Ljudi često kažu da je dobro biti optimist, da je dobro vjerovati da će se jednom nešto promijeniti - pogotovo ako su u pitanju međuljudski odnosi.. da ćemo jednom možda biti bolje osobe, da će nam odnos biti bolji...
Ma fige, nije uopće biti dobro optimist, neće se nikad ništa promijeniti u međuljudskim odnosima, jer situacija je upravo takva kakva je i ne može biti bolje, ne možemo se promijeniti, takvi smo - kakvi smo i nema nam spasa. Lažnim optimizmom samo gradimo kule na pijesku koje čekaju prvi val kako bi se porušile, kako bi porušile cijeli naš pomno građen klimavi svijet...
Dođe val i sruši nam kule, sruši nam život, sruši nam jedan naš emotivni svijet i onda se koprcaš sam sa sobom i svojim mislima hvatajući se za slamke kako bi pokušao spasiti barem jedan komadić tog nečeg, tog jednog našeg svijeta...
A čemu?
A zašto spašavati nešto što se srušilo?
Da je bilo dobro i kvalitetno sagrađeno ne bi se nikada ni srušilo... Pa čak niti najjači val ne bi mogao srušiti jednu kulu od kamena, ali onu jadnu od pijeska, da, lako se sruši..
Ali ima ono nešto životinjsko u nama ljudima što nas tjera na borbu, što nas tjera na vjerovanje u bolje sutra s nekim, što nas tjera na hvatanje za zadnju slamku, što nas tjera da tražimo ono nešto dobro u ljudima ma koliko oni prema nama bili loši ili zli, ima ta neka pokretačka energija...
Gledam samo po sebi i često se pitam zašto si to radim, što mi to sve treba?
A valjda mi trebaju takve borbene i istraživačke situacije, situacije da se borim za nešto do samog kraja, ali ne do samog kraja kao kraja, nego do samog kraja sebe. Borim se dok ne dođem do onog dna same sebe, dok ne dođem do situacije da me boli i da se raspadam, do situacije da sam na koljenima i da ne znam sama kako dalje.
I često ne stanem ni kada me netko dobro "našamara", baš onako pošteno kada te opali jezičinom po glavi, ne stanem ni onda kada me netko ponizi ili uvrijedi - ja jednostavno imam svoj cilj i ne stajem dok ne dođem do svog kraja, pa kakav god bio kraj nije bitno, bitno je samo da dođem do kraja.
I putem do kraja nailaziš na prepreke, na trnje, na razne zapreke, i ljudi koji te vole i okružuju kažu ti - stani, nemoj, nije to za tebe, ne treba ti to u životu, pa šta si radiš?
Ali ti ne čuješ jer samo jednostavno i bezglavo juriš prema svom cilju i ne staješ dok ne dođeš do zida. Putem postaješ svjesan da taj put možda i nema nekog smisla, da ta borba i neće dati rezultat koji ti želiš, koji ti tako silno očekuješ, ali svejedno uprkos svemu ti ideš i gazi ispred sebe, ne čuješ i ne vidiš....
Ideš glavom kroz zid, pa šta bude - bude....
Konačno, nakon svega dođeš do kraja, dođeš do zida umoran i iscrpljen i onda shvatiš da je sva borba i trčanje bilo uzaludno i bez ikakvog smisla, na kraju te čeka samo jedan hladan tuš, na kraju te čeka samo jedno bolno ateriranje na dupe, na samom kraju kraja i na samom kraju sebe shvatiš da ti je cijela tvoja borba bila uzaludna i sasvim bez veze jer nisi dobio ono što si htio već si dobio samo jednu pljusku koju nisi očekivao...
I tko je kriv za taj prijeđeni put i krvava koljena?
Nitko drugi nego onaj optimizam u nama, ona naša vjera u promjene, ona naša životinjska potreba da se borimo za nešto, za nekog.....
To je ona vrsta borbe za nekog kad sebe staviš u drugi plan, kad jednostavno izgubiš ego i kad si spreman radi nekog ili nečeg promijeniti cijeli svoj mikro svijet jer taj netko to kao navodno zaslužuje.....
I sad ispada - optimizam i vjerovanje nije dobro, treba stvar prihvatiti realno upravo onakvu kakva jest, a opet s druge strane da nije bilo te vjere u nešto nikad se ne bi ni pomakli i bez obzira na slomljenu dušu i krvava koljena, bar znaš da si nešto probao, bar znaš da si došao do kraja i opet si još jednom shvatio da imaš ogromnu snagu u sebi, jer da si kukavica nikad ne bi niti krenuo na takav "krvav put" već bi sjedio doma i čekao da to netko odradi umjesto tebe...
Nepopravljivi optimista zauvijek.....
