ne kužiš da si sam u cijeloj priči, jednostavno ti vrijeme neda prostora da shvatiš da si sam i da je sve na tebi. Da ponekad boli taj osjećaj - biti sam - da, boli, naravno da boli i da nije lako, ali opet je lakše biti sam sa sobom nego biti sam u dvoje.
Ovako znaš na čemu si, sam si i ako sam ne obaviše neke stvari neće ti nitko, jer znaš da ti ih nema tko obaviti, a prije kad si bio u dvoje, očekivao si od onog drugog da ti napravi a onda opet na kraju moraš sam....I čemu onda?

Kao i inače u životu kad ti je teško i kad si prokleto usamljen imaš svoje prijatelje i s njima kao i uvijek do sada dijeliš sve, i ono dobro i ono loše, oni su tu da ti daju ruku kad posrneš, oni su tu da te ohrabre i da ti uliju nadu u ono bolje sutra, oni su tu da rabiju sve tvoje strahove od budućnosti, a ima ih, uvijek se od nekud stvore, osnovani ili ne ali dođu, ušuljaju se....

Eto, tako sam ja preživjela svoj razvod...Bilo je ponekad teško, bilo je ponekad sjajno, bilo sam gore na vrhu neba a bila sam i dolje na dnu same sebe i skupljala se po sobi od bola.. Živeći polako iz dana u dan stvaram svoj neki mikro svijet i veselim se njemu, jednostavno u životu uvijek postoji ona prirodna ravnoteža.
Jedni ti ljudi izađu iz života, neki drugi uđu i tako iz dana u dan, polako, sasvim polako stvaram si neki svoj novi život, imam neke svoje nove ciljeve i vizije svog života i idemo dalje i dobro je....

Nema stajanja!

Svako toliko sretnem nekog poznatog u gradu i obavezno se malo zaustavimo da poćakulamo onako s nogu i uvijek ista pitanja: Šta ima novo kod tebe?

Na brzaka si izdefiniramo novosti u našim životima i sve češće čujem od svojih sugovornika - nema ništa posebno, rastavio sam se ili rastavila sam se...

Ne čudim se više ničemu tj. malo toga me još može iznenaditi u životu, ali broj ljudi koji se u zadnje vrijeme razišao, za koje ja nikada ne bih rekla da će se razići, mi ostavlja u čuđenju, jer kao što sam rekla, za te osobe ne bih nikad rekla da će se razići od svog životnog partnera pogotovo ne jer su do neki dan zagrljeni šetali po gradu...

Kad čujem takve novosti često se zapitam što se to dogodi s ljudima samo tako, odjednom?
Nestane li ljubav, poštovanje, prijateljstvo, što je to?

Iako, vjerojatno nije to odjednom.

Predpostavljam da je to gomilanje malih sitnih problema pod tepih dok isti taj tepih ne pukne jer više ne može podnjeti ogromnu količinu nagomilanih sranja koja su se događala tijekom života. Vjerojatno je to nerjšavanje problema koji su nekad bili veličine čestice prašine a onda su postali ogromna kugla koja se više ne može razbiti...

Tijekom provedenih godina s nekim nestane ljubav, nestanu leptirići u trbuhu, ostaje ti samo prijateljstvo s tom osobom ali mnogi parovi shvate da što ih veže nije prijateljstvo, shvate da s tom osobom ustvari ne mogu biti prijatelji ali imaju zajednički kredit za stan, pa imaju zajendičku djecu, pa tu se stvorila i neka navika na onog drugog i onda žive popust cimera.

Sve vremenom postane navika i jedna kolotečina a navike je teško mijenjati. Svoj način života je jako teško mijenjati pogotovo kad tako živiš s godinama a opet s druge strane, taj cimer ti je i jamstvo za neku kvazi sigurnu budućnost.

Zavaravanje je to sve, nema tu sigurnosti i nema tu budućnosti kad između dvoje ljudi jedina poveznica u životu postane zajednički kredit za stan, djeca i navika da je on ili ona tu i da će i večeras biti kući...

Nema tu ničeg dobrog, takva zajednica za mene i nije zajednica, to je čisto neki poslovni odnos i to puca, takav odnos mora puknuti prije ili kasnije....
Opet se i ispočetka pitam kako se takav odnos dogodi? Iz jedne ljubavi, iz jedne sreće sve prelazi u neki kvazi poslovni odnos, u odnos koji se zove cimerski?
Ne kažem da je svugdje tako, čujem da ima još sretnih parova i sretnih i funkcionalnih obitelji u pravom smislu te riječi - obitelj, ali sve ih je manje, sve više čujem ovo drugo - razišli smo se, nije više išlo....

