Postoji li sudbina?
Je li nam životni put već predodređen ili nam se čini da formiramo život po vlastitim željama?
Postoje putevi kojima hodamo kroz život i mislimo da smo si ih sami izabrali.
No jesmo li taj put sami izabrali?
Čini li nam se da samo sami biramo već neki od ponuđenih životnih scenarija koji su dobri za nas, koji su samo nama namijenjeni kako bi nešto naučili iz vlastitog života?
Često razmišljam o ovim pitanjima i odgovor redovito ne znam. Uvijek se nekako lomim oko pravog odgovora, ukoliko uopće i postoji pravi odgovor na ova pitanja.
Često nam se u životu dogode bolne i teške situacije. Situacije u kojima smo sigurni da je to totalni kraj za nas i da sutra možda više ne postoji, tada se pitamo, čime smo to zaslužili? Zašto baš meni? Zašto baš ja?
Ali sve situacije na našem životnom putu ma koliko bile bolne i teške su nam ustvari učitelji a o nama samima ovisi koliko ćemo biti razboriti i koliko ćemo u datom trenutku biti hladne glave te promatrati novonastalu situaciju bez emocija i kako ćemo iz toga izvući ono najbolje za nas kad nam se u jednom trenutku čini da gubimo tlo pod nogama i život nam se ruiš kao kula od karata.
Nije to lako, nije to nimalo lako i potrebne su godine ako ne i životi da bi sami sa sobom došli do tog stadija, ako ikada i dođemo...
U svakom zlu postoji ono nešto dobro, ali baš postoji, to znam i u to bezpogovorno vjerujem jer sam se i sama na svojoj koži u to uvjerila neborjeno puta.
Sjećam se jedne svoje životne situacije kad sam očajnički ali baš očajnički htjela doći do svog cilja. Htjela sam ostvariti nešto za što sam ja smatrala da je dobro za mene, da bi moglo biti dobro za mene jer sam si ja tako nekako isplanirala život i kako sam si ja isplanirala tako je moralo i biti, tako je moralo biti u mojoj glavi....
U mom "predviđenom" tada životnom scenariju to nije bilo zapisano tako kako sam si ja zamislila, zapisano je bilo nešto sasvim drugačije!
Godinama sam smišljala razne kombinacije, godinama sam smišljala razne trikove i smicalice, gotovo svakodnevno se nadmudrivala sa životom kako bih ostvarila svoj cilj. Moja osobna borba za ostvarenje cilja je poprilično potrajala, nisam odustala, ali.... Počela sam polako shvaćati da ono što sam si ja zamislila kao nešto što bi bilo najbolje za mene postaje neostvario, i nije to ne znam kako neostvarivo, nego jednostavno, taman kad kreneš prema cilju život ti postavi nogu i vrati te na početak puta i tako neborjeno puta, a onda sam odustaneš i jednostavno samo pustiš da sve teče, da ide nizvodno pa šta bude da bude....
Bila sam jako tužna, bila sam i ljuta radi neostvarnja mog cilja, mog zadatka, bila sam tužna jer sam ja planirala i željela jedno a život mi je uporno priređivao sasvim druge scenarije, uporno me šamarao i stavljao na mjesto.
Godinama sam imala gorak okus u ustima kad bi se samo i dotakla teme mog neostvarenog cilja - jako gorak u ustima i beskonačno puno frustracija.
Sada, nakon što je prošlo nekoliko godina od tog perioda, nakon što sam se fizički i emotivno odmakla od svega, tek sad vidim da je tako bolje, tek sad vidim da imam tolike sreće što me je život šamarao i na sve moguće načine spriječavao k mom naumu.
Tek sad vidim da mi tijek života ustvari opravdano nije dao da mi se ostvari moj zacrtan cilj.
Sada na sve to gledam jednim sasvim drugim očima, sve to gledam iz nekog novog kuta i zaista sam sretna i zahvalna svim silama svemira koje su me odmicale na sve načine od mog osobnog i sebičnog cilja.
Jer, ma koliko god nam nekad bilo teško i mukotrpno u životu, ipak na kraju vrijedi ona stara - nije svako zlo za zlo ili, u svakom zlu ima nešto dobro.
Važno je samo koliko mi sami imamo povjerenja u život da mu se prepustimo i da nas nosi i čini ono najbolje za nas.....
Post je objavljen 03.02.2014. u 22:13 sati.