Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Sve se nešto zadnjih dana priča na sve moguće strane o zlostavljanju žena, brojke su totalno zabrinjavajuće. Svakih ne znam koliko minuta zlostavljena je jedna žena, neke zlostavljanje prijavljuju a najčešće se zlostavljanje ne prijavljuje jer nakon prijavljivanja zlostavljaoanja treba znati i smoći snage živjeti dalje i spavati sa istim tim zlostavljačem.

Sa zlostavljačem se najčešće i nastavlja živjeti i dijeli se i dalje životni prostor kao da nikad nije ništa ni bilo jer žene često nemaju izbora, nemaju gdje i nemaju kuda.

Neke se vrate u roditeljsku kuću ukoliko su roditelji živi ali ni tamo nisu sigurne jer ne znaš kada će taj neki razbješnjeni muškarac i tamo svratiti.

Neke potraže smještaj u sigurnoj kući ali mislim da je to manjina uglavnom, jer koliko su i tamo sigurne ustvari, možda i tamo jednom nekad taj netko svrati. A opet, mora se mijenjati jedan cijeli mikro svijet te žene i što je najgore i tog djeteta što nije nimalo lako i jednostavno. S druge strane sigurna kuća nije utočište i sigurnost zauvijek, sve je to samo privremeno, jednom mora doći trenutak kada ćeš otići od tamo i započeti život ispočetka negdje drugdje, neki novi samostalni život, da, novi život ali sa starim strahovima.

Nije to lako, nije to nimalo lako...

Baš malo razmišljam koje je zlostavljanje gore?

Da li je gore ono kad te suprug pošteno opali pa te onda klepi svako toliko, čisto da ne "izmakneš kontroli" i ne odaš se neposluhu. Boli, naravno da boli i jednom ako te klepi a kamoli ako takav okrutan način "komunikacije" postane nešto što je svakodnevno i nažalost normalno. Jadan si sam sebi, promijenio bi sve a ne možeš ništa, bespomoćan i jadan sam sa sobom i prepušten sam sebi u brorbi protiv zvijeri koja je veća i fizički jača od tebe. Sve bi nešto mijenjao a ne možeš ništa jer izbora skoro pa i nažalost nemaš. Pa čak i ako imaš izbor, ostaje ti strah jer budala će te jednom naći a podivljala zvijer nema kontrolu i bojiš se što će te snaći ako te nađe. Od mogućnosti izbora do nemogućnosti promijene ostaješ u suživotu sa zlostavljačem i nadaš se boljim i sretnijim vremenima koja će možda jednom doći. Trpiš i čekaš i čekaš, jer nema toga što jedna žena ne može izdržati, jednostavno nema... Nema te sile koja može slomiti jednu ženu, nema....

A opet, druga vrsta zlostavljanja o kojoj nisam čula da se toliko priča je ono tiho i podmuklo zlostavljanje. To je ono zlostavljanje koje ne ostavlja modrice, radi kojeg ne ideš na hitnu, zlostavljanje koje nigdje ne prijavljuješ jer se ne vidi, to je ono lukavo psihičko zlostavljanje koje je po meni gore i najgori oblik zlostavljanja. Nigdje se ne vidi, nitko za njega ne zna a posljedice ostaju jako dugo ako ne i zauvijek.

Strašno je kad jednoj psihički zdravoj i formiranoj osobi počneš lagano i tiho ali uporno rušiti samopouzdanje, jedan po jedan korak stalnim uvredama i vrijeđanjima koja su u početku sramežjliva i tiha ali vremenom postanu nešto što je normalno. Svaka gruba riječ ostaje ti duboko urezana u podsvijest i svijesno ili ne počneš razmišljati o njoj, da li je to zaista tako, jesam li ja stvarno tako glupa kao što kaže, jesam li ja stvarno tako nesposobna kao što on kaže? Jesam li zaista tako loša majka i grozna supruga?

Ma koliko god ti bio čvrst i jak u glavi, kad ti netko nešto svakodnevno ponavlja i uvjerava te u to, svijesno ili nesvijesno počneš vjerovati u to, vjerovati da si upravo tako loš kao što ti on svaki dan kači na nos.

