Svako toliko sretnem nekog poznatog u gradu i obavezno se malo zaustavimo da poćakulamo onako s nogu i uvijek ista pitanja: Šta ima novo kod tebe?
Na brzaka si izdefiniramo novosti u našim životima i sve češće čujem od svojih sugovornika - nema ništa posebno, rastavio sam se ili rastavila sam se...
Ne čudim se više ničemu tj. malo toga me još može iznenaditi u životu, ali broj ljudi koji se u zadnje vrijeme razišao, za koje ja nikada ne bih rekla da će se razići, mi ostavlja u čuđenju, jer kao što sam rekla, za te osobe ne bih nikad rekla da će se razići od svog životnog partnera pogotovo ne jer su do neki dan zagrljeni šetali po gradu...
Kad čujem takve novosti često se zapitam što se to dogodi s ljudima samo tako, odjednom?
Nestane li ljubav, poštovanje, prijateljstvo, što je to?
Iako, vjerojatno nije to odjednom.
Predpostavljam da je to gomilanje malih sitnih problema pod tepih dok isti taj tepih ne pukne jer više ne može podnjeti ogromnu količinu nagomilanih sranja koja su se događala tijekom života. Vjerojatno je to nerjšavanje problema koji su nekad bili veličine čestice prašine a onda su postali ogromna kugla koja se više ne može razbiti...
Tijekom provedenih godina s nekim nestane ljubav, nestanu leptirići u trbuhu, ostaje ti samo prijateljstvo s tom osobom ali mnogi parovi shvate da što ih veže nije prijateljstvo, shvate da s tom osobom ustvari ne mogu biti prijatelji ali imaju zajednički kredit za stan, pa imaju zajendičku djecu, pa tu se stvorila i neka navika na onog drugog i onda žive popust cimera.
Sve vremenom postane navika i jedna kolotečina a navike je teško mijenjati. Svoj način života je jako teško mijenjati pogotovo kad tako živiš s godinama a opet s druge strane, taj cimer ti je i jamstvo za neku kvazi sigurnu budućnost.
Zavaravanje je to sve, nema tu sigurnosti i nema tu budućnosti kad između dvoje ljudi jedina poveznica u životu postane zajednički kredit za stan, djeca i navika da je on ili ona tu i da će i večeras biti kući...
Nema tu ničeg dobrog, takva zajednica za mene i nije zajednica, to je čisto neki poslovni odnos i to puca, takav odnos mora puknuti prije ili kasnije....
Opet se i ispočetka pitam kako se takav odnos dogodi? Iz jedne ljubavi, iz jedne sreće sve prelazi u neki kvazi poslovni odnos, u odnos koji se zove cimerski?
Ne kažem da je svugdje tako, čujem da ima još sretnih parova i sretnih i funkcionalnih obitelji u pravom smislu te riječi - obitelj, ali sve ih je manje, sve više čujem ovo drugo - razišli smo se, nije više išlo....
Opet se pitam, je li čovjeku uopće moguće da cijeli jedan život provede samo s jednom osobom?
Nema mi ni to nekog smisla jer ljudi se kroz godine mijenjaju, sazrijevaju, rastu ili padaju i naravno da je vrlo teško ostati s jednom osobom koja ili koju ti ne možeš pratiti u partnerskom odnosu. Nije nikako lako cijeli život biti nečija lokomotiva i vući nekog za sobom cijeli život znajući da je onaj drugi toliko inertan da se ne može pomaknuti s mrtve točke bez dobrog šuta u dupe, čovjek se umori i od takvog odnosa....
Jesmo li svi s vremenom postali manje fleksibilni, manje tolerantni, imamo li manje živaca za onog drugog ili je ovo postalo neko sasvim ludo vrijeme kad je postalo moderno razići se od partnera kao da nikad nije ništa bilo.....
Svatko ima svoje razloge zašto je to učinio i svatko zna sam najbolje što se događa kući između njihova četiri zida, svatko sam zna svoje granice tolerancije i strpljenja prema onom drugom, ali da je brak kao institucija otišao u klinac, je, to svakako.....
Post je objavljen 22.01.2014. u 18:20 sati.