Ponekad kad sam sama polako se vratim u prošlost i onako razmišljam kako sam preživjela razvod.
I kako sam ga preživjela?
Kad sam bila u procesu donošenja te odluke pričala sam često s mnogim ljudima koji su i sami prošli kroz to bolno iskustvo. Nekima je bilo teško, nekima je bilo grozno, uglavnom, nikom tko je kroz to prošao nije bilo lako.
Proces razdvajanja ma koliko bili svjesni da je dosadašnja zajednica uglavnom nezdrava, proces razdvajanja je bio bolan i težak.
Naravno da i razlog razvoda bitno utječe na naše stanje, ne boli isto kad se zajednica rasturi radi neke treće osobe, nije isto kad se zajednica rasturi jer više ne možete biti skupa i kad su vaši karakteri nespojivi.
Drugačije boli kad si ostavljen a opet drugačije boli kad ostavljaš. U svakom slučaju kako god da okreneš, boli, peče i nije lako jer mnoga pitanja ostaju i ispred onog koji odlazi i ispred onog koji ostaje.
Nije lako, svakako nije lako.....Ali koji je razlaz težak? Niti jedan, nije lako ni kada prekineš neku vezu ma koliko dugo trajala a kamoli kad prekineš nešto što se naziva brak tj. partnerski odnos koji je po meni puno dublji i još k tome ako imate i djecu.
Dakle, kad sam odlučila da je to kraj i da je došlo vrijeme da se podvuče crta i napravi račun, donekle sam bila spremna na ono što me čeka. Bila sam spremna teoretski, praktični dio je ono što je tek trebalo usljediti, ali barem sam znala okvirno kako bi mi moglo biti.
Jer kao što je rekao jednom neki pisac: Sve obitelji su sretne isto a svaka obitelj je nesretna na svoj način, tako nekako ide.
Dakle, odlučila sam i bilo je potrebno s riječi tj. s odluka krenuti u djelo. Samo priopćenje i nije bilo tako strašno jer smo valjda već oboje bili svjesni da smo zaglibili u vlastitim govnima vrlo duboko i da je naš odnos postao kao "Titanic", odnosno, spasa mu više nije bilo, da postoje dobre vile sa čarobnim štapićem sve bi riješili jednim potezom, ali ovako, ništa od toga. Previše se toga nagomilalo među i u nama tijekom svih godina da bi se više išta moglo spasiti.
Nakon toga je usljedilo pakiranje, spremanje, seljenje i ostale procedure koje idu s pojmom napuštanje zajedničkog doma i tada imaš poprilično posla i posla i posla i jednostavno nemaš vremena biti loše. Nemaš vremena razmišljati o nečem što se zove sutra. Nemaš vremena razmišljati o tome kako će biti sutra i što me čeka?
Nakon odseljenja ide useljenje u neki novi prostor koji će od sada biti tvoj novi dom, opet brdo posla, spremanje, raspremanje, oplemenjivanje prostora u kojem ćeš provesti jedan dio ili ostatak života, sam ili s nekim, sasvim nebitno. Znači, opet posla preko glave, obavljanje svih dnevnih obaveza i još k tome ove nove obaveze koje sam dobila kao sama mama i jedna sasvim sama žena. Sve je to nekako prošlo, sve sam to nekako uspjela srediti, malo po malo ali jesam.
Usljedio je godišnji odmor i odlučila sam ga provesti kod rođaka na selu.
Kad čovjek ima previše vremena onda voli puno razmišljati, voli puno analizirati i pitati se pitanja tipa: zašto? Kako? Zašto baš ja?
E pa kako bih spriječila u svojoj glavi sva ta besmislena i suvišna pitanja odlučila sam se opet za ubijanje od rada. Dakle, bilo je doslovce iscrpljivanje poslom tako da navečer kad legneš sam sa sobom i svojim mislima u krevet, jednostavno nemaš više ni snage, ni volje misliti o nečem što je gotovo i što je nepovratno otišlo u klinac.
Sve u svemu, kako stari ljudi kažu, u radu je spas, je stvarno je tako, u radu je stvarno spas. Mene osobno je rad spasio od svih suvišnih analiza, samoanaliza i dubokih ali nepotrebnih razmišljanja.
Na kraju, šta bi mi sva ta propitkivanja dobro donjela, ništa!
Da li bih došla do nekih novih spoznaja - vjerojatno bih, ali čemu kad je sve gotovo i kad je došao kraj.
Jednostavno, na kraju bi bilo sve samo jedno pretakanje iz šupljeg u prazno i puno opterećivanja za ništa.
Besmisleno, zar ne?
I kad je prošao o godišnji i sve te pretumbacije oko seljenja, useljavanja i preseljavanja čekaju te sasvim neke nove obaveze koje nosiš na svojim leđima kao nov samostalan roditelj, puno posla, puno trčanja, puno odgovornosti i jednostavno ti se dogodi da se navečer doslovce onesvijestiš od umora.
I tako živiš, polako, dan za danom. Vremenom više i nemaš potrebu da razmisliš o razlozima, nemaš potrebu da analiziraš jer ti se život slaže nekim sasvim drugim poretkom sa nekim sasvim novim kockicama.
Ono malo vremena koje imaš rasorediš onako kako tebi paše, udovoljavaš sebi i budeš odvratno sebičan jer konačno imaš ono malo svog vremena samo za sebe i ljubomorno ga čuvaš, jer ono je sada samo tvoje.
Često od količine obaveza i ne kužiš da si sam u cijeloj priči, jednostavno ti vrijeme neda prostora da shvatiš da si sam i da je sve na tebi. Da ponekad boli taj osjećaj - biti sam - da, boli, naravno da boli i da nije lako, ali opet je lakše biti sam sa sobom nego biti sam u dvoje.
Ovako znaš na čemu si, sam si i ako sam ne obaviše neke stvari neće ti nitko, jer znaš da ti ih nema tko obaviti, a prije kad si bio u dvoje, očekivao si od onog drugog da ti napravi a onda opet na kraju moraš sam....I čemu onda?
Kao i inače u životu kad ti je teško i kad si prokleto usamljen imaš svoje prijatelje i s njima kao i uvijek do sada dijeliš sve, i ono dobro i ono loše, oni su tu da ti daju ruku kad posrneš, oni su tu da te ohrabre i da ti uliju nadu u ono bolje sutra, oni su tu da rabiju sve tvoje strahove od budućnosti, a ima ih, uvijek se od nekud stvore, osnovani ili ne ali dođu, ušuljaju se....
Eto, tako sam ja preživjela svoj razvod...Bilo je ponekad teško, bilo je ponekad sjajno, bilo sam gore na vrhu neba a bila sam i dolje na dnu same sebe i skupljala se po sobi od bola.. Živeći polako iz dana u dan stvaram svoj neki mikro svijet i veselim se njemu, jednostavno u životu uvijek postoji ona prirodna ravnoteža.
Jedni ti ljudi izađu iz života, neki drugi uđu i tako iz dana u dan, polako, sasvim polako stvaram si neki svoj novi život, imam neke svoje nove ciljeve i vizije svog života i idemo dalje i dobro je....
Nema stajanja!
Post je objavljen 28.01.2014. u 18:35 sati.