Blago tebi..... Ma kako je tebi lijepo životu ...... Lako je tebi.....
Ove rečenice često čujem u svom životu u zadnjih nekoliko godina i nikad, ali baš nikad me nisu iznervirale, ali što me u zadnje vrijeme izbace iz takta...Izbace me u sekundi...
Čim samo od svog sugovornika čujem takvu izjavu ja samo potvrdno klimnem glavom, nasmijem se i bezpogovorno ili okrećem leđa i odlazim ili naprasno odgovaram: ajde bok i poklapam slušalicu, što bi značilo da je kraj svake komunikacije za danas i za narednih nekoliko dana...
Nemam više ni živaca ni želudac slušati takve gluposti, ai baš iskreno nemam...
Je, možda mi je lakše jer imam neke egzinstecijalne stvari riješene, jer sam imala tu sreću da su mi se kockice posložile u životu upravo na pravi način ali to ne znači da nemam problema. Imam problema i nerijiešenih situacija u svom životu beskonačno mnogo, imam ih imam kao i svi....
Kako može biti lako i jednostavno jednoj razvedenoj ženi koja je uz to i samohrana majka jednog divnog malodobnog djeteta koje još treba pojesti puno palente da bi izrasao u normalnog i zdravog čovjeka?
Kako može biti lako jednoj ženi koja se sama odlučila na razvod braka?
Sama ta odluka nosi sa sobom jednu težinu, jednu veću odgovornost. Odjednom si sam kovač svoje sreće ili nesreće i naravno, kovač života svog djeteta jer si mu ti odjednom i majka i otac i sva njegova sreća....Nosiš sa sobom do kraja života naljepnicu da si upravo ti taj koji je želio da se ta zajednica rasprasne i da ćeš možda jednom od svog djeteta doživjeti osudu jer si upravo to ti pokrenuo a ne njegov savršeni otac... To sve ne mora biti tako ali nitko i ne garantira da upravo tako neće biti, dakle, nema pravila...
Kako može biti lako jednoj relativno mladoj ženi pred kojom bi trebao biti život serviran na dlanu a koja je iz braka izašla emotivno sjebana do kraja da još i dan danas se nosi sa svojim posljedicama i boli, koja se i danas još bori sa svojim demonima prošlosti koja je bila ne baš tako sjajna, od straha da se ne ponovi. Jednoj ženi koja se vjerojatno podsvjesno boji i griješi u koracima svakog mogućeg budućeg odnosa od straha da se ne ponovi i ne dogodi ono što je već jednom proživjela. Jer jednom možeš neke loše stvari sažvakati ali i drugi put, pa to bi zaista bilo previše, prebono i preteško...
Kako može biti lako isto tako jednoj ženi koja sama pokreće, ajmo reći neke svoje životne projekte koji je financijski koštaju ali baš koštaju, za današnje prilike i uvjete života puno. Neke obitelji gdje su oba bračna partnera zaposlena oni ne grade, ne pokreću, ja radim i gradim i pokrećem, upravo sama, a ne znam što će biti sutra...Kako može biti lako...
Ima toga još, ali da ne nabrajam....
I opet svaki dan nove borbe, svaki dan novi izazovi, svaki dan nešto novo što te klepi po glavi da si ošamućen samo tako.....
To što netko ne priča o svojim bolima i o svojim strahovima ne znači da ih nema.
To što netko ne sjedi doma svaki dan i plače nad svojom sudbinom i ne kuka svima oko sebe, ne znači da mu je lako i da nema problema.
To što se netko stalno smije i što je uvijek dobre volje ne znači da je unutra dobro, da mu život ide upravo onakvim tokom kako on želi, bez problema i bez popratnih sranja...
To što netko svaki dan hoda uzdignute glave i prkosi životu, ne znači da se u sebi ne slama i da nije na rubu snage i rubu samog sebe i svoje provalije...
Sve ono izvana što se vidi, nije pravilo da je netko dobro, da mu je lako i da nema problema...Treba ipak malo ponekad stati na loptu i sagledati stvar i život jednog pojedinca malo dublje, zagrebati po površini i suočiti se s otvaranjem Pandorine kutije....
To što ja nosim svakodnevno ovu ludu glavu na svojim ramenima, to što se uvijek smijem i veselim se kao budala životu i u svemu, ali baš u svemu nalazim nešto dobro i pozitivno, to što me mogu razveseliti sasvim male i naizgled beznačajne stvari i to što uvijek svaku situaciju okrenem na sprdačinu, smijeh i zajebanciju pa čak i onda kad mi je najteže, ne znači da mi je lako, jer nije mi lako, ni meni kao ni onima sličnima meni... Ali kažu da je to ipak stanje duha i karaktera...
Sve je samo stvar gledanja na problem, jer uvijek je čaša ili polupuna ili poluprazna, ali da mi je lako - nije, definitivno, nije....
I jednostavno više ne mogu slušati rečenice s početka ovog posta, jer svi se borimo i svi imamo svoje probleme i svoje strahove i nikom od nas nije lako, ali zato ne treba umanjivati ili negirati probleme onog drugog koji možda izvana izgleda sasvim sretno i zadovoljno, jer i taj izvana sretan je ispod kože samo jedan čovjek od krvi i mesa.....
Svakom je teško na svoj način i svatko od nas nosi svoj životni križ onako kako najbolje zna i umije i to treba razumijeti, shvatiti i poštivati....
