Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

28.12.2013., subota

Volim svoje godine ....

Neki dan sam razmišljala kako sam prije dosta godina, ono, kad sam još bila mlada i zelena i zaljubljena naravno, e pa kad bi me u tim godinama, neki frajer ispedalirao kako sam bila sva jadna, sva tužna, i plakala i ne znam šta....To su bile drame samo takve, ali baš drame žešćeg kalibra, i nije to stvar samo kod mene, nego valjda kod nas žena...

Kad te tip otkanta a još ako si zaljubljena u njega, e pa nema gore stvari, nema veće tragedije, nema većeg zla i boli, sruši ti se jedan svijet samo tako, odjednom sve nestane i svijet postaje jedno sasvim crno i neprijateljsko mjesto...Dakle, apsolutna katastrofa u sekundu i pol, otprilike....Ležiš doma danima, analiziraš razmišljaš, važeš, gledaš, raspravljaš s prijateljicama, a šta nisam ovako, a šta nisam onako i bla, bla, bla....Svakave neke kombinacije i strategije a uglavnom za ništa....

Danas, u ovim mojim godinama sada sve se promijenilo, ali baš sve... Nevjerojatno kako se mentalni sklop čovjeka promijeni, ali baš promijeni do kraja... Sve ti je nekako jednostavnije i lakše, ali baš sve, barem u glavi ti je nekako lakše složiti kockice oko neke situacije koja se zove: tip me otkantao.....

Nedavno mi se dogodilo da me jedan tip otkantao, ali baš onako otkantao po kratkom postupku i baš sam bila malo i šokirana jer je to bila priča koja je trajala neko vrijeme, nije tu bilo ničeg konkretnog a opet se stalno nešto događalo...I sve nešto toplo-hladno, pa sve nešto povuci-potegni i sve nešto ništa, a opet sve kao nešto..

Na kraju je došao trenutak kad me baš ali baš onako pravo otkantao.

Prvo je kod mene usljedio šok jer na takvo što nisam bila spremna, onda sam se idući dan skupljala po sobi, skupljala sam svoje komadiće i ponovno se slagala ispočetka, i bila sam sigurna poznavajući sebe i svoju pretjeranu emotivnost kako će to moje sakupljanje potrajati...

Međutim, opet ponovni šok..

Dan iza toga, sjedim u sobi malo razmišljam, sve ja to nešto analiziram u svojoj glavi i uhvatim samu sebe kako se smijem kao budala samoj sebi jer kako sam si mogla dozvoliti takve gluposti, kako sam ispala kao neka ekstra turbo zapaljena pubertetlija i jednostavno se ne prestajem smijati, ali baš se ne prestajem smijati samoj sebi..
Na kraju, od mog filma totalne katastrofe izrodila se jedna ekstra dobra komedija...

Prihvatia sam da sam tipu onako baš pošteno nahranila ego do jaja, valjda mu je to i trebalo. Ja, ja sam ispala to što jesam, ne bih sada u detalje, ali super mi je to kako mi je sada u ovim mojim godinama cijela situacija u gotovo samo 2 dana postala smiješna, kako nema kao nekad kad sam bila mlađa one patetike i višemjesečne depresije jer on mene: NEĆE, AAAAAA!!!!!

Sada postoji samo jedno jednostavno i vrlo kratko razmišljanje koje mi kaže:

- Ok, on nije taj i idemo dalje....

Okrenimo novi list a ovo neka bude još samo jedna komična situacija u mom osebujnom životu kojoj sam se baš onako do suza nasmijala jer za drugo i nije osim za smijanje...

Valjda godine i iskustvo zaista čine svoje. Valjda kroz te godine i taj fucking život zaista nešto naučiš...

Jednom u životu dođe trenutak kada shvatiš da je ovaj život zaista prekratak da ga trošiš na krive ljude i loše situacije....
- 20:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.12.2013., petak

Voljeti dušu....

U što se zaljubljujemo?

Često imam neka svoja razmišljanja u što se zaljubimo ili što nas privuče k nekoj osobi?

