Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

25.02.2014., utorak

Pravi muškarac .....

Sve mi je manje jasno gdje u ovom ludom vremenu naći jednog normalnog tipa.

Normalnog?

Što god to značilo "normalnog" je u dananje vrijeme i u 21. stoljeću pojam normanog je vrlo upitan i na kraju krajeva jedna vrlo osobna i individuana stvar jer sve ono što je meni i za moj pojam normano ne mora biti i nekom drugom normalno i obrnuto, naravno.

Gedajući sve je više i više muških sponzoruša i lovaca na ženski miraz jer vrijeme je krize i recesije i svi imamo sve manje posla a k tome imamo i sve manje love i super je prilika uoviti neku koku koja ima sređen život na svim poljima osim na emotivnom. Eto, priča o iskjučivo i samo ženskim sponzorušama u sekundi pada u vodu jer je taj pojam postao u današnje vrijeme postao i vro pomodan među muškarcima.
A opet, svakom imponira imati partnera zaposlenog, sa stanom i autom i po mogućnosti kakvom takvom karijerom tako da se taj ili ta dotična samo prikrpati na nečiji vlak i živjeti...

Opet, vani se sreću i upoznaju i oni zauzeti tj. oni nresretni u svojim brakovima i nekim kvazi dugogodišnjim vezama. Takvi najčešće traže samo malo zabave kako bi razbili svoj do zla boga dosadan i monoton život. Ponekad se dogodi i da igrom sučaja zalomiš s jednim takvim zauzetim i onda to nekako polako krene kao neki bezazlen flert a završi suzama jer on stalno kuka i plače kako je nesretan u svom braku i kako je pitanje trnutka kada će taj brak puknuti a ti kao i manje više svaka žena povjeruješ i onda čekaš i vremenom shvatiš da tip prodaje maglu i da tip ima muda za sve osim da nestane iz svog braka i ostavi svoju ženicu.

A i zašto bi?

Pa nije budala. U braku, kakav god da bio, ima onu neku sigurnost, ima nekog tko ga čeka doma, ima ono nešto što je već poznato, ono nešto što već zna u dušu i zašto sada riskirati s nekim novim i upuštati se u nešto sasvim novo i nepoznato kad ni sam ne zna s kim ima posla i kako će to izgledati kad jednom počnu živjeti zajedno. A opet, s druge strane, ima i svoju ekipicu s kojom brije okolo i tu i tamo ueti neka koka koja će mu barem na malo razbiti bračnu monotoniju i životnu kolotečinu.
I život opet naravno ide dalje....

Jedna od kombinacija koje ti uete kad si vani su oni kako ih je zovem 20+. Nemam ništa protiv muškaraca iz grupe koji spadaju u 20+ ali gledajći realno sebe, pitam se, što bih ja radila s nekim iz grupe 20+? Ništa, ali baš ništa. Taj dio odrastanja uz 20+ sam već odavno prerasla i zaista mi je najmanje potreban jedan takav dečkić pored mene, pojedem ga za doručak. Dakle, opet promašaj....

E sad, ostaje još jedna grupacija koja je tu približno mojih godina, dakle, plus ili minus od mene ali ti su sami...Oni su već zanimljivi ali opet i uvijek jedan ali....Čim mi se pojavi tip cca mojih godina i sam je, ja kao jedan tipičan duboki i analitičarski škorpion, odmah se zapitam što s tim tipom nije ok.

Zašto je sam?
Koji je njegov problem?
Nije li do sada našao ljubav ili je jednostavno samo emotivno sjeban?

I tu počinje neka priča koja najčešće završi totalnim fijaskom. Zašto?
Zato jer tipu pružiš priliku i družiš se s njime i vremenom ga upoznaješ polako ali sigurno i naravno da je tip pod lupom i analiziraš ga, jer to je nešto sasvim normalno, barem meni. I onda shvatiš da je tip emotivno sjeban do jaja, ili shvatiš da je neki psiho i onda se zapitaš, šta će mi još jedan takav u životu, to sam već imala i nije mi bilo dobro. Dakle, još jedan takav mi ne treba niti najmanje a i na kraju krajeva zašto uopće gubiti vrijeme i dragocjen život na ispravljanje krivih drina????
Zašto biti opet i ponovo nečiji psihijatar i psiholog?
Besmisleno zar ne?

Ma ne kažem, ima, ima još uvijek nekih normanih tipova. Opet, ponavljam, normalnih, što god to značilo, ali ono, normalnih - da tip nije neka pičkica, da je muško kao što bi muško trebalo biti.....

Ima muškaraca u pravom smisu riječi ali valjda sve su rjeđi ili su zauzeti....A opet, kažu da ti se u životu daje samo ono što možeš izdržati pa valjda to vrijedi i za muškarce...

