Ima u životu našem svakodnevnom zaista svakakvih dana, sretnih, manje sretnih, tužnih, radosnih, ushićenih. Svi ti dani su mi nekako podnošljivi manje više, izdržaim ih nekako, moram, na kraju krajeva, kao da i imam neki ludi izbor, ali dan ili dane tupila mrzim, jednostavno ih mrzim, ne podnosim ih, ustvari podnosim, ali baš vrlo teško...
Ujutro se probudiš tup i otporan na sve vanjske podražaje, ne reagiraš, doista si samo onako tup i najčešće ti cijeli dan prođe u takvom raspoloženju, ako imaš sreće bude to samo dan.
Ako nemaš sreće, onda to bude period tupila....
Jutros sam se upravo takva probudila. Probudila sam se s osjećajem tupila. Gledam se u ogledalo i ne vidim se. Gledam četkicu za zube i pitam se šta ću s njom?
Gledam šminku i gledam je, samo je gledam i razmišljam kako bi bilo samo dobro da se ta šminka sama nanese na moje lice jer se meni to upravo sada neda raditi. Meni se neda čak ni našminkati a kamoli obući, presvući, sjesti u auto i krenuti u još jedan novi dan i u još jednu borbu s vjetrenjačama.
Neda mi se, danas mi se stvarno neda i super bi bilo današnji dan samo jednostavno prespavati, ali ne ide to samo tako...
Dan ne pita kako si, imaš svoje obaveze i rješavaj ih kako znaš i kako umiješ. Nema escape!!!
Teško mi je hodati, teško mi je pričati. Hodam po gradu i molim sve sile svemira da ne sretnem nikog poznatog, jer danas mi se baš neda ni pričati. Neda mi se ni smijati, baš mi se ništa i nikako neda.
Ulazim u firmu i svodim komunikaciju na minimum jer mi se neda razgovarati i nema to veze s ljudima koji me okružuju, ne, nema to veze s njima, sve to jedino ima veze isključivo i jedino samnom.
Jer danas je dan tupila i moram taj dan odraditi onako kako znam....Teško podnosim takve dane, nadam se da će sutra biti malo bolje, nadam se da ću se sutra istrgnuti iz ovog osjećaja.
Osjećaj tupila je dobar, treba ga prihvatiti, treba ga naučiti spoznati i osjetiti, naučiti se nositi s njime ali takav osjećaj na duže staze nikako ne nosi ništa dobro...
Težak si sam se sebi, ma osim što ne podnosiš sebe što nije nimalo lako, ne podnosiš ni sve ostale oko sebe, što opet nije lako jer si htio - ne htio okružen ljudima, nažalost....
I baš si sad mislim kako bi mi bilo dobro samo da mi je malo pobjeći na neki svjetionik daleko od svega i daleko od svih jer mi se samo želi biti u izolaciji bez suvišnih pitanja kako sam i šta mi je....
Dobro sam i nije mi ništa, samo mi je trenutno danas loš poredak zvijezda na nebu i ne trebam nikog i ne želim nikog pored sebe, eto, samo mi je to....I nema to veze s ljubavlju i s time volim i nekog ili ne, ne, to ima veze samo i isključivo samnom i nikim više....
Dođu ponekad takvi trenuci. Dođu ponekad takvi dani koje bi bilo najbolje samo prespavati, ali....
Čak nešto i prespavati nije lako iako se čini baš tako jednostavno i lako...Ali nije...
Dan je gotovo pri kraju, obaveze koje su danas bile tu uglavnom nisu izvršene jer ipak je danas dan tupila i danas mi se upravo baš ništa neda raditi.
Danas želim biti samo tupa, upravo onako kako se i osjećam...Bez puno riječi, bez puno priče, bez puno ičeg....
Veselim se trenutku kada ću leći u svoj krevet, pokriti se preko glave i spavati....Trenutku kada ću biti sama sa sobom jer upravo je to sada jedino što mi treba, od svega na svijetu meni treba biti samo sam sa sobom skromno, zar ne?
Djeluje skromno a opet je biti sam sa sobom upravo veliko bogatstvo, ponekad čak i nešto sasvim nedostižno...Pravi luksuz....
Nadam se da je ovo samo i jedino jedini dan tupila koji će trajati samo danas i da će sutra biti opet onako sve po starom kako to inače bude....
Dan tupila je super stvar, ali kao i sve u životu ... Sve je dobro u malim količinama....