Dakle, ruši ti samopouzdanje lagano i tiho, nagriza te kao rak, ni znaš da ga imaš, ali ruši tvoju ličnost, ruši lagano tvoj karakter, tiho te lomi i stvara od tebe jednu zavisnu ženu kojom može manipularati onako kako on želi.
Jer kako se može jedna osoba koja je bez snage i bez vjere u sebe otisnuti u svijet sama ili s djetetom, niti jedna. On je od nje uspio napraviti jednu poslušnu ovcu koju ima samo za sebe i onako kako on to želi...
To su ta psihička maltretiranja i manipulacije od kojih se ja osobno ježim jer sam i sama jedan dio toga prošla... Posljedice psihičkog maltretiranja su grozna, ali baš grozna jer se srušio jedan svijet, jedan karakter koji je građen jako, jako dugo godina. Oporavak je dugotrajan a o posljedicama ne bih...

Neki strahovi ostaju zauvijek, psihičke traume ostaju zauvijek a nitko ih ne vidi. Jedino ti znaš da ih imaš, sam sa sobom se nosiš onako kako znaš, sam ih rješavaš i protiv njih se sam boriš....

.... mislim da nije potrebno više ništa dodati, sve je jasno ... ljubav je ljubav ....podrška mojim dragim prijateljicama i prijateljima kojima je ovaj referendum izuzetno važan....

Blago tebi..... Ma kako je tebi lijepo životu ...... Lako je tebi.....

Ove rečenice često čujem u svom životu u zadnjih nekoliko godina i nikad, ali baš nikad me nisu iznervirale, ali što me u zadnje vrijeme izbace iz takta...Izbace me u sekundi...
Čim samo od svog sugovornika čujem takvu izjavu ja samo potvrdno klimnem glavom, nasmijem se i bezpogovorno ili okrećem leđa i odlazim ili naprasno odgovaram: ajde bok i poklapam slušalicu, što bi značilo da je kraj svake komunikacije za danas i za narednih nekoliko dana...
Nemam više ni živaca ni želudac slušati takve gluposti, ai baš iskreno nemam...

Je, možda mi je lakše jer imam neke egzinstecijalne stvari riješene, jer sam imala tu sreću da su mi se kockice posložile u životu upravo na pravi način ali to ne znači da nemam problema. Imam problema i nerijiešenih situacija u svom životu beskonačno mnogo, imam ih imam kao i svi....

Kako može biti lako i jednostavno jednoj razvedenoj ženi koja je uz to i samohrana majka jednog divnog malodobnog djeteta koje još treba pojesti puno palente da bi izrasao u normalnog i zdravog čovjeka?

Kako može biti lako jednoj ženi koja se sama odlučila na razvod braka?
Sama ta odluka nosi sa sobom jednu težinu, jednu veću odgovornost. Odjednom si sam kovač svoje sreće ili nesreće i naravno, kovač života svog djeteta jer si mu ti odjednom i majka i otac i sva njegova sreća....Nosiš sa sobom do kraja života naljepnicu da si upravo ti taj koji je želio da se ta zajednica rasprasne i da ćeš možda jednom od svog djeteta doživjeti osudu jer si upravo to ti pokrenuo a ne njegov savršeni otac... To sve ne mora biti tako ali nitko i ne garantira da upravo tako neće biti, dakle, nema pravila...

Kako može biti lako jednoj relativno mladoj ženi pred kojom bi trebao biti život serviran na dlanu a koja je iz braka izašla emotivno sjebana do kraja da još i dan danas se nosi sa svojim posljedicama i boli, koja se i danas još bori sa svojim demonima prošlosti koja je bila ne baš tako sjajna, od straha da se ne ponovi. Jednoj ženi koja se vjerojatno podsvjesno boji i griješi u koracima svakog mogućeg budućeg odnosa od straha da se ne ponovi i ne dogodi ono što je već jednom proživjela. Jer jednom možeš neke loše stvari sažvakati ali i drugi put, pa to bi zaista bilo previše, prebono i preteško...