Opet se pitam, je li čovjeku uopće moguće da cijeli jedan život provede samo s jednom osobom?

Nema mi ni to nekog smisla jer ljudi se kroz godine mijenjaju, sazrijevaju, rastu ili padaju i naravno da je vrlo teško ostati s jednom osobom koja ili koju ti ne možeš pratiti u partnerskom odnosu. Nije nikako lako cijeli život biti nečija lokomotiva i vući nekog za sobom cijeli život znajući da je onaj drugi toliko inertan da se ne može pomaknuti s mrtve točke bez dobrog šuta u dupe, čovjek se umori i od takvog odnosa....

Jesmo li svi s vremenom postali manje fleksibilni, manje tolerantni, imamo li manje živaca za onog drugog ili je ovo postalo neko sasvim ludo vrijeme kad je postalo moderno razići se od partnera kao da nikad nije ništa bilo.....

Svatko ima svoje razloge zašto je to učinio i svatko zna sam najbolje što se događa kući između njihova četiri zida, svatko sam zna svoje granice tolerancije i strpljenja prema onom drugom, ali da je brak kao institucija otišao u klinac, je, to svakako.....

Neki dan sretnem jednog poznanika i krene lagana ćakula.

- Ej bok, gdje ćeš? - pita on.
- Idem se naći s bivšim mužem na kavi. - kažem ja.
- Ajme, blago vama kad možete skupa piti kavu nakon rastave, ja sa svojom bivšom ženom ne mogu se ni čuti telefonom, mrzi me, kao i ja nju. Lijepo je to kad ste ostali tako dobri! - kaže on.
- Čuj kompa, sorry na iskrenosti ali da je meni moj bivši muž napravio ono što si ti njoj napravio, vjeruj mi, krv bi mu popila na slamku i ne bi taj više mirno spavao! Bok!- kažem ja, okrenem se i odem.

Čovjek ostao sam na ulici, otvorenih ustiju i u šoku jer valjda nije očekivao da ću u cijeloj našoj kratkoj komunikaciji spomenuti razloge raspada njegovog braka, ali jesam, bez imalo grižnje savjesti.

U biti, želim reći da razlog rastave jako utječe na daljnje odnose između dvoje ljudi koji su nekad bili muž i žena.
Razlozi rastave su razni i gotovo uvijek ispočetka jako bolni.

Eto, on je svoju ženu ostavio radi neke fufe koja je upola mlađa od njegove bivše supruge, i ne samo da ju je ostavio, nego je vodio paralelni život i sjedio na dvije stolice ni manje ni više nego nekoliko godina.
Dok je njegova žena njemu doma prala gaće, odgajala njihovo dvoje djece, krpala kraj s krajem i još pored toga radila u smjenama on je mačak odlazio sa svojom fufom na skijanja i u terme pod izgovorom da ide na službeni put. I tako je to trajalo godinama i trajalo bi još tko zna koliko da ova mlađa nije počela stiskati gospodina nek odluči s kim će biti, s njom ili sa suprugom.

I tako se klupko počelo odmotavati...

U međuvremenu je i njegova bivša supruga saznala da on ima neku s kojom je u vezi već popriličan broj godina, i tada su počeli cirkusi, svađanje, razbijanje, praćenje, ucjene i ostale boleštine koje se događaju između dvoje ljudi koji na neki čudan način pokušavaju spasiti nešto što se nekad zvalo brak, ljubav, odnos ili kako god već.
U biti, takvim ponašanjem ga ne spašavaju nego ubijaju i zadnje žive čestice nekog odnosa, sve tone nepovratno!

I onda se on meni usudi reći da kako super što smo bivši i ja ostali u "normalnim" odnosima. Mi moramo ostati u normalnim odnosima jer smo se razišli iz nekih sasvim drugih razloga ali isto tako da je meni moj bivši napravio isto što je i moj poznanik napravio svojoj ženi čisto sumnjam poznavajući sebe da bi mi bili u normalnim odnosima.
Mislim da bi taj jadnik požalio što je ikad meni rekao svoje sudbonosno da i da bih mu krv pila na slamku gotovo svakodnevno dok je živ, jer možemo se u životu igrati svačime ali nemoj mi se poigravati mojim emocijama.

Poigravanje emocijama je nešto što se ne zaboravlja i nešto što se ne oprašta, barem ne kod mene.

