Često nam se pojave ljudi u životu za koje mislimo da su oni pravi, oni vrijedni truda na kraju se ispostave da su oni zaista bili samo jedni krivi ljudi i oni oko kojih ne bi tebalo razbijati glavu i ne truditi se oko njih, jer čemu trošiti svoju dragcijenu energiju i živce na one krive?
Zaista, čemu?
Ali upavo ti neki krivi, ti neki nedojebani u svojoj glavi, ti su baš najzanimljiviji, ti su nam baš često izazov, jer oni ni sami ne znaju što bi sa sobom a kamoli s nama....
Treniraju nas, tesitiraju nas, provjeravaju nam granice, provjeravaju do kuda mogu ići, mi to sve toleriramo, nalazimo izgovore za takve neke, nalazimo opravdanja dok jednom ne puknemo i otkačimo ih brzinom svjetlosti, jer to čovjeka umori, to jednostavno iscrpi....
Svakoj igri jednom dođe kraj pa tako i to toj, igri treniranja nečijih živaca, svjesno ili nesvjesno ali živci se lagano i svakodnevno treniraju.
I onda se ja opet pitam, ima i smisla trošiti dane i vrijeme svog i tako kratkog života na sasvim krive ljude?
Gledam po sebi, ja recimo uvijek za nekog tražim opravdanje, nalazim izgovor za nečije zajebavanje u zdrav mozak, često kažem ma nije tako mislio ili mislila, ma nije on loš čovjek ali život ga je malo sjebao, život ga je napravio upravo tako sjebanim kakav je, ali ja duboko u sebi vjerujem da je taj netko ustvari izuzetno dobra i kvalitetna osoba, i onda počinje sado mazo odnos u kojem se ja svim silama trudim naći ono dobro, kopajući i rujući po nekom kako bih našla samo iskru onog nečeg dobrog u toj osobi, jer ja u svojoj glavi vjerujem da je ta osoba upravo dobra, da je kvalitetan čovjek samo ga ja život malo sjebao.
Potraga za onim nečim dobrim i kvalitetnim u čovjeku je ponekad zaista Sizifov posao, ideš kao rak - dva koraka naprijed a onda te taj netko vrati tri koraka unazad....i ustvari nikako da kreneš samo naprijed, uvijek se vratiš barem korak unatrag.
Koliko je potraga zamarajuća, koliko opterećuje, koliko zna boljeti, a koliko iscrpi - to valjda najviše, jer zaista te ljudske glave i ljudska srca su valjda Pandorina kutija i ponekad je bolje i ne otvarati ih jer ne znaš što i koje čudo te čeka ispod poklopca....
Neko čudo koje će te isisati kao vampir, u jednom potezu i bez da trepneš.
Opet, duboko u sebi znam da s takvim, kako ja kažem - sjebanim ljudima ne bi trebalo imati baš previše posla ili ga imati ali u malim količinama, mene opet upravo takvi mame, upravo takvi ljudi su mi izazov i druženje s njima mi je prava avantura jer nikad ne znam što me čeka i na koju minu ću danas naletiti ili pak, što ćemo danas novo otkriti....
I onda, ja samu sebe pitam, dobro, jel ti sebe uopće voliš?
Moglo bi se reći da se ustvari i ne volim baš previše jer nakon svega što sam prošla, a dajem si zapravo da kažem da sam zaista prošla puno teških situacija, najmanje mi trebaju još neki novi teški i nedojebani ljudi sa svojim ludim glavama i obilježenim životima...
Ljudi s kojima ti je bol zajamčena, ljudi s kojima ti je igra toplo-hladno kao dobar dan, ljudi koje ljuštiš poput kapule, sloj po sloj tražeći ono nešto dobro u njima, a taj put tragača zna biti izuzetno bolan, iscrpljujući i težak...
Upravo tako teški i kompleksni ljudi, naporni su i izuzetno iscrpljujući, doslovce energetski vampiri, znam da su tako loši za mene a opet bez njih ne mogu...