Kako može biti lako isto tako jednoj ženi koja sama pokreće, ajmo reći neke svoje životne projekte koji je financijski koštaju ali baš koštaju, za današnje prilike i uvjete života puno. Neke obitelji gdje su oba bračna partnera zaposlena oni ne grade, ne pokreću, ja radim i gradim i pokrećem, upravo sama, a ne znam što će biti sutra...Kako može biti lako...

Ima toga još, ali da ne nabrajam....

I opet svaki dan nove borbe, svaki dan novi izazovi, svaki dan nešto novo što te klepi po glavi da si ošamućen samo tako.....

To što netko ne priča o svojim bolima i o svojim strahovima ne znači da ih nema.
To što netko ne sjedi doma svaki dan i plače nad svojom sudbinom i ne kuka svima oko sebe, ne znači da mu je lako i da nema problema.
To što se netko stalno smije i što je uvijek dobre volje ne znači da je unutra dobro, da mu život ide upravo onakvim tokom kako on želi, bez problema i bez popratnih sranja...
To što netko svaki dan hoda uzdignute glave i prkosi životu, ne znači da se u sebi ne slama i da nije na rubu snage i rubu samog sebe i svoje provalije...

Sve ono izvana što se vidi, nije pravilo da je netko dobro, da mu je lako i da nema problema...Treba ipak malo ponekad stati na loptu i sagledati stvar i život jednog pojedinca malo dublje, zagrebati po površini i suočiti se s otvaranjem Pandorine kutije....

To što ja nosim svakodnevno ovu ludu glavu na svojim ramenima, to što se uvijek smijem i veselim se kao budala životu i u svemu, ali baš u svemu nalazim nešto dobro i pozitivno, to što me mogu razveseliti sasvim male i naizgled beznačajne stvari i to što uvijek svaku situaciju okrenem na sprdačinu, smijeh i zajebanciju pa čak i onda kad mi je najteže, ne znači da mi je lako, jer nije mi lako, ni meni kao ni onima sličnima meni... Ali kažu da je to ipak stanje duha i karaktera...

Sve je samo stvar gledanja na problem, jer uvijek je čaša ili polupuna ili poluprazna, ali da mi je lako - nije, definitivno, nije....

I jednostavno više ne mogu slušati rečenice s početka ovog posta, jer svi se borimo i svi imamo svoje probleme i svoje strahove i nikom od nas nije lako, ali zato ne treba umanjivati ili negirati probleme onog drugog koji možda izvana izgleda sasvim sretno i zadovoljno, jer i taj izvana sretan je ispod kože samo jedan čovjek od krvi i mesa.....

Svakom je teško na svoj način i svatko od nas nosi svoj životni križ onako kako najbolje zna i umije i to treba razumijeti, shvatiti i poštivati....

Ljudi često kažu da je dobro biti optimist, da je dobro vjerovati da će se jednom nešto promijeniti - pogotovo ako su u pitanju međuljudski odnosi.. da ćemo jednom možda biti bolje osobe, da će nam odnos biti bolji...

Ma fige, nije uopće biti dobro optimist, neće se nikad ništa promijeniti u međuljudskim odnosima, jer situacija je upravo takva kakva je i ne može biti bolje, ne možemo se promijeniti, takvi smo - kakvi smo i nema nam spasa. Lažnim optimizmom samo gradimo kule na pijesku koje čekaju prvi val kako bi se porušile, kako bi porušile cijeli naš pomno građen klimavi svijet...

Dođe val i sruši nam kule, sruši nam život, sruši nam jedan naš emotivni svijet i onda se koprcaš sam sa sobom i svojim mislima hvatajući se za slamke kako bi pokušao spasiti barem jedan komadić tog nečeg, tog jednog našeg svijeta...

A čemu?
A zašto spašavati nešto što se srušilo?

Da je bilo dobro i kvalitetno sagrađeno ne bi se nikada ni srušilo... Pa čak niti najjači val ne bi mogao srušiti jednu kulu od kamena, ali onu jadnu od pijeska, da, lako se sruši..

Ali ima ono nešto životinjsko u nama ljudima što nas tjera na borbu, što nas tjera na vjerovanje u bolje sutra s nekim, što nas tjera na hvatanje za zadnju slamku, što nas tjera da tražimo ono nešto dobro u ljudima ma koliko oni prema nama bili loši ili zli, ima ta neka pokretačka energija...