Razlozi su razni, neki su razlozi pravi, neki su krivi...Uvijek sam mišljenja da je ono što je pravo to ostaje zauvijek...

Ponekad čujem od nekih osoba za nekog muškarca kojeg upoznaju da je supper tip ali da nema para, te kao, šta će joj onda jedan takav?
Sablazni me taj odgovor jerte pare koje su u zadnje vrijeme toliko svima bitne i važne su ustvari samo jedan bitan detalj ali tako prolazan. Kao što se kaže, danas imaš, sutra više ne moraš imati, prema tome zaljubiti se, voljeti nekog, biti s nekim samo radi i isključivo radi toga je za mene vrlo licemjerno, pokvareno i u najmanju ruku proračunato.
Uostalom, kakav moraš biti karakter i kakav želudac moraš imati da bi bio s nekim u vezi samo i isključivo radi toga. Kako nekog voljeti samo radi para recimo?
Iskreno to mi nije nikad bilo jasno. Jest, život je lakši i udobniji kad imaš love ali je li novac jamstvo ljubavi?
Je li novac jasmtvo da ćeš nekog voljeti zauvijek?

Nije, naravno da nije...

Isto tako fizički izgled, što je sa fizičkim izgledom?
Fizički izgled nas onako privuče na prvu, ošamuti nas, stavi nam jedan veo preko očiju jer zasljepljeni isključivo fizičkim izgledom i zaljubljenošću ne vidimo sve ono ostalo manje kvalitetno što ta osoba nosi u sebi. Jednom kad prođe ta zaljubljenost, ta opijenost njegovom ili njenom ljepotom i privlačnošću, odjenom kao da progledamo.
Shvatimo da ta naša kristalno fizički savršena osoba ima mane, ima brdo nedostataka koje s vremenom prerastu iz malog problema u nešto veliko, nešto nepremostivo i tada nastaje razdor, nastaje razlaz.
Iz jedne pakleno bolesne kvazi ljubavi prelazimo u stanje netrpeljivosti jer nismo karakterno kompatibilni i sva ta ljepota kojom smo na početku bili opijeni nestaje. Bujicom grubih riječi i djela shvatiš da ni ta ljepota nije dovoljan razlog da nešto ostane zauvijek.

Ipak, realno gledajući, danas smo mladi, lijepi i utegnuti, za koju godinu kad nas načmu životni problemi i kad nas polako počnu sustizati godine, više to ništa nije tako.
Nismo više ni tako mladi, ni tako lijepi a još manje tako utegnuti. Nažalost, ali to je prirodan proces, svi starimo i svi ćemo jednom ostariti.
Dakole, i taj famozni fizički izgled je nešto vrlo relativno u našim životima...

Što je onda to nešto pravo što nas povezuje zauvijek?
Što je to nešto nas jednom zauvijek spoji i ne rastavlja nas?

Jednom je meni jedan moj frend objašnjavao da je kruna svakog odnosa prijateljstvo, i stvarno kad bolje razmislim to je upravo tako.

Prijateljstvo je upravo sve, alfa i omega nekog odnosa.

Biti prijatelj s partnerom je jamstvo uspjeha i jamstvo kvalitete odnosa.

Ne malo puta sam čula priče kako su prave ljubavi, ali one baš prave nastale iz jednog sasvim bezazlenog i prijateljskog odnosa i onda je to nešto što je bilo zauvijek. Druženjem i upoznavanjem i ta fizička ne privlačnost je nestala jer su se aljubili, zavoljeli su nešto drugo u onom drugom, a to drugo nisu bile ni pare, ni status, ni ljepota već ono nešto unutra u čovjeku.
Zavoljeli su si svoje sasvim različite karaktere, spojile su im se duše i to je bilo to. Komunikacija i bez riječi, dovoljni su samo pogledi da se zna šta tko misli.
To je valjda ta ljubav na nakom višem nivou, ljubav kad neku osobu osjećaš i ne treba ti reći da nije dobro jer ti jednostavno znaš da sada u tom trenutku on ili ona nije dobro. Jednostavno se samo osjećate....

