Često me pitaju od kuda mi ta silna snaga u meni?
Pitaju me odakle crpim tu silnu pokretačku energiju i samopuzdanje?
Pitaju me i odakle mi progresivnost?
Kad sve to čujem ponekad se zapitam i ja, stvarno, odakle mi?
Zar me svijet doživljava upravo tako?
Kad me tako doživljavaju moram reći da vrlo dobro igram igru koja se zove život, jer sve to što ostali vide to je samo ono nešto izvana, ono iznutra, oni duboki osjećaji patnje, boli, ponekad silne bespomoćnosti je samo privilegija mojih najbližih, mojih prijatelja. Onih prijatelja koji me znaju popriličan broj godina, onih prijatelja kojima ja čak i ne moram reći kako sam, oni to već sami znaju, oni to vide u mojim očima, oni - ta moja ne tako dobra stanja osjete, jer se znamo tj. jer oni znaju mene.....S njima nemam potrebe pričati o tome jer me čitaju kao otvorenu knjigu....
Za ostatak svijeta ja sam stijiena i pokretač i silna energija koja pršti...Dali je to iskreno tako?
Jest, često jest jer sam upravo tako i naučila živjeti, a to je valjda i dio tog karaktera s kojim se rađamo i koji nosimo kroz život. Taj dio neuništivosti....Valjda što te život više gazi onda ustvari sve više prkosiš i nedaš se, nedaš gušta, boriš se....
Život nas puno toga može naučiti, ovisi o nama koliko smo otvoreni da naučimo, koliko smo željni nove lekcije prihvatiti, dakle, puno toga ovisi o nama..
Naučila sam da svoje loše emocije boli, patnje, bespomoćnosti dobro skirvam, kako sam već rekla, to je privilegija mojih priijatelja, oni ostali ne znaju kakva bura emocija se krije ispod kornjačinog oklopa jer svijet je ponekad vrlo okrutan, svijet ponekad se veseli tuđoj patnji, tuđoj boli, kad ti je najteže i treba da ti da ruku e baš onda te još malo bolje nagazi, tako da ako patiš e baš onda patiš kako treba....
Odavno sam već odlučila da se mojom boli i mojom patnjom nitko nikad neće hraniti i odtuda to vješto skrivanje loših emocija...
Jer zašto? Zašto bi neki anonimus uživao u tome što mene boli, u tome što sam na koljenima?
Ne, nedam i jednostavno nedam... Moja bol i moja patnja je moja i isključivo samo moja stvar....Moju bol ću ja sama sa sobom riješiti u svojoj mračnoj sobi, sama sebi ližući rane....
Na kraju krajeva, sam se rodiš i sam i umreš....Lakše je sve podijeliti s nekim, popričati o tome ali opet, tko će to sve riješiti?
Sami ćemo riješiti i sami....To je tvoja životna igra i sam moraš povlačiti poteze jer ako ih sam ne povučeš, nitko ti ih neće ppovući, nitko ti ih i ne može ppovući, jer kako sam rekla, to je isključivo samo tvoj život....
Opet, gledajući s druge strane, stvar je mentalnog sklopa i te lude glave. Svi imamo izuzetno teške situacije u životu i uvijek imaš mogućnost izbora, ili ćeš u tragičnoj situaciji naći nešto dobro i gledati prema i samo prema tome ili ćeš sam sebe zatući svojim crnjakom i prepustiti se laganom ali sigurnom potonuću. Jer taj crnjak te povuče kao vir, najprije sasvim malo a već u drugom trenutku si na dnu neke bare i shvatiš da ti nema spasa, shvatiš da te obuzelo.
Bolje je onda presjeći odmah kad te dohvati samo malo nego kad potoneš cijeli. Kad si cijeli ispod površine teško da ćeš se sam iskoprcati....
Na kraju krajeva, život prebrzo prolazi, protok vremena je izuzetno brz i nema se vremena na loše situacije, nema se vremena na crnjake....Moraš ići naprijed, jer jednostavno moraš, imaš obaveze i nitko te ne pita kako si i jel možeš, nego jednostavno moraš i moraš.....Grabiš život svaki dan i uzimaš ono najbolje od njega, valjda....
Moraš naći tu neku uspavanu snagu u sebi da bi odigrao igru koja se zove život....Pogotovo ako si sam, ako nemaš partnera ili čak i ako imaš parnera ali je on upravo onaj tip muškarca kojeg kao da i nemaš pored sebe....Jer ti si lokomotiva, jer ti si pokretač, jer ti si sve nešto i nitko ne pita jel možeš?
Eto, od tuda valjda ta snaga u meni.....
Samo svjesnost da život izuzetno brzo prolazi i da te treba djelovati odmah i sad, ne prepuštati se lošim emocijama jer su one jako brze i brzo te uzmu pod svoju direktivu...
I naravno, brzo slaganje kockica u glavi u pozitivnom smislu jer kad na neku situaciiju, ma koliko god ona bila teška i trenutno bezizlazna gledaš s pozitivne strane, problem je gotovo na pola riješen i sve dalje je lakše...
Mnogi će reći, da, to su priče iz pričitanih knjiga za samopomoć..
Ne, ovo nisu priče iz knjiga, ovo je nešto što je tako i jedno jednostavno uputsvo kako odigrati igru koja se zove život na što lakši i bezbolniji način....
Post je objavljen 17.11.2013. u 20:58 sati.