Gledam samo po sebi i često se pitam zašto si to radim, što mi to sve treba?

A valjda mi trebaju takve borbene i istraživačke situacije, situacije da se borim za nešto do samog kraja, ali ne do samog kraja kao kraja, nego do samog kraja sebe. Borim se dok ne dođem do onog dna same sebe, dok ne dođem do situacije da me boli i da se raspadam, do situacije da sam na koljenima i da ne znam sama kako dalje.
I često ne stanem ni kada me netko dobro "našamara", baš onako pošteno kada te opali jezičinom po glavi, ne stanem ni onda kada me netko ponizi ili uvrijedi - ja jednostavno imam svoj cilj i ne stajem dok ne dođem do svog kraja, pa kakav god bio kraj nije bitno, bitno je samo da dođem do kraja.
I putem do kraja nailaziš na prepreke, na trnje, na razne zapreke, i ljudi koji te vole i okružuju kažu ti - stani, nemoj, nije to za tebe, ne treba ti to u životu, pa šta si radiš?

Ali ti ne čuješ jer samo jednostavno i bezglavo juriš prema svom cilju i ne staješ dok ne dođeš do zida. Putem postaješ svjesan da taj put možda i nema nekog smisla, da ta borba i neće dati rezultat koji ti želiš, koji ti tako silno očekuješ, ali svejedno uprkos svemu ti ideš i gazi ispred sebe, ne čuješ i ne vidiš....

Ideš glavom kroz zid, pa šta bude - bude....

Konačno, nakon svega dođeš do kraja, dođeš do zida umoran i iscrpljen i onda shvatiš da je sva borba i trčanje bilo uzaludno i bez ikakvog smisla, na kraju te čeka samo jedan hladan tuš, na kraju te čeka samo jedno bolno ateriranje na dupe, na samom kraju kraja i na samom kraju sebe shvatiš da ti je cijela tvoja borba bila uzaludna i sasvim bez veze jer nisi dobio ono što si htio već si dobio samo jednu pljusku koju nisi očekivao...

I tko je kriv za taj prijeđeni put i krvava koljena?

Nitko drugi nego onaj optimizam u nama, ona naša vjera u promjene, ona naša životinjska potreba da se borimo za nešto, za nekog.....
To je ona vrsta borbe za nekog kad sebe staviš u drugi plan, kad jednostavno izgubiš ego i kad si spreman radi nekog ili nečeg promijeniti cijeli svoj mikro svijet jer taj netko to kao navodno zaslužuje.....

I sad ispada - optimizam i vjerovanje nije dobro, treba stvar prihvatiti realno upravo onakvu kakva jest, a opet s druge strane da nije bilo te vjere u nešto nikad se ne bi ni pomakli i bez obzira na slomljenu dušu i krvava koljena, bar znaš da si nešto probao, bar znaš da si došao do kraja i opet si još jednom shvatio da imaš ogromnu snagu u sebi, jer da si kukavica nikad ne bi niti krenuo na takav "krvav put" već bi sjedio doma i čekao da to netko odradi umjesto tebe...

Nepopravljivi optimista zauvijek.....

Imam mahom razvedene frendice a one koje to i nisu ne znači da bi uskoro ne bi mogle to i postati jer im brak stoji na vro klimavim nogama, ali baš onako silno klimavim. Uglavnom su nesretne i sa sobom i sa njim i sa njihovom zajednicom.

Neshvaćene, nevoljene, nepažene i više nemažene kako je to nekad davno prije bilo....

Ali, lovina je uhvaćena i nema potrebe da se ovac više trud oko njih, one su sada njegov trofej i to je to, igra je završena, najčešće.....

Često pričam s ovih drugim frendicama koje su opet slobodna divljač za odstrel, kako ja to figurativno volim reći, volim s njima pričati o svemu, o životu, o ljudima, o djeci a najčešće se dotaknemo tema veza nakon razvoda. Neke su u nekim ljubavnim vezama sretne i zadovoljne, neke su opet neshvaćene i opet im se sudbina ponavlja i opet im nije lako...