A onda opet gledam tu jadnu njegovu bivšu ženu.
Ona sama podstanarka s dvoje djece, radi u smjenama, živi od danas do sutra jer njen bivši izmišlja sve moguće načine kako da izbjegne ili smanji plaćanje alimentacije, jer ipak, on je mačak, a mačak mora imati za ljetovanje i zimovanje sa svojom fufom, jer ta fufa upravo to zaslužuje a to što djeca imaju vrlo malo, pa kao da je to važno.... Tko šljivi djecu, jer ipak on sad mora još hraniti i njemu djecu. Pa nije ni njemu sada lako.

I kako da ta bivša žena ostane s njime i u sam normalnim odnosima kad živi sa činjenicom da ona i njihova djeca spavaju na tuđim plahtama i jedu iz tko zna čijih tanjura dok on sa svojom novom curom i njenom djecom živi u njihovu bivšem novonamještenom stanu i valjaju se po novo kupljenim krevetima a opet i kad njihova zajednička djeca dođu kod svog oca gledaju kako u nekad njihovoj sobi sada spava neko drugo dijete....

Nisu to lake stvari!
To su stvari koje bole i preko kojih se ne prelazi, stvari koje ostavljaju duboke tragove na našim dušama, i takve stvari se nikad, ali baš nikad ne zaboravljaju i sad će netko reći, ljudski je oprostiti, je, da slažem se, oprostiti da, ali zaboraviti ne, nikad ne zaboraviti....

A opet, kako oprostiti i živjeti sa takvim spoznajama?

Nije lako i nije lako nakon takvog raspada jednog odnosa ostati s nekim tko ti je bivši muž ostati u dobrim odnosima, jer to stvarno nije lako....

Drugo je kad se ne slažete. To je sasvim jedna druga priča, odnos ne ide radi neslaganja i ne ide, tu je kraj...

Ali živjeti sa spoznajom da si ostavljena sama s djecom radi neke treće i još financijski, materijalno i stambeno ostavljen na koljenima, e to je gadna stvar i izuzetno gadan problema jer se tada u čovjeku budi ona zvjer koja te tjera na svašta...

Ponekad sabirem svoj život i samo pomislim: O bože, ja ću zauvijek ostati sama....

Naravno da neću zauvijek ostati sama, ne sama - sama već bez partnera, ali kad pogledam sebe i sve te neke svoje stavove onda se naježim od same sebe.
Ali nije to samo stvar mene već drago i mnogi oko mene razmišljaju, kako žene tako i muškarci.

I koliko samo puta pomislim da mi je imati onih 20 i par godina kad ne misliš na ništa, ali baš na ništa osim gdje večeras izaći i gdje ove godine otputovati te u kogab bih se mogla malo za promjenu zaljubiti?

Zaljubljivanje u 20 i nekim godinama je tako divno, tako opušteno, tako bezbrižno i tako lako. Nemaš briga, nemaš problema, u biti imaš, ali tek kad napuniš 30 i koju, tek onda shvatiš da su oni problemi s 20 god. bili totalna glupost.
Kad se zaljubiš s 20 i par leptirići tako lako dođu, tako se lako stvore....Imaš vremena na pretek, imaš ponešto para, imaš ekipu i sve nekako ide svojim tokom.

Zaljubljivanje sa 30 i par, u biti kada si bliže 40-im nije više tako jednostavno, ali baš nije, pogotovo ako iza sebe imaš nešto što je loš partnerski odnos i jedan ili nekoliko rasturenih brakova.
Stvarno je sve nekako teže...
Vremena za neke izlaske uglavnom i nemaš jer imaš posao, imaš klinca a taj klinac ima neki svoj raspored i kao prava mama svoje vrijeme posvetiš djetetu i njegovim obavezama, tu i tamo malo vremena za neku tjelovježbu posvetiš sebi, a navečer dođeš doma krepan kao životinja i samo čekaš krevet...

Izlasci ti više i nisu tako napeti jer ti je dosta izlazaka i naguravanja u nekom zadimljenom kafiću a opet ako i izađeš više si nekako fokusiran na ljude s kojima si u društvu nego na one potencijalne muške plijenove oko sebe. Dakle, pedala još jedna....

A onda i kad slučajno upoznaš tamo nekog tipa koji ti je fizički onako napet barem malo i kreneš u neku spiku s njime, shvatiš da on nije taj. Budeš ok, daš mu priliku jednom, drugi put, a može i treći, ali to nije taj. To jednostavno nije taj....I onda ideš do drugog i do inog pa sve tako do onog pravog ako pravi uopće i postoji.

Kažu da ne treba gubiti nadu, pa onda ćemo vjerovati da pravi postoji, recimo....

Ali kako je puno teže u tim magičnim 40-im naći recimo, čak ne pravog, već samo nekog normalnog.

Zašto?

