mislijedneplavusche

31.01.2015., subota

arhaični versi... pjesni čeznuća...

kako li me žežu tvoje riječi slatke kao vatren pečat što roblje ga nosi utisnut duboko do srži mi meke ostavlja mi rane, pepeo u kosi dotaknut te želim za ognjem još žudim pružam hladne ruke da malo se griju tek toliko da me opet sprži plamen a tad se ko mrtve golubice sviju ove ruke koje želim tebi oko vrata, na grudi ih djenut, pritisnuti blago, žudeć tvojim dahom disati zauvijek ne vjerujuć da ti ne bi bilo drago uzalud mi čežnja obavija tijelo i slušam ko zvjerka, pomno i u strahu, dok šapućeš drugoj riječi mile, strasne, ostavljaš me samu, izgubljenu, plahu osjetiš li ikad ljubeć tuđe rame zadihan od strasti, da nešto se zbiva, zastaneš li časkom i pogledom svrneš pomisliš da možda netko uz te sniva? ćutiš li tad okus prašine i trave opor bljesak sunca, dodir smijeha sretna, maštanje uz rijeku, prepletanje duša, "...zagrljaj do sutra, i- ne budi sjetna..." ne spominješ, dušo, ne zovu te zvuci čarolije tajne što je naša bila možda tek na časak u sjećanje dopre miris moje puti, pepela sa krila

- 17:03 - Komentari (52) - Isprintaj - #

25.01.2015., nedjelja

pjesniče ludi, gdje ti je duša...

ovo sam sročila dok sam se depilirala u kupaoni... ... dok sam se dočepala olovke i papira, pol toga je ishlapilo. jebemti staračku zaboravljivost! pjesniče ludi, gdje ti je duša da pišeš verse što tako žare kamo me vodiš strastima svojim zar one za me ništa ne mare? rumen u licu, tek nježni dašak, polako moje dotiče grudi krade se vješto, tapka i mazi, širi ko pelud, i drhtaj budi dotakni usne uzdahom svojim resicu uške zanjiši blago pusti, ne diraj, još je prerano da činim ono što mi je drago samo me gledaj i prstom klizi znam, nije lako, grabit bi htio, plahosti nema u tvojoj riječi, prokleto znadeš da sve bi smio! a riječi tvoje, o blagi Bože! dok čitam drhte i pletu prsti poražen biva i stid i sumnja trebaju tvoji mi guzovi čvrsti da stisnem k sebi mišićje muško potonem žudno, predam se gola, posrčem biserje sa stegna tvojih zamirem s tobom od slatkog bola ne, o, ne bludi, glupava ženo tlapnja tek to je, čeznuće riječi imena tvojeg ne spominje više to nisi ti, ne buncaj o sreći! nije to igra s otmjenih dvora čipkasti rubac sa damskog skuta, nit plitki versi fine gospode ne, to je strast što dušu guta! na vrućem ognju tvojega ženstva gdje slast proključa u sjeni bedra očajna ženo, sad sumnja pali, diže se, guši drhtava njedra oštrica britka nemilo reže i krv sa duše buja i kliže stapajuć suze, sokove žića i Parke sve su joj bliže i bliže istinu ištem, ne trebam varku, čitajuć verse već um se gubi okrutni barde, milostiv budi ili me pusti, ili me - ljubi!

