Već duže vrijeme mislim kako bih se mogla skinuti s društvene mreže.
Smisao toga jednostavno ne vidim, sve mi je to tako nekako hladno i bez veze. Pratim objave i statuse nekih svojih prijatelja, poznanika i nekih umjetnika i zaigram tu i tamo neku igricu ali dugoročno ne znam šta da radim tamo. Niksam nikad vidjela smisao u druženju preko mreže.
Znam, neki moji frendovi su poprilično ograničeni vremenom i ne izlaze van na druženja tako da su im društvene mreže i virtualni prijatelji jedini izvor druženja i kako kaže jedna moja frendica - ta mreža mi je jednostavno prozor u svijet.
To razumijem...
Ali kako to sve pratim vidim sve više onih kojima mreža nije prozor u svijet već prozor u vlastito hvalisanje i preseravanje do boli, ali baš do boli. Sve neki statusi sjajni, sve neke slikice idilične, sve neka kvazi ljubav a sve samo jedna maska i jedna predstava za širu javnost poznatim virtulanim prijateljima. Sve se nešto predstavljaju i plasiraju detalje iz svog života koji bi možda htjeli da budu takvi svaki dan, tako sjejani i bajni, a sav taj sjaj je ustvari tako trenutan i jadan kad malo zagrebeš isopd površine.
Sve je to samo jedna dobro i nesjvesno odigrana predstava za širu virtualnu javnost...Sve je to ono nešto što bi željeli da tako bude a ustvari tako nije niti najmanje.
I onda kad gledaš te sve mahom hvalisave i pozitivne fotke pomisliš, ajme koja idila i ja bih tako a onda kad poneke ljude s mreže znaš i u svakodnevnom životu, znaš da to nije tako, da je to samo jedan slučajni trenutak njihove sreće i zadovoljstva uhvaćen brzim okidanjem fotoaparata, plasiran u javnost kako bi se stvorila lažna slika njihove laže sreće.
Što sve to više gledam, sve mi je to jadnije, sve mi se više povraća od toga.
Malo je onih iskrenih na mrežama, malo je onih i skrenih uopće u virtualnom svijetu
Svi bi htjeli biti netko ili nešto drugo a virtualni svijet je upravo odlična pozornica za takve predstave, baš idealna.
Predstavljanje sebe u nekom sasvim drugom svijetu.
Ispunjavanje svih naših malih želja i prezentiranje u javnost - neka svi vide kako je meni dobro, kako ja uživam, kako sam ja dobila ovo ili ono... U biti, totalno sranje od kojeg mi se u zadnje vrijeme sve više povraća.....
Slike nečijih novih noktiju, slike putovanja po New Yorku, slike dobivenih nekih skupocijenih poklona, slike kupljenih najnovjih ekstra automobila, slike obiteljske idile kada su svi na okupu, svi nešto kao puni ljubavi i sreće, sve nešto ultra lažno.
I svi ti neki objavljivači takvih statusa i fotografija, svi nešto očekuju da im se diviš, da im lajkaš, da im kažeš - super, i ja bih isto, blago tebi, ajme pa to je divno....
E pa meni se sere više od toga, jer to sve niti je divno niti je krasno....Sve lažni sjaj, sve neka samo iskrena bijeda i usamljenost u dubini sebe.
Često mi dođe da stavim neki totalno neumjesan komentar ispod nečije slike, u biti ne neumjesan, nego samo onako iskren, neko samo moje mišljenje koje će se sigurno kositi s očekivanim komentarom objavljivača, ali ne, zadražavam ipak toliko malo pristojnosti da svaki komentar ipak zadržim za sebe, čisto da ne blamiram te ljude jer ne bi bilo u redu prema njima, ili bi ipak možda bilo u redu, čisto da i oni shvate da se njihovi statusi ne sviđaju baš svima i da se njihove fotke ne dopadaju baš svima ali onda bi to pokrenulo lavinu problema koji bi vjerojatno doveli i do očekivanih problema i van virtualnog svijeta.
Jer kako možeš nekog izblamirati na njegovu zidu, u njegovom virtulanom svijetu, pred njegovim virtualnim prijateljima, ipak, to je katastrofa većih razmjera. A kad bolje promisliš, nije to blamiranje, to je samo jasno neslaganje s masom, to je samo biti svoj i u ovom virtualnom svijetu.
Jer kuda bi vodio ovaj svijet kada bi svi voljeli iste stvari, kada bi nam se svima sviđalo sve isto?
Nikuda, hvala svemiru na različitostima.
Sjećam se, jednom je jedna moja frendica objavila neke svoje fotke koje su mnoge njene prijatelje ostavile bez daha, naišla je na osudu, na nevjericu, jer kako je mogla to objaviti, te slike su mnoge šokirale, moram priznati i mene pomalo ali te fotke koje je ona plasirala su ustvari samo jedan pravi i iskreni život, jedna prava ljudska surova realnost koja ju je zatekla u tom trenutku u njenom životu.
Ona ja na svoj zid samo plasirala jedan pravi i stvarni život, jednu bol i patnju. Ona je bila samo iskrena i skinula veo zavaravanja i spike - život je lijep..... Svih je iznendalia samo zato što je bila iskrena kroz svoje objave, mnogi su je osudili i krivo gledali radi toga - samo zato što je bila iskrena....
Ali trebalo bi biti baš suprotno.
Ako već nekog treba prosuđivati, treba osuđivati one s lažnim sjajem, one s lažnom srećom i statusima tipa - njihov život je baš savršen a ove druge, koji su samo obični ljudi od krvi i mesa, ljudi od boli i patnje, upravo takve treba podržati i nakloniti im se jer su i u virtualnom svijetu gdje svi često živimo živote koji nisu naši, oni ipak smogli snage i hrabrosti i pustili nas u jedan svoj mali svijet, jedan svijet gdje smo svi mi samo obični ljudi i vodimo samo neke obične a opet ipak tako neobične živote....
Jedne prave, duboke i iskrene živote gdje nema glume, gdje nema preseravanja i nadmetanja čije je bolje i čije je ljepše...Jedan svijet boli i tuge a opet istovremeno svijet sreće i zadovoljstva...
Post je objavljen 26.12.2013. u 10:40 sati.