Upravo zato što si sa 40 god. u dupetu formirana ličnost manje-više koja točno zna što želi i što ne želi, koja točno zna što može i što ne može tolerirati i zna koliko nečijih sranja može progutati.

Najčešće sa 40 god. smo formirane ličnosti, koje su samostalne i totalno neovisne i jednostavno nam se ne da zajebavati s nekim i natezati oko nekog jer si jako svjesan svog nezavisnog položaja i svjesan si toga da imaš manje više sve u životu i da ti nitko više ne može ponuditi nešto više jer imaš gotovo sve osim famoznog partnera, a onda kad sve to imaš posloženo, onda si daješ dovoljno slobode da biraš i da ne skačeš na svaku loptu jer si upravo svjesan svoje nezavisne situacije...

Ma čak i da si totalno zavisan ne bi trebalo skakti na svaku loptu, ali to je ponekad jako teško jer se zaneseš i poneseš i odeš u oblake, barem ja....

A onda, ako imaš iza sebe propali brak to je onda još jedna otegotna okolnost jer vučeš neke svoje repove iz prošlosti i ne možeš to samo tako lako odsjeći, to je proces koji traje i nije nimalo lak.
Koliko smo ustvari vezani za prošlost vidiš tek kad ti se netko novi pojavi u životu, jer tek onda shvatiš koliko se bojiš, koliko si na oprezu i koliko te strah da opet ne pogriješiš i odabreš nekog krivog...

Jednom proći razvod braka je po meni ok, nije to ništa strašno ni tako loše. Stresno, ali u svakom slučaju da se najčešće izdržati, ali još jednom odabrati krivog partnera, pa još jednom proći sva sranja i sve te bolove, e to je već malo žešći problem...

Kada si zreliji i malo stariji ti se leptirići valjda i teže dogode jer više razmišljaš, više si na oprezu jer imaš koju godinu i imaš neko životno iskustvo i imaš neke svoje boli i imaš neki svoj samački život koji je složen nekako a opet ide naprijed i sve to nekako i zato valjda i ponekad pomislim da ću zauvijek ostati sama jer imam to sve što imam a opet imam i jedan gadan škorpionski karakter....

Kad malo bolje promislim, ostati sam nije loše a opet nije ni dobro, sve ima svoje prednosti i nedostatke.
Naravno, ja kao vječiti sanjar stojim za to da ne treba biti i ostati sam već biti s nekim s kim će ti i ponekad tvoja potrebna osobna samoća biti ugodna....

Ovo je pojam koji se češće čujem u zadnje vrijeme ili skraćeno FF.

Pitam se kako to izgleda?

Prema pričanju meni bliskih osoba to je "prijatelj" koji već duže vrijeme boravi u nečijem životu i služi samo za jednu stvar - za sex.
Dakle, nema tu nekih emocija, nema tu previše priče i intimnosti, tu je samo sex i ništa više od toga.

Razgovori su uglavnom kratki i konkretni. Sve se svodi na dogovor kada i gdje je kresanje.

Meni taj pojam uopće nije baš jasan jer u mojoj glavi to nije "prijatelj" već samo neki usputni ljubavnik za neki usputni seks kad ti dođe potreba, ono, da baš ne hvataš nekog komada za jednu noć u polupijanom stanju u nekom klubu.

Ali koliko čujem ima baš i nekih ljudi koji imaju baš, ali ono baš prijatelje i to dugogodišnje prijatelje s kojima se druže i inače a po potrebi se malo i kresnu kad im dođe, onako, bez obaveze i bez suvišnih pitanja, samo sex i to je kraj. O tom seksu se sutradan ne priča to se ne spominje, to je bio taj čin u tom trenutku i gotovo je do sljedećeg puta.
A onda kad dođe idući dan sve ide po starom frendovi kao i do sada i kao da se nikad ništa intimno između njih nije dogodilo.
Kažu mi da su takvi odnosi njima potrebni s vremena na vrijeme (sex) čisto iz nekih bioloških razloga i da si malo skrate vrijeme dok ne dođe ona ili onaj pravi.

Dakle, ispada sve legalno!

Iako to meni nije ništa jasno.

Ja sam jedna netradicionalna žena a još manje konzervativna žena ali takvi odnosi isključivo seksualne prirode meni uopće nisu jasni, ali baš nisu...

Gledam ja ove svoje frendove, uglavnom znamo se već cca 20 god., i ne da mi ne pada na pamet da bih se kresnula s njima, nego ni u najluđem pijanstvu to ne bih učinila jer nakon toliko godina druženja i zajedničkog odrastanja i stvaranja nečeg što se zove prijateljstvo, sada na njih više i ne gledam kao na frendove, već kao na dio moje obitelji i takav čin s njima bi mi bio ravan incestu!