- 20:03 - Komentari (23) - Isprintaj - #

24.01.2015., subota

sonetne vježbe

dragi eeee, ne kudi me jako, ovo je samo pokušaj, samo nastojanje da u formu strpam ono što mi bezglavo luta u glavi. ta znaš me, često me žestina odvede u nekontrolirani dio mozga, gdje se nemoćno prepuštam strasti. a onda ratio posustaje jer sam ja tako htjela. nepopravljiva hedonistica. i znaš da me muza zajebe u ključnom trenutku. sonet oh, ti me tjeraš pisat sonete pretešku formu išteš od mene daj se skuliraj, ne budi dijete što čekaš od žene zaljubljene? ne vidim, eto, pred svojim nosom ni ekran, ni tipke, sve mi je bijelo prekrila sliku svojom sam kosom drhti mi pogled na tvoje tijelo bio si blizu, prokleto blizu usna na usnu, prste na grudi bedro na bedro, cjelov u nizu ruka mi tvoja ludilo budi i što sad mogu osim soneta kad tvoja žudnja već drugoj leta kontrasonet budalo mala, naivna ludo ne moči suzama moje rame ja volim mamit ženskinje hudo to je tek vesela igra za me ne trebam ljubav, ni tvoje tijelo tek trofej, recka, ti si u nizu hvatao tebe samo sam smjelo da osjetim kako uzdišeš blizu, čezneš, žudiš, vapiješ mene dotaknut barem, dobiti pažnju zamijetih tvoje očajne zjene i znadoh odmah - već si na ražnju. uživam patnju, dobit me nećeš! paklenih muka putem se krećeš.

- 23:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #

22.01.2015., četvrtak

lagano pohotni versi... ;)

tvoje su riječi zrcalo mojih kad püt nas vodi, udara nujno iskrsne na tren putenost ljudska i tijelo zove, toplo i bujno ne znaš ni tada što se to zbiva dok srce bubnja, znoj svuda teče a ipak slutiš dodire nježne misao k njojzi, k Ljubavi kreće burno me bude ti versi žudnje mekanom, krhkom vratu se mazi jezička vršak, te usne vlažne, trbuhom plešu pakleni vrazi! naginjem obraz, baršun na strnjku dok usne dalje srču bjelinu oštra me brada reže do vriska nemoćna klizim u slasnu dubinu

- 19:37 - Komentari (17) - Isprintaj - #

versi ljuveni...

Znamo, oh, znamo, te riječi slatke U čežnji silnoj srčemo žudno Ko kapi zadnje iz prazne čaše Bdijemo uz njih, brižno i budno Oko nam vreba nestašni bljesak Najmanji tračak Njeg've blizine Misao svaku dirnemo pomno I duša drhti tad od miline Možeš li, zlato, suspregnut ruku Ne taknut Njene obraze sjajne Udisat milost mirisnog daha Pod skutom svojim dok skriva tajne? Ne mogu, dušo, to ni ja sama Bestidno skidam sa sebe halje Ludošću slijepom nudim se Njemu Dopuštam ruci da ide dalje...

- 18:34 - Komentari (10) - Isprintaj - #

21.01.2015., srijeda

za one koji vole ljubavne verse

potiljkom struji sad dah tvoj vrući leđa pred tobom bestidno naga tek sanjiv šapat u mojoj kosi i nježnost meka, topla i draga vještinom maga odižeš pramen dlanova punih zlaćanih niti tek uzdah samo, sputana Eho, ne želiš svoju žudnju mi kriti trenutak samo, stisnut do bola i ruka krene, dašak vreline obgrli trbuh, traži mekoću, obrise boka, struka dubine plamti mi koža, ramena bukte niz leđa rosa požude vrela dotakni, ljubi, dograbi, uzmi, ta što još čekaš, dajem se cijela... prsti i dalje prolaze mirno, polako dirnuv treptave grudi, pa onda skrenu, nemarni, laki, kušajuć što li se u meni budi... ne mogu više, žerava peče i vrat i kožu. zabacim kose, unatrag čelo, tražim ti usne k žuđenom tebi valovi nose

- 19:42 - Komentari (18) - Isprintaj - #

zašto pišem samo ljubavne pjesme

- 11:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.01.2015., subota

za annaboni, kamenčići za bolje snalaženje na putu kroz šumu poezije...

