Ljudi kad se razvedu, kako žene a tako i muškarci, često znaju likovati i očajavati u smislu:
Sve, ali baš sve sam mu dala, sve je bilo kako je on htio, podilazila sam mu, trpila sam ga a tako mi je vratio. Sve je imao uz mene a vidi kako je to cijenio. Sve najbolje godine života svoga dala sam njemu a šta sad imam? Ništa!!!
E pa nije to baš tako, ustvari, to baš tako ne bi trebalo biti, ne bi se trebalo tako gledati na stvar, nije to ok.
Prvo svi smo se oženili za nekog jer smo upravo to sami htjeli, dakle, nitko nas nije tjerao da to učinimo. Vjerojatno smo se oženili za nekog jer smo tu osobu jednom i nekad voljeli baš onakvog kakav jest. Prihvaćali smo sve njegove mane i veličali sve njegove vrline ili pak smo bili toliko u magli da nismo vidjeli pravo stanje stvari do jednog trenutka kad smo odjednom progledali ili dok se sranja ispod tepiha nije nagomilalo toliko da to više nije tepih mogao podnjeti.
Partnera ili partnericu smo si odabrali isključivo sami i sami smo si odgovorni za posljedice našeg krivog ili lošeg izbora. Nema tu mjesta za kriviti nekog drugog osim nas samih. Kako smo si prostrli tako i liježemo....
Prebacivanja tipa kako smo sve napravili radi njega ili nje su meni osobno malo glupa, iako sam i sama bila u toj fazi neko kratko vrijeme.
S nekim ulaziš u vezu ili brak iz ljubavi, iz pojma voljeti nekog, prihvatiti ga a što je ljubav nego davanje.
Davanje sebe, pažnja prema njemu, brižnost, zaštita, udovoljavanje, titranje, treperenje i sve ono što ide s tim, i šta ima u tome loše?
Nije mi jasno kako s nekim krenuti u neki partnerski odnos a sve te osjećaje dozirati ili ti si meni rekao danas dva puta volim te pa ću i ja tako tebi.
Kako tako?
Onda to i nije ljubav, to je neki odnos s računicom, koliko ti meni, toliko ja tebi...
Uvijek jedan partner voli više i to je normalno jer svi smo različiti i svatko ljubav i emocije ispoljava na svoj način, netko kroz njenost, netko kroz brigu, netko kroz udovoljavanje, svatko ima svoje načine.
Nama ženama je malo lakše reći volim te, muškarci to pokažu na neki svoj samo sebi poznat način ali nam daju do znanja da su nam tu....
I onda čemu na kraju nekog odnosa predbacivanje tipa ja sam njemu sve a on je meni to vratio tako?
Čemu to?
Pa da nije bilo ljubavi i brižnosti ne bi sve to ni radili za nekog.
Gledam svoj slučaj recimo, ja sam za svog bivšeg supruga zaista napravila jako, ali baš jako puno i danas nije mi žao radi toga. Sve sam radila za njega zato što sam ga onako nesavršenog voljela do boli, zato što sam vjerovala da će jednom biti bolje i da će se jednom među nama nešto promijeniti i da će nam se kockice posložiti kako treba. I kad je došlo vrijeme da podvučemo crtu ispod našeg odnosa ja sam zaključila da sam mu dala sve što sam mogla i da je moja savjest čista i da nemam niti malo grižnje savjesti prema njemu i prema našem braku a on neka se misli...
Da ga nisam voljela i poštovala ne bih to sve ni radila, jer jednostavno ne bih, ali to je bila ljubav a kako ja kažem, ljubav je davanje....
Ljubav treba davati i širiti je, davati sebe je divan osjećaj, biti prema nekom brižan, njegovati ga, pomagati mu to je krasno, ali baš krasno i nema ljepšeg osjećaja od davanja sebe.....
I zato sam mišljenja da nakon raspada neke zajednice ne treba očajavati i nabrajati kako smo mi učinili sve a on to nije cijenio jer nije to problem, nije to greška...
Ljubav smo poslali u svemir i ona će nam se vratiti, nije se vratila od ovog partnera ali vratiti će se od nekog drugog, ako ne od drugog, onda od trećeg, ali vratiti će se sigurno jer to je isto kao kad baciš jabuku u zrak, ista ta jabuka jednom mora pasti.
To je taj zakon ljubavi....
Post je objavljen 07.01.2014. u 19:00 sati.