A opet na kraju krajeva svi smo mi samo ljudi i ne treba očekivati previše od nas, nikad ne znaš što ti život nosi i kako će izgledati sutra i koje priče te sve čekaju da ih odradiš u životu.

Iz nekog mog stava u glavi meni odnos takvog tipa ne paše iz razloga što sam već navela, mi smo si kao obitelj a opet s druge strane da i nismo kao obitelj, ima li takav odnos budućnost?

Šta ako se dogodi da se jedna strana zagrije a ovom drugom je to samo i isključivo sex dok ne dođe netko bolji?
Šta onda?

Odnos traje i traje i traje, dani idu a onaj zaljubljeni se nečem nada. Nada se da će prijateljsko seksualni odnos prerasti u nešto više, u nešto više što se zove veza. Počinju ispadi ljubomore, netolerancije, kontrole i sva moguća zla koja i inače napadaju normalne veze a kamoli ne neke ovako "bolesne" i nedefinirane relacije.
Ne može to zauvijek trajati, jednostavno ne može, jer prije ili kasnije takav odnos puca. Jedna strana puca i ne može više. Jedna strana se zaljubi i traži više za sebe od odnosa i tada nastaje apsolutni kaos i već se zna otprilike nastavak priče.

Ona plače jer su se iz jednog čisto prijateljsko seksualnog odnosa dogodile emocije i sve je prešlo na jedan viši nivo, a koji to ne bi trebao biti.
On lud i od sebe i od nje jer joj je on po 1000-ti put rekao da ne očekuje baš ništa od njega osim i isključivo prijateljstva i seksa, i on joj ne može dati više jer ona je bila samo prijateljica za trošenje (kresanje).
Naravno da cijela ova priča i u suprotnom pravcu, on plače.....

Eto ti sranja u sekundi.

I onda se ja opet pitam jesu li takvi odnosi zdravi?
A opet s druge strane koliko se dugo možemo trošiti s frendom a da se ne dogode emocije, da se ne dogodi onaj trenutak kad ipak tražiš malo više?

Možemo li iz takve prijiateljsko seksualne veze izaći nepovrijeđeni?
Mislim da ne, jer uvijek ali baš uvijek se s jedne strane dogode emocije, dogodi se ona ljubomora, ona neka iskra koja pokrene kaos. Emocije su nešto što ne možemo željeti, ne možemo kontrolirati - one se samo dogode bez puno priče, samo odjednom shvatiš da tog nekog voliš i da ti smeta kad spominje neku drugu ili nekog drugog i tada opet nastaje kaos....

Trebaju li nam takvi odnosi u životu?

Koliko god meni tako prijateljsko seksualni odnosi nisu baš jasni i nije da ih baš odobravam, ali da nam trebaju u životu, da trebaju nam iz razloga što nam je tako dosadno ponekad u našim životima, pa ako ništa drugo imamo malo akcije koja na kraju najčešće završi suzama, dramom i silnom patetikom ali nema veze, barem je akcija.....

Ljudi kad se razvedu, kako žene a tako i muškarci, često znaju likovati i očajavati u smislu:

Sve, ali baš sve sam mu dala, sve je bilo kako je on htio, podilazila sam mu, trpila sam ga a tako mi je vratio. Sve je imao uz mene a vidi kako je to cijenio. Sve najbolje godine života svoga dala sam njemu a šta sad imam? Ništa!!!

E pa nije to baš tako, ustvari, to baš tako ne bi trebalo biti, ne bi se trebalo tako gledati na stvar, nije to ok.

Prvo svi smo se oženili za nekog jer smo upravo to sami htjeli, dakle, nitko nas nije tjerao da to učinimo. Vjerojatno smo se oženili za nekog jer smo tu osobu jednom i nekad voljeli baš onakvog kakav jest. Prihvaćali smo sve njegove mane i veličali sve njegove vrline ili pak smo bili toliko u magli da nismo vidjeli pravo stanje stvari do jednog trenutka kad smo odjednom progledali ili dok se sranja ispod tepiha nije nagomilalo toliko da to više nije tepih mogao podnjeti.

Partnera ili partnericu smo si odabrali isključivo sami i sami smo si odgovorni za posljedice našeg krivog ili lošeg izbora. Nema tu mjesta za kriviti nekog drugog osim nas samih. Kako smo si prostrli tako i liježemo....

Prebacivanja tipa kako smo sve napravili radi njega ili nje su meni osobno malo glupa, iako sam i sama bila u toj fazi neko kratko vrijeme.