To je valjda onda ta prava ljubav.
Iskreno prijateljstvo, dubok i iskren odnos i onda se jednostavno dogodi ljubav. Jednom se probudiš i shvatiš da ti on ili ona užasno nedostaju u životu, shvatiš da ako ih i ne čuješ samo jedan dan da ti fale, shvatiš da kad ti samo i spomenu drugu ženu ili muškarca da ti to smeta i da si čak pomalo i ljubomoran iako ste samo kao frendovi...

Ljubav između dvoje ljudi se samo dogodi, ona se samo odigra bez ikog išta pita...

Imamo li para ili ne, sviđamo li se jedan drugom ili ne, jesmo li tipovi muškarca ili žene koje smo uvijek priželjkivali u životu?
Svi naši principi odjednom padnu u vodu i nestanu jer se iz jednog sasvim običnog i nevinog prijateljstva rodila jedna ljubav upravo onakva kakva bi trebala biti....

Ljubav u kojem prihvaćamo onog drugog upravo onakvog kakav jest i zanemariš sve ostalo prolazno jer zavoliš ono nešto što čovjek nosi u sebi, ono nešto što se nikad ne promijeni, ono nešto konstantno, a to je duša.......

E to je onda ona prava ljubav.....
- 22:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.12.2013., četvrtak

Društvene mreže ...

Već duže vrijeme mislim kako bih se mogla skinuti s društvene mreže.
Smisao toga jednostavno ne vidim, sve mi je to tako nekako hladno i bez veze. Pratim objave i statuse nekih svojih prijatelja, poznanika i nekih umjetnika i zaigram tu i tamo neku igricu ali dugoročno ne znam šta da radim tamo. Niksam nikad vidjela smisao u druženju preko mreže.
Znam, neki moji frendovi su poprilično ograničeni vremenom i ne izlaze van na druženja tako da su im društvene mreže i virtualni prijatelji jedini izvor druženja i kako kaže jedna moja frendica - ta mreža mi je jednostavno prozor u svijet.

To razumijem...

Ali kako to sve pratim vidim sve više onih kojima mreža nije prozor u svijet već prozor u vlastito hvalisanje i preseravanje do boli, ali baš do boli. Sve neki statusi sjajni, sve neke slikice idilične, sve neka kvazi ljubav a sve samo jedna maska i jedna predstava za širu javnost poznatim virtulanim prijateljima. Sve se nešto predstavljaju i plasiraju detalje iz svog života koji bi možda htjeli da budu takvi svaki dan, tako sjejani i bajni, a sav taj sjaj je ustvari tako trenutan i jadan kad malo zagrebeš isopd površine.

Sve je to samo jedna dobro i nesjvesno odigrana predstava za širu virtualnu javnost...Sve je to ono nešto što bi željeli da tako bude a ustvari tako nije niti najmanje.
I onda kad gledaš te sve mahom hvalisave i pozitivne fotke pomisliš, ajme koja idila i ja bih tako a onda kad poneke ljude s mreže znaš i u svakodnevnom životu, znaš da to nije tako, da je to samo jedan slučajni trenutak njihove sreće i zadovoljstva uhvaćen brzim okidanjem fotoaparata, plasiran u javnost kako bi se stvorila lažna slika njihove laže sreće.

Što sve to više gledam, sve mi je to jadnije, sve mi se više povraća od toga.
Malo je onih iskrenih na mrežama, malo je onih i skrenih uopće u virtualnom svijetu
Svi bi htjeli biti netko ili nešto drugo a virtualni svijet je upravo odlična pozornica za takve predstave, baš idealna.
Predstavljanje sebe u nekom sasvim drugom svijetu.
Ispunjavanje svih naših malih želja i prezentiranje u javnost - neka svi vide kako je meni dobro, kako ja uživam, kako sam ja dobila ovo ili ono... U biti, totalno sranje od kojeg mi se u zadnje vrijeme sve više povraća.....