Često pričamo o tome kakva im je bila prva veza nakon razvoda?

Bude tu svakakvih priča ali baš svakakvih, komičnih, tragičnih, onih kao iz američkih filmova ali najčešće prva veza nakon razvoda je već odavno završila i zamela ju je prašina.

Iz njihovih priča ispada da je ta prva veza nakon raspada braka u biti ona očajnička veza, ispada da uzmeš bilo što, bilo koga samo da ne budeš sam, samo da ti je lakše preboljeti taj proces koji se zove razvod. Bilo koga samo da sva ta stanja ne prolaziš sam jer boli, jer te strah, jer trebaš oslonac, jer samo jednostavno trebaš nekog uz koga ćeš se privinuti navečer i ne biti sam jer u tim trenucima samoća jako boli, i sva ta stanja i osjećaji su gotovo puno izraženiji nego kad si s nekim.
Svaka samoća u tom trenutku je još teža od one obične svakodnevne samoće, svaka bol je još intezivnija od one svakodnevne boli, gadna su to stanja i nekad nije lako sve to proživjeti sam. Neki to odrade sami jer nemaju ta stanja podijeliti s kim osim sa svojim prijateljima ali i ti prijatelji jednom odu svojoj kući na spavanje i opet odlaziš sam u svoj stan, u svoj prazan krevet i predan si opet na kraju sam sebi jer nemaš s kim podijeliti svoje strahove od sutra i svoje boli koje se događaju upravo i baš sada.. Tada je lakše biti s nekim, ma s bilo kim, samo da je netko uz tebe, samo da te potapša po ramenu, zagrli i kaže ti:

- Ok stara, nisi sama, ja sam s tobom, biti će sve dobro...

I super je ako upravo na jednog takvog naletiš koji ti to može i zna dati ali često bude baš suprotno, opet ti se dogodi onaj neki koji se pred tvojim strahovima okrene na drugu stranu i spava pored tebe dok se ti boriš sa svojim demonima budućnosti....I opet shvatiš da si sam, upravo sam sa samim sobom....Shvatiš da to nije taj koji ti treba u životu, da ti to nije prijatelj već samo još jedan neznanac u tvom krevetu za kojeg si mislila da je to upravo to, ljubav tvog života, tvoj partner, tvoj suigrač, sammo tvoj netko tko će ti biti tu kad padneš. Netko tko će ti dati ruku da se digneš jer si opet i ponovo na koljenima i nemaš snage ustati još i ovaj put....

Ipak to nije taj... Shvaćaš, opet krivo, opet krivi izbor....Isti je kao i bivši, nema ga kad ga trebaš...
.
Bolno shvatiš da si sama sebi opet stvorila imaginaciju savršenog muškarca, jer svaki idući može biti samo bolji od onog bivšeg, ali ne....I ovaj kao i onaj bivši i onaj prije bivšeg ima svoje mane, ima svoje vrline ima ono svoje nešto po čemu je različit od tebe samo to ne vidiš jer želiš ljubav nakon brodoloma, jer očajnički želiš ljubav i sve gledaš sasvim drugim očima i ne vidiš pravu istinu jer je i ne želiš vidjeti, jer je lakše nataknuti naočale na nos i ne vidjeti, a ljubav, a nekog očajnički trebaš....I onda sve puca, prva veza nakon rastave puca po šavovima jer progledaš prije ili kasnije, skineš naočale prije ili kasnije, jednom ateriraš bolno na dupe - prije ili kasnije, jednostavno moraš....

Jednom shvatiš da ipak taj nije ta puzla koja nedostaje da bi slika bila gotova....

Nije pravilo u životu ali koliko vidim te prve veze nakon rastave pucaju jer ti neki su možda samo most do onog pravog, do one prave, duboke i savršene ljubavi...

Dobro, možda ne savršene, jer ipak savršenstvo ne postoji, ali ipak most, prečica do neke ljubavi sigurno jesu.....

Često me pitaju od kuda mi ta silna snaga u meni?
Pitaju me odakle crpim tu silnu pokretačku energiju i samopuzdanje?
Pitaju me i odakle mi progresivnost?