S nekim ulaziš u vezu ili brak iz ljubavi, iz pojma voljeti nekog, prihvatiti ga a što je ljubav nego davanje.
Davanje sebe, pažnja prema njemu, brižnost, zaštita, udovoljavanje, titranje, treperenje i sve ono što ide s tim, i šta ima u tome loše?
Nije mi jasno kako s nekim krenuti u neki partnerski odnos a sve te osjećaje dozirati ili ti si meni rekao danas dva puta volim te pa ću i ja tako tebi.
Kako tako?

Onda to i nije ljubav, to je neki odnos s računicom, koliko ti meni, toliko ja tebi...

Uvijek jedan partner voli više i to je normalno jer svi smo različiti i svatko ljubav i emocije ispoljava na svoj način, netko kroz njenost, netko kroz brigu, netko kroz udovoljavanje, svatko ima svoje načine.
Nama ženama je malo lakše reći volim te, muškarci to pokažu na neki svoj samo sebi poznat način ali nam daju do znanja da su nam tu....

I onda čemu na kraju nekog odnosa predbacivanje tipa ja sam njemu sve a on je meni to vratio tako?
Čemu to?

Pa da nije bilo ljubavi i brižnosti ne bi sve to ni radili za nekog.

Gledam svoj slučaj recimo, ja sam za svog bivšeg supruga zaista napravila jako, ali baš jako puno i danas nije mi žao radi toga. Sve sam radila za njega zato što sam ga onako nesavršenog voljela do boli, zato što sam vjerovala da će jednom biti bolje i da će se jednom među nama nešto promijeniti i da će nam se kockice posložiti kako treba. I kad je došlo vrijeme da podvučemo crtu ispod našeg odnosa ja sam zaključila da sam mu dala sve što sam mogla i da je moja savjest čista i da nemam niti malo grižnje savjesti prema njemu i prema našem braku a on neka se misli...

Da ga nisam voljela i poštovala ne bih to sve ni radila, jer jednostavno ne bih, ali to je bila ljubav a kako ja kažem, ljubav je davanje....

Ljubav treba davati i širiti je, davati sebe je divan osjećaj, biti prema nekom brižan, njegovati ga, pomagati mu to je krasno, ali baš krasno i nema ljepšeg osjećaja od davanja sebe.....
I zato sam mišljenja da nakon raspada neke zajednice ne treba očajavati i nabrajati kako smo mi učinili sve a on to nije cijenio jer nije to problem, nije to greška...

Ljubav smo poslali u svemir i ona će nam se vratiti, nije se vratila od ovog partnera ali vratiti će se od nekog drugog, ako ne od drugog, onda od trećeg, ali vratiti će se sigurno jer to je isto kao kad baciš jabuku u zrak, ista ta jabuka jednom mora pasti.

To je taj zakon ljubavi....

Gledam ove moje prijateljice, sve mahom relativno mlade i slobodne.
Neke slobodne jer su slobodne, neke slobodne jer su razvedene, ali sve su same i bez partnera.

Drage, simpatične, lajave, ponekad onako, malo kuje, ali to je, ok je ponekad biti malo kuja, čisto da bude zanimljivije, tako mora biti.
Često se družimo, puno pričamo, iskreni su to razgovori, znaju biti izuzetno duboki, psihoanalize višesatne naravno, nekad uz čašicu crnog, nekad samo uz kavu, kako nam dođe..
Ali oduševljavaju me ti razgovori jer su posve iskreni, nitko se ne srami reći, nitko se ne srami pričati o sebi o svojim bolima i svojim strahovima, osvojim usponima kao i padovima...

Sad, kako smo sve same često se uhvatimo teme samoće, kako je riješiti, ustvari, kako se nositi s njom?

Gledam recimo po sebi, nekad mi je nošenje sa samoćom strahovito lako, idem, gibam, krećem se, ne stojim, stalno mi je akcija, ako je nemam ja si je malo izmislim. Jednostavno si ne dam da stanem i da se zaustavim, tada nemam vremena biti usamljena, nemam vremena niti razmišljati o tom stanju. Tada mi bude super, ali ono baš super.

O onda dođu oni neki teški dan kad me skrpa takva usamljenost da sam koma, vučem se po kući kao da me pola nedostaje, sakupljam se po sobi, ležim pola dana i gledam u plafon, dakle - skoro pa mrtvo tijelo, skoro pa mrtva duša..

Tada ubijam samu sebe tako da si još malo dodam autodestruktivnih misli i potpuni efekt je tu. Sve je posloženo da dočekamo kraljicu patnju koja treba tada u moj život ušetati u velikom stilu. Naravno, nažalost kod mene nema na pola, ili sam gore u zraku ili sam dolje u crnom središtu zemlje, nema sredine, uvijek ekstremno, uvijek crno bijelo, nema sive...