tražiti neki posebni sinopsis u lirskoj pjesmi, ma kako izgledala narativno po strukturi, nema naročitog smisla. čitala sam pjesme i filozofske spise sv. tereze avilske, i da ne znam njezin životopis i povijesnu pozadinu, smatrala bih te pjesme očitanjem najvatrenije čulne ljubavi prema posebnom muškarcu. i jesu! no ne radi se o partnerskoj romantičarskoj ljubavi prema nekom vitezu, nego dubokom, egzaltiranoj, ekstatičnoj ljubavi prema vjerskom subjektu/objektu obožavanja. budući da nisam tako duboko u vjerskim vodama niti senzibilizirana za takvu vrstu poezije, nisam ih mogla doživjeti u onoj punini i vrijednosti kao što bi mogao neki odani vjernik. no, iz dobro napisanih stihova i najokorjeliji nevježa osjetit će ili neće, ovisno o sposobnosti vlastitog senzibiliteta i strpljivosti odgonetanja, ljepotu samih riječi, njihovog smisla, zvučnosti i osnovni dojam kojeg pjesma ostavlja na čitaocu. ako nema ni trunke talenta u tom smislu, onda znači da nema ni empatije, i onda nema ni smisla raspravljati o poeziji. sama struktura pjesme izgleda razlomljeno, s poveznicom motiva lopate kao simboličkog sredstva za rješavanje nakupljenih nepravdi. lopata je sredstvo kojim se nasipavaju rupe, iskopaju, pa zakopaju, zakopava se blago, no zakopavaju se i strvine. lopata je stvar kojom možeš pljesnut nekog po guzici, ili ga mlatnut tako da se opruži. kad se govori o cijeni nečega u nominalnoj vrijednosti, onda svaka lopata zemlje, možda i zlatne prašine, ima vrijednost. robnu. konkretnu. materijalnu. koliko lopata vrijede dani provedeni u nadi? koliko lopata iznosi svaka poruga mojoj svakoj vlasi na glavi, i koja je vrijednost oka modrog kao najdublje more? stih je slobodan, uzo bilnu upotrebu simbolike, metaforike, uzvika, nabrajanja, oksimorona, detalja upravnog govoraa koji doprinose dinamici stihova, ritam je uglavnom ujednačen, brz, no pjhesničke slike čvsto stegnute sintagmama, uz dosta aluzija na neke svima poznate situacije iz svakodnevnog života. osnovna tema pjesme je ljubav, strukturalno: razgovor o ljubavi. zapravo monolog. imaginarni sugovornik kojem na temelju nekih nedoumica i indirektno nabačenih pitanja, sugovornik (opet meni omiljena ich forma) odgovara. ton pjesme je tvrd, odrješit, taman. vlada koloristička jednoličnost (sinestetički). Pošto ljubav, malena? već prvi stih pokazuje smijer dijaloga, sumnja u čistoću lljubavi kojoj valja biti čista, neukaljana, bez ikakvih natruha grijeha; izraz "malena" , uobičajeni ljubavni epitet, nježni pridjev prisnosti koji se otjelovljuje kao imenica, konkretna osoba grubi odrešiti odgovor: Jedna lopata za oduševljenje jednom guzom, A drugi ćeš puta uzeti kameru Neupitni digitalni dokaz trenutne zaigranosti indiskretni detalj implicitne seksualne konotacije, vrlo čest u stvarnom životu, oduševljenje, čisti puteni pokazatelj čulne napetosti i želje Jedna lopata za svaku minutu Vremena kojem je ukinuto poštovanje - vrijeme koje valja poštovati i cijeniti kod onih koji ga imaju premalo, takvu neobzirnost obično imaju oni koji nisu u stanju razumjeti, koji ne znaju kud će od puste osamljenosti i dosade, i smatraju da se svi trebaju ravnati po njima, uz povremene blagonaklone ustupke A obećao si mi 1001 smrt Ako ne budem poslušna - vrlo česta želja ljudi da onaj drugi bude potpuno pokoran i da posluša sve savjete i naredbe, pod krinkom brižnosti i ljubavi. zapravo sebična manipulacija i izazivanje osjećaja krivnje kod onog drugog Jednom ću lopatom odalamiti Sve one o kojima si rekao prljavu riječ - zapravo izdvajanje činjenice da se o drugima vrlo ružno i s nepoštovanjem