Kad sve to čujem ponekad se zapitam i ja, stvarno, odakle mi?
Zar me svijet doživljava upravo tako?

Kad me tako doživljavaju moram reći da vrlo dobro igram igru koja se zove život, jer sve to što ostali vide to je samo ono nešto izvana, ono iznutra, oni duboki osjećaji patnje, boli, ponekad silne bespomoćnosti je samo privilegija mojih najbližih, mojih prijatelja. Onih prijatelja koji me znaju popriličan broj godina, onih prijatelja kojima ja čak i ne moram reći kako sam, oni to već sami znaju, oni to vide u mojim očima, oni - ta moja ne tako dobra stanja osjete, jer se znamo tj. jer oni znaju mene.....S njima nemam potrebe pričati o tome jer me čitaju kao otvorenu knjigu....

Za ostatak svijeta ja sam stijiena i pokretač i silna energija koja pršti...Dali je to iskreno tako?

Jest, često jest jer sam upravo tako i naučila živjeti, a to je valjda i dio tog karaktera s kojim se rađamo i koji nosimo kroz život. Taj dio neuništivosti....Valjda što te život više gazi onda ustvari sve više prkosiš i nedaš se, nedaš gušta, boriš se....

Život nas puno toga može naučiti, ovisi o nama koliko smo otvoreni da naučimo, koliko smo željni nove lekcije prihvatiti, dakle, puno toga ovisi o nama..

Naučila sam da svoje loše emocije boli, patnje, bespomoćnosti dobro skirvam, kako sam već rekla, to je privilegija mojih priijatelja, oni ostali ne znaju kakva bura emocija se krije ispod kornjačinog oklopa jer svijet je ponekad vrlo okrutan, svijet ponekad se veseli tuđoj patnji, tuđoj boli, kad ti je najteže i treba da ti da ruku e baš onda te još malo bolje nagazi, tako da ako patiš e baš onda patiš kako treba....
Odavno sam već odlučila da se mojom boli i mojom patnjom nitko nikad neće hraniti i odtuda to vješto skrivanje loših emocija...

Jer zašto? Zašto bi neki anonimus uživao u tome što mene boli, u tome što sam na koljenima?

Ne, nedam i jednostavno nedam... Moja bol i moja patnja je moja i isključivo samo moja stvar....Moju bol ću ja sama sa sobom riješiti u svojoj mračnoj sobi, sama sebi ližući rane....

Na kraju krajeva, sam se rodiš i sam i umreš....Lakše je sve podijeliti s nekim, popričati o tome ali opet, tko će to sve riješiti?

Sami ćemo riješiti i sami....To je tvoja životna igra i sam moraš povlačiti poteze jer ako ih sam ne povučeš, nitko ti ih neće ppovući, nitko ti ih i ne može ppovući, jer kako sam rekla, to je isključivo samo tvoj život....

Opet, gledajući s druge strane, stvar je mentalnog sklopa i te lude glave. Svi imamo izuzetno teške situacije u životu i uvijek imaš mogućnost izbora, ili ćeš u tragičnoj situaciji naći nešto dobro i gledati prema i samo prema tome ili ćeš sam sebe zatući svojim crnjakom i prepustiti se laganom ali sigurnom potonuću. Jer taj crnjak te povuče kao vir, najprije sasvim malo a već u drugom trenutku si na dnu neke bare i shvatiš da ti nema spasa, shvatiš da te obuzelo.
Bolje je onda presjeći odmah kad te dohvati samo malo nego kad potoneš cijeli. Kad si cijeli ispod površine teško da ćeš se sam iskoprcati....

Na kraju krajeva, život prebrzo prolazi, protok vremena je izuzetno brz i nema se vremena na loše situacije, nema se vremena na crnjake....Moraš ići naprijed, jer jednostavno moraš, imaš obaveze i nitko te ne pita kako si i jel možeš, nego jednostavno moraš i moraš.....Grabiš život svaki dan i uzimaš ono najbolje od njega, valjda....