Kažu mi često kako možeš tako iz krajnosti u krajnost?

Šta kako mogu, mogu jer drugačije i ne znam jebote, kamo sreće da znam. Ne znam i to je tako, ne može drugačije, takav se rodiš i nema ti spasa...

I kako se onda riješiti usamljenoti kad te skrpa?
Ako joj se prepustiš nije dobro jer te vodi u neko novo ne baš dobro stanje koje ponekad kako kod mojih cura a tako i kod mene, a čini mi se i kod svih, stanje koje može potrajati danima.
Kažu, suprostavi joj se, a nitko ne pita imaš li snage suprostaviti se, možeš li, jesi li dovoljno jak da isfuraš još jedan rat u svoju korist.

Htjeli ili ne, starimo, kažu, sve je teže i u pravu su da, zaista je sve teže dobiti rat. Nije nemoguće ali treba ti više truda, više energije, više nečeg.
A što je još gore, kad dođeš valjda u neke godine onda već i biraš ratove, nekako ti se neda baš svaki put izlaziti na životnu bojišnicu samo tako...

I onda ti tako dođe sasvim nepozvana gospođica usamljenost u tvoj život i tresne te rukavicom po nosu, očekujući početak kaosa a ti je samo onako cool gledaš i puštaš neka slobodno uđe u tvoj život jer ovo je još jedna borba za koju mi se neda boriti, to je i tako samo jedan osjećaj koji je sada tu i proći će, i neka je tu samnom a ja i slični meni, već ćemo se nekako skupiti kada dođe vrijeme da i taj osjećaj ode....

To je samo jedan glupi mali, ali opet dovoljno velik osjećaj koji te sjebe samo tako .....

Ima jedna vrsta žena koje su rođene da budu patnice, ali baš one prave iskonske patnice.

Njh nitko ne razumije, sve ide preko njihovih i samo njihovih leđa, nikad ništa nije dobro dok to ne učine one same, nitko ih ne razumije, onako kako njih boli kad su bolesne e pa tako nikog nikada nije boljelo već samo njihi naravno da to ntiko ne može razumijeti. Naravno, kad njih ne bude svijet će stati jer one su te koje pokreću neke svoje mikro svijetove.

One su žrtve svojih muževa, one su žrtve svoje djece, one su žrtve svog posla, one su se rodile da budu žrtve ovog svijeta...

Kad to slušam odmah pomislim, jebeno opasna spika u glavi. Kakav ti mora biti mentalni sklop da moraš tako razmišljati. Mora biti opako sjeban čini mi se.
Inače u životu nekako izbjegavam druženje s takvim ljudima jer me najčešće iscrpe i nepotrebno opterećuju ali nekad nemam izbora i moram poslušati sve te jadikovke i priče tih žena kvazi patnica.

Kad bolje poslušaš priču shvatiš da to sve što izlanu i nije tako strašno i nije tako grozno, na kraju krajeva, kome je danas ili bilo kada lako? Nikom!
Svatko nosi svoj križ života onako kako zna.

A onda opet pitam se čemu sve takve priče?
Radi toga da bi podigle nešto što se zove vlastita cijena?
Da se izigrava žrtva pred cijelim svijetom?

Od stalnog i upornog samosažaljevanja da li nam je lakše?

Mislim da nam onda nije lakše već samo teže i samo više boli, prema tome čemu to? Nije li bit priče da si olakšamo ako već ne možemo fizički onda barem da si nekako posložimo kockice u glavi da nam bude nekako lakše kročiti kroz život, to je nešto što meni recimo i ima nekakav smisao. Ali stalno kukanje, plakanje i fokusiranje isključivo i samo na ono crno i loše i nije baš neka životna sreća, barem ne meni.

Ali, sto ljudi, sto ćudi.

Neki ljudi se jednostavno znaju samo dobro osjećati u koži patnika i očajnika jer možda drugačije i ne znaju ili možda zato što im je tako lakše. Iako ne znam kako ti može biti tako lakše jer te svoje priče možeš isfurati koji put, ali vremenom dopizdiš okolini i nitko te više ne želi slušati, tada se desi ono najgore - ostaješ sam....

I opet naravno ne valja, jer one su ostale same, pored svega što su učinile za svijet, za supruga, za djecu, za jebenu svekrvu, sve su im dale a tako im se vraća - na kraju su ostale same i neshvaćene. Svijet je baš nezahvalno mjesto u očima takvih ljudi, da ne kažem samo žena jer ima i muškaraca upravo takvih karakternih osobina.