Slike nečijih novih noktiju, slike putovanja po New Yorku, slike dobivenih nekih skupocijenih poklona, slike kupljenih najnovjih ekstra automobila, slike obiteljske idile kada su svi na okupu, svi nešto kao puni ljubavi i sreće, sve nešto ultra lažno.
I svi ti neki objavljivači takvih statusa i fotografija, svi nešto očekuju da im se diviš, da im lajkaš, da im kažeš - super, i ja bih isto, blago tebi, ajme pa to je divno....
E pa meni se sere više od toga, jer to sve niti je divno niti je krasno....Sve lažni sjaj, sve neka samo iskrena bijeda i usamljenost u dubini sebe.

Često mi dođe da stavim neki totalno neumjesan komentar ispod nečije slike, u biti ne neumjesan, nego samo onako iskren, neko samo moje mišljenje koje će se sigurno kositi s očekivanim komentarom objavljivača, ali ne, zadražavam ipak toliko malo pristojnosti da svaki komentar ipak zadržim za sebe, čisto da ne blamiram te ljude jer ne bi bilo u redu prema njima, ili bi ipak možda bilo u redu, čisto da i oni shvate da se njihovi statusi ne sviđaju baš svima i da se njihove fotke ne dopadaju baš svima ali onda bi to pokrenulo lavinu problema koji bi vjerojatno doveli i do očekivanih problema i van virtualnog svijeta.

Jer kako možeš nekog izblamirati na njegovu zidu, u njegovom virtulanom svijetu, pred njegovim virtualnim prijateljima, ipak, to je katastrofa većih razmjera. A kad bolje promisliš, nije to blamiranje, to je samo jasno neslaganje s masom, to je samo biti svoj i u ovom virtualnom svijetu.

Jer kuda bi vodio ovaj svijet kada bi svi voljeli iste stvari, kada bi nam se svima sviđalo sve isto?
Nikuda, hvala svemiru na različitostima.

Sjećam se, jednom je jedna moja frendica objavila neke svoje fotke koje su mnoge njene prijatelje ostavile bez daha, naišla je na osudu, na nevjericu, jer kako je mogla to objaviti, te slike su mnoge šokirale, moram priznati i mene pomalo ali te fotke koje je ona plasirala su ustvari samo jedan pravi i iskreni život, jedna prava ljudska surova realnost koja ju je zatekla u tom trenutku u njenom životu.
Ona ja na svoj zid samo plasirala jedan pravi i stvarni život, jednu bol i patnju. Ona je bila samo iskrena i skinula veo zavaravanja i spike - život je lijep..... Svih je iznendalia samo zato što je bila iskrena kroz svoje objave, mnogi su je osudili i krivo gledali radi toga - samo zato što je bila iskrena....

Ali trebalo bi biti baš suprotno.
Ako već nekog treba prosuđivati, treba osuđivati one s lažnim sjajem, one s lažnom srećom i statusima tipa - njihov život je baš savršen a ove druge, koji su samo obični ljudi od krvi i mesa, ljudi od boli i patnje, upravo takve treba podržati i nakloniti im se jer su i u virtualnom svijetu gdje svi često živimo živote koji nisu naši, oni ipak smogli snage i hrabrosti i pustili nas u jedan svoj mali svijet, jedan svijet gdje smo svi mi samo obični ljudi i vodimo samo neke obične a opet ipak tako neobične živote....

Jedne prave, duboke i iskrene živote gdje nema glume, gdje nema preseravanja i nadmetanja čije je bolje i čije je ljepše...Jedan svijet boli i tuge a opet istovremeno svijet sreće i zadovoljstva...

- 10:40 - Komentari (22) - Isprintaj - #

22.12.2013., nedjelja

Gdje sam ...

Gdje sam?

Svugdje i nigdje kao i obično. Ima me i nema tu, tu sam i nisam tu. Vješto balansiram između neba i zemlje i tako već godinama.
Svako toliko nestanem tamo gore, jednostavno samo zabudalim, gore na mojim oblacima mi je bolje, imam više slobode i prostora za manevriranje osobnim životom.