Moraš naći tu neku uspavanu snagu u sebi da bi odigrao igru koja se zove život....Pogotovo ako si sam, ako nemaš partnera ili čak i ako imaš parnera ali je on upravo onaj tip muškarca kojeg kao da i nemaš pored sebe....Jer ti si lokomotiva, jer ti si pokretač, jer ti si sve nešto i nitko ne pita jel možeš?

Eto, od tuda valjda ta snaga u meni.....

Samo svjesnost da život izuzetno brzo prolazi i da te treba djelovati odmah i sad, ne prepuštati se lošim emocijama jer su one jako brze i brzo te uzmu pod svoju direktivu...

I naravno, brzo slaganje kockica u glavi u pozitivnom smislu jer kad na neku situaciiju, ma koliko god ona bila teška i trenutno bezizlazna gledaš s pozitivne strane, problem je gotovo na pola riješen i sve dalje je lakše...
Mnogi će reći, da, to su priče iz pričitanih knjiga za samopomoć..

Ne, ovo nisu priče iz knjiga, ovo je nešto što je tako i jedno jednostavno uputsvo kako odigrati igru koja se zove život na što lakši i bezbolniji način....

Često nam se pojave ljudi u životu za koje mislimo da su oni pravi, oni vrijedni truda na kraju se ispostave da su oni zaista bili samo jedni krivi ljudi i oni oko kojih ne bi tebalo razbijati glavu i ne truditi se oko njih, jer čemu trošiti svoju dragcijenu energiju i živce na one krive?

Zaista, čemu?

Ali upavo ti neki krivi, ti neki nedojebani u svojoj glavi, ti su baš najzanimljiviji, ti su nam baš često izazov, jer oni ni sami ne znaju što bi sa sobom a kamoli s nama....

Treniraju nas, tesitiraju nas, provjeravaju nam granice, provjeravaju do kuda mogu ići, mi to sve toleriramo, nalazimo izgovore za takve neke, nalazimo opravdanja dok jednom ne puknemo i otkačimo ih brzinom svjetlosti, jer to čovjeka umori, to jednostavno iscrpi....

Svakoj igri jednom dođe kraj pa tako i to toj, igri treniranja nečijih živaca, svjesno ili nesvjesno ali živci se lagano i svakodnevno treniraju.

I onda se ja opet pitam, ima i smisla trošiti dane i vrijeme svog i tako kratkog života na sasvim krive ljude?

Gledam po sebi, ja recimo uvijek za nekog tražim opravdanje, nalazim izgovor za nečije zajebavanje u zdrav mozak, često kažem ma nije tako mislio ili mislila, ma nije on loš čovjek ali život ga je malo sjebao, život ga je napravio upravo tako sjebanim kakav je, ali ja duboko u sebi vjerujem da je taj netko ustvari izuzetno dobra i kvalitetna osoba, i onda počinje sado mazo odnos u kojem se ja svim silama trudim naći ono dobro, kopajući i rujući po nekom kako bih našla samo iskru onog nečeg dobrog u toj osobi, jer ja u svojoj glavi vjerujem da je ta osoba upravo dobra, da je kvalitetan čovjek samo ga ja život malo sjebao.

Potraga za onim nečim dobrim i kvalitetnim u čovjeku je ponekad zaista Sizifov posao, ideš kao rak - dva koraka naprijed a onda te taj netko vrati tri koraka unazad....i ustvari nikako da kreneš samo naprijed, uvijek se vratiš barem korak unatrag.
Koliko je potraga zamarajuća, koliko opterećuje, koliko zna boljeti, a koliko iscrpi - to valjda najviše, jer zaista te ljudske glave i ljudska srca su valjda Pandorina kutija i ponekad je bolje i ne otvarati ih jer ne znaš što i koje čudo te čeka ispod poklopca....

Neko čudo koje će te isisati kao vampir, u jednom potezu i bez da trepneš.

Opet, duboko u sebi znam da s takvim, kako ja kažem - sjebanim ljudima ne bi trebalo imati baš previše posla ili ga imati ali u malim količinama, mene opet upravo takvi mame, upravo takvi ljudi su mi izazov i druženje s njima mi je prava avantura jer nikad ne znam što me čeka i na koju minu ću danas naletiti ili pak, što ćemo danas novo otkriti....

I onda, ja samu sebe pitam, dobro, jel ti sebe uopće voliš?