Zauzeti, oni u nesretnim brakovima, pičke u duši, emotivno sjebani, oni koji ni a svojih 40 još uvijek ne znaju što žele i traže se još uvijek, pijanci, jebivetri, rastavljeni, ostavljeni, razočarani, ego tripovi, narcisi, ljubavnici, pravi muškarci i sl. komadi - pa neka si svatko odabere što želi u toj šarenoj ponudi života......

- 18:45 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.02.2014., ponedjeljak

Vjerovati u život ....

Postoji li sudbina?

Je li nam životni put već predodređen ili nam se čini da formiramo život po vlastitim željama?

Postoje putevi kojima hodamo kroz život i mislimo da smo si ih sami izabrali.
No jesmo li taj put sami izabrali?
Čini li nam se da samo sami biramo već neki od ponuđenih životnih scenarija koji su dobri za nas, koji su samo nama namijenjeni kako bi nešto naučili iz vlastitog života?

Često razmišljam o ovim pitanjima i odgovor redovito ne znam. Uvijek se nekako lomim oko pravog odgovora, ukoliko uopće i postoji pravi odgovor na ova pitanja.

Često nam se u životu dogode bolne i teške situacije. Situacije u kojima smo sigurni da je to totalni kraj za nas i da sutra možda više ne postoji, tada se pitamo, čime smo to zaslužili? Zašto baš meni? Zašto baš ja?

Ali sve situacije na našem životnom putu ma koliko bile bolne i teške su nam ustvari učitelji a o nama samima ovisi koliko ćemo biti razboriti i koliko ćemo u datom trenutku biti hladne glave te promatrati novonastalu situaciju bez emocija i kako ćemo iz toga izvući ono najbolje za nas kad nam se u jednom trenutku čini da gubimo tlo pod nogama i život nam se ruiš kao kula od karata.

Nije to lako, nije to nimalo lako i potrebne su godine ako ne i životi da bi sami sa sobom došli do tog stadija, ako ikada i dođemo...

U svakom zlu postoji ono nešto dobro, ali baš postoji, to znam i u to bezpogovorno vjerujem jer sam se i sama na svojoj koži u to uvjerila neborjeno puta.

Sjećam se jedne svoje životne situacije kad sam očajnički ali baš očajnički htjela doći do svog cilja. Htjela sam ostvariti nešto za što sam ja smatrala da je dobro za mene, da bi moglo biti dobro za mene jer sam si ja tako nekako isplanirala život i kako sam si ja isplanirala tako je moralo i biti, tako je moralo biti u mojoj glavi....
U mom "predviđenom" tada životnom scenariju to nije bilo zapisano tako kako sam si ja zamislila, zapisano je bilo nešto sasvim drugačije!

Godinama sam smišljala razne kombinacije, godinama sam smišljala razne trikove i smicalice, gotovo svakodnevno se nadmudrivala sa životom kako bih ostvarila svoj cilj. Moja osobna borba za ostvarenje cilja je poprilično potrajala, nisam odustala, ali.... Počela sam polako shvaćati da ono što sam si ja zamislila kao nešto što bi bilo najbolje za mene postaje neostvario, i nije to ne znam kako neostvarivo, nego jednostavno, taman kad kreneš prema cilju život ti postavi nogu i vrati te na početak puta i tako neborjeno puta, a onda sam odustaneš i jednostavno samo pustiš da sve teče, da ide nizvodno pa šta bude da bude....

Bila sam jako tužna, bila sam i ljuta radi neostvarnja mog cilja, mog zadatka, bila sam tužna jer sam ja planirala i željela jedno a život mi je uporno priređivao sasvim druge scenarije, uporno me šamarao i stavljao na mjesto.
Godinama sam imala gorak okus u ustima kad bi se samo i dotakla teme mog neostvarenog cilja - jako gorak u ustima i beskonačno puno frustracija.

Sada, nakon što je prošlo nekoliko godina od tog perioda, nakon što sam se fizički i emotivno odmakla od svega, tek sad vidim da je tako bolje, tek sad vidim da imam tolike sreće što me je život šamarao i na sve moguće načine spriječavao k mom naumu.
Tek sad vidim da mi tijek života ustvari opravdano nije dao da mi se ostvari moj zacrtan cilj.
Sada na sve to gledam jednim sasvim drugim očima, sve to gledam iz nekog novog kuta i zaista sam sretna i zahvalna svim silama svemira koje su me odmicale na sve načine od mog osobnog i sebičnog cilja.
Jer, ma koliko god nam nekad bilo teško i mukotrpno u životu, ipak na kraju vrijedi ona stara - nije svako zlo za zlo ili, u svakom zlu ima nešto dobro.

Važno je samo koliko mi sami imamo povjerenja u život da mu se prepustimo i da nas nosi i čini ono najbolje za nas.....

- 22:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.