U što se zaljubljujemo?
Često imam neka svoja razmišljanja u što se zaljubimo ili što nas privuče k nekoj osobi?
Razlozi su razni, neki su razlozi pravi, neki su krivi...Uvijek sam mišljenja da je ono što je pravo to ostaje zauvijek...
Ponekad čujem od nekih osoba za nekog muškarca kojeg upoznaju da je supper tip ali da nema para, te kao, šta će joj onda jedan takav?
Sablazni me taj odgovor jerte pare koje su u zadnje vrijeme toliko svima bitne i važne su ustvari samo jedan bitan detalj ali tako prolazan. Kao što se kaže, danas imaš, sutra više ne moraš imati, prema tome zaljubiti se, voljeti nekog, biti s nekim samo radi i isključivo radi toga je za mene vrlo licemjerno, pokvareno i u najmanju ruku proračunato.
Uostalom, kakav moraš biti karakter i kakav želudac moraš imati da bi bio s nekim u vezi samo i isključivo radi toga. Kako nekog voljeti samo radi para recimo?
Iskreno to mi nije nikad bilo jasno. Jest, život je lakši i udobniji kad imaš love ali je li novac jamstvo ljubavi?
Je li novac jasmtvo da ćeš nekog voljeti zauvijek?
Nije, naravno da nije...
Isto tako fizički izgled, što je sa fizičkim izgledom?
Fizički izgled nas onako privuče na prvu, ošamuti nas, stavi nam jedan veo preko očiju jer zasljepljeni isključivo fizičkim izgledom i zaljubljenošću ne vidimo sve ono ostalo manje kvalitetno što ta osoba nosi u sebi. Jednom kad prođe ta zaljubljenost, ta opijenost njegovom ili njenom ljepotom i privlačnošću, odjenom kao da progledamo.
Shvatimo da ta naša kristalno fizički savršena osoba ima mane, ima brdo nedostataka koje s vremenom prerastu iz malog problema u nešto veliko, nešto nepremostivo i tada nastaje razdor, nastaje razlaz.
Iz jedne pakleno bolesne kvazi ljubavi prelazimo u stanje netrpeljivosti jer nismo karakterno kompatibilni i sva ta ljepota kojom smo na početku bili opijeni nestaje. Bujicom grubih riječi i djela shvatiš da ni ta ljepota nije dovoljan razlog da nešto ostane zauvijek.
Ipak, realno gledajući, danas smo mladi, lijepi i utegnuti, za koju godinu kad nas načmu životni problemi i kad nas polako počnu sustizati godine, više to ništa nije tako.
Nismo više ni tako mladi, ni tako lijepi a još manje tako utegnuti. Nažalost, ali to je prirodan proces, svi starimo i svi ćemo jednom ostariti.
Dakole, i taj famozni fizički izgled je nešto vrlo relativno u našim životima...
Što je onda to nešto pravo što nas povezuje zauvijek?
Što je to nešto nas jednom zauvijek spoji i ne rastavlja nas?
Jednom je meni jedan moj frend objašnjavao da je kruna svakog odnosa prijateljstvo, i stvarno kad bolje razmislim to je upravo tako.
Prijateljstvo je upravo sve, alfa i omega nekog odnosa.
Biti prijatelj s partnerom je jamstvo uspjeha i jamstvo kvalitete odnosa.
Ne malo puta sam čula priče kako su prave ljubavi, ali one baš prave nastale iz jednog sasvim bezazlenog i prijateljskog odnosa i onda je to nešto što je bilo zauvijek. Druženjem i upoznavanjem i ta fizička ne privlačnost je nestala jer su se aljubili, zavoljeli su nešto drugo u onom drugom, a to drugo nisu bile ni pare, ni status, ni ljepota već ono nešto unutra u čovjeku.
Zavoljeli su si svoje sasvim različite karaktere, spojile su im se duše i to je bilo to. Komunikacija i bez riječi, dovoljni su samo pogledi da se zna šta tko misli.
To je valjda ta ljubav na nakom višem nivou, ljubav kad neku osobu osjećaš i ne treba ti reći da nije dobro jer ti jednostavno znaš da sada u tom trenutku on ili ona nije dobro. Jednostavno se samo osjećate....
To je valjda onda ta prava ljubav.
Iskreno prijateljstvo, dubok i iskren odnos i onda se jednostavno dogodi ljubav. Jednom se probudiš i shvatiš da ti on ili ona užasno nedostaju u životu, shvatiš da ako ih i ne čuješ samo jedan dan da ti fale, shvatiš da kad ti samo i spomenu drugu ženu ili muškarca da ti to smeta i da si čak pomalo i ljubomoran iako ste samo kao frendovi...
Ljubav između dvoje ljudi se samo dogodi, ona se samo odigra bez ikog išta pita...
Imamo li para ili ne, sviđamo li se jedan drugom ili ne, jesmo li tipovi muškarca ili žene koje smo uvijek priželjkivali u životu?
Svi naši principi odjednom padnu u vodu i nestanu jer se iz jednog sasvim običnog i nevinog prijateljstva rodila jedna ljubav upravo onakva kakva bi trebala biti....
Ljubav u kojem prihvaćamo onog drugog upravo onakvog kakav jest i zanemariš sve ostalo prolazno jer zavoliš ono nešto što čovjek nosi u sebi, ono nešto što se nikad ne promijeni, ono nešto konstantno, a to je duša.......
E to je onda ona prava ljubav.....