Moglo bi se reći da se ustvari i ne volim baš previše jer nakon svega što sam prošla, a dajem si zapravo da kažem da sam zaista prošla puno teških situacija, najmanje mi trebaju još neki novi teški i nedojebani ljudi sa svojim ludim glavama i obilježenim životima...
Ljudi s kojima ti je bol zajamčena, ljudi s kojima ti je igra toplo-hladno kao dobar dan, ljudi koje ljuštiš poput kapule, sloj po sloj tražeći ono nešto dobro u njima, a taj put tragača zna biti izuzetno bolan, iscrpljujući i težak...

Upravo tako teški i kompleksni ljudi, naporni su i izuzetno iscrpljujući, doslovce energetski vampiri, znam da su tako loši za mene a opet bez njih ne mogu...

Kako izgledaju veze u ranim 40-im godinama?

Događa li se sve brže nego kad si mlađi i blesaviji?

Ne znam, nisam u vezi, nisam niti pokušala biti u vezi, u biti nisam ni našla nekog adekvatnog s kim bih taj odnos koji se zove veza započela.
Vidim samo da sada u ovim godinama kada si kao iskusniji i zreliji je sve nekako drugačije. Sada točno znaš što želiš, nemam više onaj prag tolerancije za gluposti, barem ja nemam i ne želim ga imati. Ne pružam više baš previše prilika a opet na kontradiktorno je to da tražim ono dobro u svakom i kopam dok ga ne nađem....

Režem brže, reagiram najčešće odmah a nekad i ne, ukratko, ne da mi se s nikim više zajebavati, ali baš mi se ne da.

Znam što želim i što hoću od onog drugog i ne prihvaćam tako lako kompromise. Jednostavno sam umorna od kompromisa. Umorna sam od besmislenih odnosa, umorna sam od svega, ne da mi se, više mi se ne da zamarati glavu s besmislenim situacijama tipa - tko je što rekao, tko je što htio..

Nekad prije sam čitala između redaka, analizirala svoje ili tuđe odgovore, tuđe riječi, više to ne radim, umorila sam se...Rekla sam to što sam rekla i valjda sam i tako u tom trenutku to i mislila i najčešće me ne zanima kako je to druga strana protumačila, da li na pravi ili krivi način, ne zanima me...Rečeno je to što je, ako je netko protumačio moje riječi krivo onda je to njegov a ne moj problem....

Propali brak me poprilično emotivno iscrpio i zato valjda sada i jesam takva, pomalo kruta i okrutna... Nemam pardona i nemam živaca nekog preodgajati i imati neograničeno strpljenje i uvijek nalaziti opravdanja za nečija sranja..
Uostalom, koliko se možemo uopće preodgojiti u ranim skoro pa 40-im godinama. A opet s druge strane, tipovi - slučajevi me privlače poput magneta, baš takvi sjebani tipovi u glavi su moja opsesija... Sve kontra...

Umorna sam od tuđih besmislica, umorna sam od nečijih neodlučnosti, od razmišljanja hoće li ili neće, i šta će taj netko - nemam više živaca za takve igre, to s vremenom iscrpi i umori čovjeka.

Ljudi u ranim 40-im godinama bi najčešće trebali znati što žele od života, što žele od partnera, ali nije to baš uvijek tako, u biti, to uopće nije tako. Neki i umru a da ne znaju što žele, kao da cijeli život žive u nekom svom polusnu...

Mnogi od nas ne znaju što žele čak ni tada, mnogi su nesigurni u sebe radi svojih nekih loših bivših iskustava, neki su sramežljivi ili šta ja znam više kakvi.
Nemam živaca za te neke polu, za igre, umara to čovjeka ponekad. Iscrpi to, i onda kad te dovoljno iscrpi onda se odmakneš od svega jer ti takva igra ne predstavlja neku ludu sreću, jer ti ne predstavlja zadovoljstvo i ispunjenje...

Samo se odmakneš.

Ponekad je tako i najbolje, samo se odmaknuti od situacije i prihvatiti da ta igra nije dobra za tebe....I tako sjediš i čekaš neku novu igru, neki novi početak...