I šta mi fali? Baš ništa, baš mi je tako dobro...Ne žalim se. Uostalom i da se žalim, kome da se žalim i tko bi shvatio još jednog neshvaćenog u masi običnih i jednostavnih..

Kažu da živim u oblacima. Neka.

Život u oblacima je moj izbor možda. Možda i nije moj izbor, možda sam samo rođenjem dobila tu neku ludu pamet i taj neki blentavi duh koji te nosi na krilima svaki dan.
Uostalom, šta fali životu u oblacima?
Baš ništa, bude to zanimljivo često. Zanimljivo je gledati na situacije u životu na neki svoj uvrnut način, na način kad te samo pojedini shvaćaju ali i tako me nije ni briga jer nemam potrebu da me drugi shvate, nemam već odavno potrebu da se svim svidim i da me svi vole, nemam, jednostavno nemam, Možda neshvatljivo ali to je tako.

Jednostavno. Mislim, meni je jednostavno a za ostatak svijeta me i tako nije ni briga baš previše. Svatko vodi svoj život onako kako zna i kako želi ili ne... Često ljudi vode svoj život upravo onako kako to drugi očekuju od njih, onako kako to ostatak svijeta diktira s nekim uvrnutim nametnutim normama, jer upravo tako je normalno...

A jel?
Do sada još nisam nigdje pročitala što je normalno i što nije, i kako normalno voditi život?
Šta je uopće normalno?
Normalno je valjda prikloniti se masi i njihovim razmišljanjima a biti svoj i imati svoj stav prema svijetu ispada biti nenormalan.
Ne znam, tako ispada, ali ne zamaram se time više baš previše, i tako sam već odavno svrstana u kategoriju onih "nenormalnih". Nije to ni loše kad bolje pogledaš..

Danas, biti svoj, raditi ono što ti želiš i upravo onako kako to ti sam želiš bez obzira na osudu mase, udovoljavati sebi, otvoriti svoje srce i iskreno progovoriti o svojim emocijama, dakle, biti ono iskreno što jesi - danas nije lako..

Ali koga briga, to smo što jesmo i upravo takvi smo najbolji, pa kome se sviđa neka uzme a kome se ne sviđa neka produži dalje....

Sretno, i opet sam u oblacima....
- 11:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.12.2013., ponedjeljak

Jednom će doći kraj ....

Često se pitam postoji i sudbina?

Živimo li po nekoj špranci, po nekoj šabloni koja nam je dodijeljena kada smo se rodili ili sami biramo svoje životne puteve?

A opet ako i sami biramo svoje puteve kako možemo znati da smo ih baš sami odabrali, kako da znamo da upravo taj kvazi naš izbor ustvari i nije naš izbor već samo neki dobro razrađeni scenarij koji nam je dodijeljen. Kako znati što je ustvari ispravno, što je točno? Kako znati postoji li uopće sloboda izbora u našim životima ili mi samo sanjamo da biramo.

Jesmo li samo marionete na koncima u nečijim rukama i živimo li u uvjerenjima neke lažne slobode izbora?

Sjećam se nekih svojih životnih odluka koje su bile baš onako pošteno čvrste i odlučne, neke za koje sam baš odlučila da ću ih sprovesti na neki svoj najbolji način i sve je kretalo upravo prema ostvarenju tog mog malog cilja, na kraju bi često ispao neki fijasko, stvari bi se odjebnom pomakle na neki krivi put i sve, ali baš sve bi krenulo onako kako ne treba. Situacije bi me udaljile od mog cilja više nego ikada.
Sada kada to sve gledam iz ovog kuta gledanja, sve je ustvari ispalo i dobro tako pomaknuto, ustvari, ispalo je najbolje moguće za mene, ali baš najbolje moguće, iako u tom trenutku nisam imala dovoljno povjerenja u život i dovoljno povjerenja u svemir da mu se samo prepustim već sam furala film po svom nekom scenariju...