Kad pričam s takvim pojedinim personama pokušavam im objasniti da će sve ići svojim tokom i ako one ne doprinesu svojim kvazi mukotrpnim radom i tako sve u životu ide nekim svojim tokom i nemaju baš one tu neku veliku ulogu bez obzira koliko se one gurale i nametale i veličale svoje postojanje u svojim mikro svijetovima.

Ali ne, one moraju sve, moraju sve same i to upravo sada kada su one zamislile jer ako to one ne učine baš tada neće nitko i nitko ne zna to napraviti upravo tako dobro kako to one same naprave...

E pa onda im ja često kažem - onda lijepo radi sve sama i kako znaš a mene ne jebi s tim pričama i samo nauči voljeti sebe, jer da imalo voliš i poštuješ sebe onda si to ne bi radila draga......

Odluke koje se redovito donose nekako sa dolaskom nove godine ja već odavno ne donosim jer kako ih donesem tako ih i ne ostvarim, a nisu ne znam kako teške.

Meni se samo neda, ja sam samo lijena..Sve kao nešto odlučim i onda kad treba krenuti u realizaciju, krenem i vrlo brzo odustanem jer mi je tlaka. Uvijek imam isti izgovor: život je kratak, šta će se sada još i s tim zajebavati....dakle, svake godine ista spika, zato sam i odustala od nerealiziranih odluka i visoko postavljenih ciljeva koje sam si zacrtala jer mi je tlaka od mene same i tlaka mi je od toga da ne doguram do kraja nešto.

Dakle, novogodišnje odluke - nemam!

Ne imati novogodišnju odluku ustvari i nije tako loše kad bolje pogledaš, nemaš odluku ali imaš novogodišnje želje.
Sve se svodi na isto a opet si malo zajebao život. Opet s nekom vizijom i željom i očekivanjem ulaziš u novu godinu.
Sve je samo igra riječi!
Fora za poluditi!

E pa što si želim za ovu godinu?
Što želim svima oko sebe u ovoj godini?

Jednostavno, svima oko sebe i naravno, sebi samoj želim samo ljubav.

Ljubav je smisao svega. Davati ljubav, primati ljubav to je nešto prekrasno. Ljubav je za mene pokretačka sila svijeta i svemira i onaj tko vjeruje u ljubav i tko je doživi taj ima sve, svijet je njegov. Često nismo ni svjesni toga koliko nam znači ljubav jer je imamo od svojih prijatelja, roditelja, djece ali ja mislim na onu pravu partnersku ljubav koja ruši sve mostove i pomiče sve granice.
E tu ljubav želim svima i sebi...

To je ta ljubav....

To je ta snaga ljubavi.. Mnogi će reći želim zdravlje, stan, novi auto, sreću. Ma je, stoji sve to i to je važno ali kad imaš pored sebe partnera koji ti je istovremeno i prijatelj i kojeg voliš i one tebe voli i još se razumijete e onda ako i nemaš ni novi auto ni ne znam kakav stan, sve se to nekako lakše prebrodi jer znaš da u cijeloj priči nisi sam. Jednostavno, imaš njega i on ima tebe, imate se i tu ste si, dobri i na usluzi jedan drugom i kad negdje na životnom putu zaškripi, znaš da nisi sam jer nisi i znaš da imaš tu ljubav koja će sve probleme prevazići, možda ne pravazići ali biti će ti lakši, put preko trnja će biti lakši...

Šta će ti novi auto i super luksuzan stan i sve pare ovog svijeta ako to sve nemaš s kime podijeliti?

Ili čak imaš s kime to podijeliti ali znaš da to nije to, da on nije najsretniji izbor tvog života, da se ne razumijete, da ideš kroz život sam baš onda kad bi on trebao biti pored tebe. Kad znaš da je ljubav već odavno isparila, zaljubljenost još i prije i onda shvatiš da čak niste ni prijatelji već nakon toliko godina neke zajednice vi ste ustvari samo dva stranca koji žive na istoj adresi kao cimeri... Upravo dva stranca bez dodirnih točaka koje je nekad vezivalo nešto što više ne postoji....

Koja je svrha toga?

Zato ja opet svima oko sebe kao i sebi samoj u ovoj godini želim ljubav, jer ljubav je kako ja volim reći - sila koja pokreće svijet, uz nju je sve lakše, uz nju sve dobiva neki sasvim drugi smisao. Uz ljubav život dobiva neku sasvim drugu bolju....

Živimo ljubav....ai opet, ja sam samo onaj vječiti i nepopravljivi sanjar koji još uvijek vjeruje u ljubav i čuda .......