Sve se nešto zadnjih dana priča na sve moguće strane o zlostavljanju žena, brojke su totalno zabrinjavajuće. Svakih ne znam koliko minuta zlostavljena je jedna žena, neke zlostavljanje prijavljuju a najčešće se zlostavljanje ne prijavljuje jer nakon prijavljivanja zlostavljaoanja treba znati i smoći snage živjeti dalje i spavati sa istim tim zlostavljačem.
Sa zlostavljačem se najčešće i nastavlja živjeti i dijeli se i dalje životni prostor kao da nikad nije ništa ni bilo jer žene često nemaju izbora, nemaju gdje i nemaju kuda.
Neke se vrate u roditeljsku kuću ukoliko su roditelji živi ali ni tamo nisu sigurne jer ne znaš kada će taj neki razbješnjeni muškarac i tamo svratiti.
Neke potraže smještaj u sigurnoj kući ali mislim da je to manjina uglavnom, jer koliko su i tamo sigurne ustvari, možda i tamo jednom nekad taj netko svrati. A opet, mora se mijenjati jedan cijeli mikro svijet te žene i što je najgore i tog djeteta što nije nimalo lako i jednostavno. S druge strane sigurna kuća nije utočište i sigurnost zauvijek, sve je to samo privremeno, jednom mora doći trenutak kada ćeš otići od tamo i započeti život ispočetka negdje drugdje, neki novi samostalni život, da, novi život ali sa starim strahovima.
Nije to lako, nije to nimalo lako...
Baš malo razmišljam koje je zlostavljanje gore?
Da li je gore ono kad te suprug pošteno opali pa te onda klepi svako toliko, čisto da ne "izmakneš kontroli" i ne odaš se neposluhu. Boli, naravno da boli i jednom ako te klepi a kamoli ako takav okrutan način "komunikacije" postane nešto što je svakodnevno i nažalost normalno. Jadan si sam sebi, promijenio bi sve a ne možeš ništa, bespomoćan i jadan sam sa sobom i prepušten sam sebi u brorbi protiv zvijeri koja je veća i fizički jača od tebe. Sve bi nešto mijenjao a ne možeš ništa jer izbora skoro pa i nažalost nemaš. Pa čak i ako imaš izbor, ostaje ti strah jer budala će te jednom naći a podivljala zvijer nema kontrolu i bojiš se što će te snaći ako te nađe. Od mogućnosti izbora do nemogućnosti promijene ostaješ u suživotu sa zlostavljačem i nadaš se boljim i sretnijim vremenima koja će možda jednom doći. Trpiš i čekaš i čekaš, jer nema toga što jedna žena ne može izdržati, jednostavno nema... Nema te sile koja može slomiti jednu ženu, nema....
A opet, druga vrsta zlostavljanja o kojoj nisam čula da se toliko priča je ono tiho i podmuklo zlostavljanje. To je ono zlostavljanje koje ne ostavlja modrice, radi kojeg ne ideš na hitnu, zlostavljanje koje nigdje ne prijavljuješ jer se ne vidi, to je ono lukavo psihičko zlostavljanje koje je po meni gore i najgori oblik zlostavljanja. Nigdje se ne vidi, nitko za njega ne zna a posljedice ostaju jako dugo ako ne i zauvijek.
Strašno je kad jednoj psihički zdravoj i formiranoj osobi počneš lagano i tiho ali uporno rušiti samopouzdanje, jedan po jedan korak stalnim uvredama i vrijeđanjima koja su u početku sramežjliva i tiha ali vremenom postanu nešto što je normalno. Svaka gruba riječ ostaje ti duboko urezana u podsvijest i svijesno ili ne počneš razmišljati o njoj, da li je to zaista tako, jesam li ja stvarno tako glupa kao što kaže, jesam li ja stvarno tako nesposobna kao što on kaže? Jesam li zaista tako loša majka i grozna supruga?
Ma koliko god ti bio čvrst i jak u glavi, kad ti netko nešto svakodnevno ponavlja i uvjerava te u to, svijesno ili nesvijesno počneš vjerovati u to, vjerovati da si upravo tako loš kao što ti on svaki dan kači na nos.
Dakle, ruši ti samopouzdanje lagano i tiho, nagriza te kao rak, ni znaš da ga imaš, ali ruši tvoju ličnost, ruši lagano tvoj karakter, tiho te lomi i stvara od tebe jednu zavisnu ženu kojom može manipularati onako kako on želi.
Jer kako se može jedna osoba koja je bez snage i bez vjere u sebe otisnuti u svijet sama ili s djetetom, niti jedna. On je od nje uspio napraviti jednu poslušnu ovcu koju ima samo za sebe i onako kako on to želi...
To su ta psihička maltretiranja i manipulacije od kojih se ja osobno ježim jer sam i sama jedan dio toga prošla... Posljedice psihičkog maltretiranja su grozna, ali baš grozna jer se srušio jedan svijet, jedan karakter koji je građen jako, jako dugo godina. Oporavak je dugotrajan a o posljedicama ne bih...
Neki strahovi ostaju zauvijek, psihičke traume ostaju zauvijek a nitko ih ne vidi. Jedino ti znaš da ih imaš, sam sa sobom se nosiš onako kako znaš, sam ih rješavaš i protiv njih se sam boriš....
Post je objavljen 27.11.2013. u 19:35 sati.