Ali ne, život mi je namijenio tada sasvim drugi scenarij, neki sasvim drugi razvoj situacije koji mi nije bio ni u djeliću mozga da bi mogao biti upravo tako krivi onda, a sada shvaćam da je upravo taj neki baš pravi i najbolji....
Iz toga ispada, ja sam odlučila jedno i postupala sam po jednoj, nekoj svojoj špranci i bilo je savršeno, život mi je jednostavno dozvolio da ja igram igru kako meni paše, ali ne....

Glavni i zadnji udarac mi je ipak zadao upravo on, neka se zna tko je šef i tko je glavni u ovoj igri. Neka se zna tko postavlja pravila igre i tko odlučuje... I onda se stvarno zapitam, koliko mi uopće odlučujemo? Kolika nam je slobodna moć odlučivanja?

Neki dan sam pročitala neki članak u kojem se kaže da je najbolje djelovanje ustvari nedjelovanje.. I ima istine u svemu tome što je tamo napisano, ali tko ima samo toliko dovoljno povjerenja u svemir, toliko dovoljno povjerenja u život da mu se samo prepusti bez imalo sumnje....

Tko ima dovoljno snage vjerovati da nam se sve događa sa svrhom i razlogom i da sve što nam se dogodi je ono nešto najbolje za nas?

Malo je takvih ljudi koji tako žive i imaju takva vjerovanja ali baš iskreno takva vjerovanja.. Iako na kraju mislim da su oni s tim svojim uvjerenjima i u pravu jer i tako nam se životne kockice najčešće slažu onako kako mi baš ne bi htjeli i ne bi željeli a opet nam se slože bez da nas itko pita, sviđa li nam se to ili ne...

Samo se poslože a ti se kompa snalazi kako znaš i umiješ u novonastaloj najčešće usranoj situaciji....

Nekad su mi se događale situacije koje sam ja htjela pošto poto realizirati, ali baš onako, idem glavom kroz zid pa šta bude, i nije bilo ništa, jer koliko god se ja trudila, ma koliko god ja forsirala, od toga na kraju nije ispalo apsolutno ništa, do svog zamišljenog cilja nisam dolazila ma koliko ja bila mudra i uporna do boli...Ali opet život mi je opet namijenio neki drugi scenarij za mene, svidjelo se to meni ili ne, ali baš tako.... Neki drugi scenarij života....
I opet, sad kada sve to gledam sretna sam radi toga što se moji scenariji nisu ostvarili, jer tek sada kada sam se odmakla od cjelokupne situacije, tek sada vidim da to nikako, ali baš nikako ne bi bilo dobro za mene...

Završavam post s ponovnim pitanjem: koliko mi ustvari odlučujemo u našem životu?
Sve mi se čini da realno samo mislimo da odlučujemo nešto, ali ne, sve jto samo jedna igra i ovisi o tebi kako na nju gledaš...

Je li nedjelovanje ustvari najbolje djelovanje?
Jedan kineski filozof je jako lijepo objasnio tu tezu i potkrijepio je nekim životnim primjerima i koliko god ja više mislila i sprovodila tu njegovu misao u svom životu sve više dobivam potvrdu da to djeluje, da je to upravo tako....

Prema tome, čemu se onda zamarati pizdarijama i tako će biti onako kako treba da bude, živi - život, igraj - igru, prepusti se s punim povjerenjem životnoj rijeci i neka te nosi.....

Negdje će te već odnjeti.....

Jednom će već i tako doći kraj putovanja ......
- 20:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

06.12.2013., petak

Dan tupila ....

Ima u životu našem svakodnevnom zaista svakakvih dana, sretnih, manje sretnih, tužnih, radosnih, ushićenih. Svi ti dani su mi nekako podnošljivi manje više, izdržaim ih nekako, moram, na kraju krajeva, kao da i imam neki ludi izbor, ali dan ili dane tupila mrzim, jednostavno ih mrzim, ne podnosim ih, ustvari podnosim, ali baš vrlo teško...

