Svi mi imamo svoje misije na ovom svijetu!
Neke misije si odaberemo sami, neke su nam dodijeljene i kad nam je misija dodijeljena onda nemamo baš puno mjesta za manevriranje, iako, uvijek ima mjesta za barem malo manevriranja u životu, naravno, sve ovisi o nama koliko to ustvari želimo.
Oduvijek su me fascinirale neke prijateljice kojima je životna misija biti supruga i majka. Ali stvarno, biti samo supruga i majka. I nemam ja ništa protiv toga, divno je biti nečija supruga a još divnije je biti majka, ali mi jednostavno nije divna pomisao da ti je plafon života i življenja na ovom svijetu biti samo supruga i majka.
Ispada da kad riješiš status koji se zove - biti nečija supruga i kad postaneš majka, ispada kao da ti je život odjednom stao. Sve ono što si htio u svom životu si postigao i to je to, to je kraj smisla postojanja jer one su došla do svog cilja.
One su ispunile svoju životnu i najsretniju misiju u životu i tu je kraj....
Svaki dan im je isti, trči na posao, pa trči s polsa, pa vozi djecu ovamo, pa dovozi djecu kući, pa kuhaj, pa peri, pa peglaj, pa slušaj onog budalaša od svog mouža, pa ti se još nakalemi i luda svekrva koja te hebe u zdrav mozak, pa probudiš se umoran, pa isto tako legneš umoran i tako svaki dan ispočetka, i one se vesele, i njima je super i to je nešto što su one baš htjele i onda ja stanem i malo postavim pitanje:
A gdje si ti u cijeloj toj priči? Gdje je ono nešto što ti želiš i ono nešto što tebe čini sretnom?
I onda nastane muk, jer one su valjda sretne ovako kad ih svi sa svih strana natežu kao žvakaću gumu, sve dok jednom ista ta žvaka ne pukne, jer sve jednom pukne, pa tako i ta žena koja stoji na usluzi svima kad god se kome digne.
Da poludiš, nije mi to jasno nikako....Ok, možda sam ja malo sebična....
A opet, zašto sebična?
Ako voliš sebe, je li to znači biti sebičan?
Ne, voljeti sebe, znači ponekad udovoljiti sebi i raditi upravo ono što se nama želi, a za to se uvijek nađe barem malo vremena. Ok, kužim, svi imamo brdo obaveza, vrijeme nam je ograničeno, uvijek negdje juriš, uvijek negdje žuriš ali uprkos svemu potrebno je naći vremena za sebe, svaki dan, barem ono malo.
Ono vrijeme koje je samo naše za sebe, i neće nitko umrijeti ako za večeru ne pojede griz, već pojede paštetu, i nitko neće umrijeti ako sutrdan obuče neispeglane hlače, nitko neće umrijeti radi malo prašine u boravku ili zapišane školjke, sve, ali baš sve do jednog detalja, sve će tu biti i sutrdan i dan iza toga, ali pusti sve u klinac i posveti se sebi, barem malo u toku dana, barem nekoliko minuta.
Potrebno je dozvoliti samom sebi da se malo razmaziš, potrebno je malo nagraditi se. Uostalom, kad odvojiš to malo vremena za sebe postaješ sretniji, postaješ ispunjeniji, tada možeš i dati više od sebe, a vjerojatno će te i okolina više cijeniti i poštivati, jer će shvatiti da voliš sebe na jedan način.
Ali, kao što sam već rekla, stvarno postoje žene koje sve to zaborave čim dobiju obitelj, ali baš zaborave i što je najgore, one su tako sretne, tako barem kažu. Nisu one sretne, ali se ufuraju da jesu i tako ti život prolazi, dan za danom
Nema više trač kavice s frendicama, nema više čitanja knjiga, nema više putovanja, nema više ni izlazaka do zore, nema više puno toga i to stoji, zaista je to tako kad odjednom postaneš obiteljski čovjek, ali razlika je kad si sva svoja mala zadovoljstva uzmeš do kraja jer sad imaš obitelj, a razlika je u tome da si ipak dozvoliš barem malo svog nekog prijašnjeg života, da si daš barem ono malo prostora da znaš da živiš i da si živ....
I onda ja tako gledam i slušam njihove priče i žao mi ih je na neki način jer život postoji i negdje drugdje, ne vrti se svijet samo oko broja oprane robe u veš mašini, ispeglane robe, kuhanju ručkova, odvoženju i razvoženju djece itd. da ne nabrajam više....
Ima i drugih stvari koje nas mogu učiniti sretnima i ispunjenima.
Slušaju one tako i mene, i vjerojatno me žale na neki način iz razloga što uvijek želim nešto više i nešto dalje, i uvijek me ono nešto tjera naprijed, na neke promjene, i žale me valjda uvijek od života očekujem i bezobrazno tražim još i više......
I tako se mi slušamo, one mene, ja njih i uglavnom se ne razumijemo, jer njihova priča što su danas kuhale i kad je neko dijete podrignulo je meni dosadna, a moja priča koju sam knjigu pročitala i kako je bio jedan zgodan tata na treningu je najčešće njima dosadna...
To su jednostavno dva ženska svijeta koja su skroz ista a ustvari su totalno različita i svaka od nas ide za svojom životnom misijom ma kakva ona bila.....