Ujutro se probudiš tup i otporan na sve vanjske podražaje, ne reagiraš, doista si samo onako tup i najčešće ti cijeli dan prođe u takvom raspoloženju, ako imaš sreće bude to samo dan.

Ako nemaš sreće, onda to bude period tupila....

Jutros sam se upravo takva probudila. Probudila sam se s osjećajem tupila. Gledam se u ogledalo i ne vidim se. Gledam četkicu za zube i pitam se šta ću s njom?
Gledam šminku i gledam je, samo je gledam i razmišljam kako bi bilo samo dobro da se ta šminka sama nanese na moje lice jer se meni to upravo sada neda raditi. Meni se neda čak ni našminkati a kamoli obući, presvući, sjesti u auto i krenuti u još jedan novi dan i u još jednu borbu s vjetrenjačama.
Neda mi se, danas mi se stvarno neda i super bi bilo današnji dan samo jednostavno prespavati, ali ne ide to samo tako...

Dan ne pita kako si, imaš svoje obaveze i rješavaj ih kako znaš i kako umiješ. Nema escape!!!

Teško mi je hodati, teško mi je pričati. Hodam po gradu i molim sve sile svemira da ne sretnem nikog poznatog, jer danas mi se baš neda ni pričati. Neda mi se ni smijati, baš mi se ništa i nikako neda.
Ulazim u firmu i svodim komunikaciju na minimum jer mi se neda razgovarati i nema to veze s ljudima koji me okružuju, ne, nema to veze s njima, sve to jedino ima veze isključivo i jedino samnom.

Jer danas je dan tupila i moram taj dan odraditi onako kako znam....Teško podnosim takve dane, nadam se da će sutra biti malo bolje, nadam se da ću se sutra istrgnuti iz ovog osjećaja.
Osjećaj tupila je dobar, treba ga prihvatiti, treba ga naučiti spoznati i osjetiti, naučiti se nositi s njime ali takav osjećaj na duže staze nikako ne nosi ništa dobro...

Težak si sam se sebi, ma osim što ne podnosiš sebe što nije nimalo lako, ne podnosiš ni sve ostale oko sebe, što opet nije lako jer si htio - ne htio okružen ljudima, nažalost....

I baš si sad mislim kako bi mi bilo dobro samo da mi je malo pobjeći na neki svjetionik daleko od svega i daleko od svih jer mi se samo želi biti u izolaciji bez suvišnih pitanja kako sam i šta mi je....

Dobro sam i nije mi ništa, samo mi je trenutno danas loš poredak zvijezda na nebu i ne trebam nikog i ne želim nikog pored sebe, eto, samo mi je to....I nema to veze s ljubavlju i s time volim i nekog ili ne, ne, to ima veze samo i isključivo samnom i nikim više....

Dođu ponekad takvi trenuci. Dođu ponekad takvi dani koje bi bilo najbolje samo prespavati, ali....

Čak nešto i prespavati nije lako iako se čini baš tako jednostavno i lako...Ali nije...

Dan je gotovo pri kraju, obaveze koje su danas bile tu uglavnom nisu izvršene jer ipak je danas dan tupila i danas mi se upravo baš ništa neda raditi.
Danas želim biti samo tupa, upravo onako kako se i osjećam...Bez puno riječi, bez puno priče, bez puno ičeg....

Veselim se trenutku kada ću leći u svoj krevet, pokriti se preko glave i spavati....Trenutku kada ću biti sama sa sobom jer upravo je to sada jedino što mi treba, od svega na svijetu meni treba biti samo sam sa sobom skromno, zar ne?

Djeluje skromno a opet je biti sam sa sobom upravo veliko bogatstvo, ponekad čak i nešto sasvim nedostižno...Pravi luksuz....

Nadam se da je ovo samo i jedino jedini dan tupila koji će trajati samo danas i da će sutra biti opet onako sve po starom kako to inače bude....

Dan tupila je super stvar, ali kao i sve u životu ... Sve je dobro u malim količinama....
- 18:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.