govori iza leđa, naravno, neprimijetljivo, nekažnjeno, pa bi bilo interesantno znati što se priča kasnije drugima o sugovorniku (obično se radi o insinuacijama, pretjervanjima ili degutantnoj indiskreciji) Rovove ćeš kopati i neće ih biti dovoljno na poljima širokim kao istok kopat ćeš dok se ne izvrne koža s ruku i obraza Da se umiješ u svojem kasnom kajanju - pa osoba iz pjesme osjeća da takvo nedolično i nečasno ponašanje valja biti kažnjeno, stoga "krivac" neka iskusi muku kopanja jame za sve one pogane riječi koje je izrekao o drugima, uključujući i istočnu stranu svijeta poznatu po visoravnima, nepreglednim ravnicama i stepama (tj. širokom prostoru) U noći kad si skupljao zvijezde I dijelio ih širokogrudno Malo meni A malo bijelim snovima koji su izbjegli krvoproliće -kitica govori o ružnoj navici istovremenog udvaranja i slanja komplimenata, što je uvredljivo i prosto ponašanje, u to je upletena i situacija kad se spominju bivše ljubavi, posvećuju im se pjesme, no istovremeno se daje kroz kontekst i direktno do znanja da se misli i na sadašnju ljubav. I u toj noći (govorim o tebi, srećo!) U pjesmi za mrtve bilo je mene potpuno žive S kolačima, tajnim znakom poljubaca I ruševinama koje valja obnoviti ja nisam ta što ponosno ostavlja svoj buket na raspelu Nit mislim za tako nešto podnijeti račun - a takvo je ponašanje ne samo nekavalirsko nego i degradirajuće za one koji su otišli, a namjerno kompetitivno za one koji su ostali. pri tomu je posebno degutantan detalj samohvale o činu poklonstva onima koji više nisu prisutni. Pošto ljubav za one Što nude podsmješljivu priču o ženama Koje čekaju triput - pitanje vrednovanja ljubavi onih ljudi koji s podmijehom odaju tuđe intimne tajne, ne, ne bih željela da o meni netko kasniej priča da sam zahtijevala posebni krevet, adekvatni položaj i određene, vrlo kontolirane kretnje, s detaljnim opisom koje i kako, khm, khm Khajuraho Khajuraho Khajuraho - ovdje je simbolika višestruke radnje naglašena iterativnim oblikom i aliteracijom na jedan od hinduskih hramova posvećenih kama-sutri Zgrnut ću riječi lopatom Volimteljubimtemalena Ineželimnikakveznanstvenerasprave - uz navođenje uobičajenih ljubavnih izljeva strasti i odrešite naredbe udaljavanja zbivanja od ičega sa strane Zgrnut ću stihove repetirane u beskonačnost Jer zanijekao si me već prve noći Prebrisati slike jedine istine iz tvoje privatne zbirke ogledala I ti ćeš ponovno sjati u svojoj nevinosti - u kontrastnom prikazu naglog preokreta nijekanja bliskosti i nesposobnosti gledanja istini u oči, usprkos prethodnim verbalnim dokazima ljubavi i odanosti Koliko lopata košta klečanje pred golim ramenom durge osvetnice I pljesak nakon uspješne predstave U kazalištu zvanom: obrana od opće opasnosti - u skladu s višekratnim obratom situacije, dirigiranim ne toliko osobnom odlučnošću koliko kalkulatorstvom i manipulacijom situacije na terenu, ponovno upucavanje onoj koja ga je nemilo istjerala iz svog životopisa, i ponovno moljakanje i puzanje na koljenima usprkos istovremenom obraćanju drugoj strani: Jer mogao bi me vječno voljeti Mogao bi sa mnom živjeti A meni je suza tako nepoznat pojam I opasno je na suho rađati - mogao bih te vječno voljeti, mogao bih s tobom živjeti, no si si, eto, okrutnica, pa sam primoran ljubav zatražiti ošet s druge strane, možda mi uspije milostivu umilostiviti, da se smiluje meni, koji tako uspješno manevriram...kakav notorni deja vu! Kolika je cijena smijehova i snjegovića zakonika i dubokog mora, igara u kojima valja stajati mirno dok ne obaviš jutarnju smotru o milosni generale ruku praznih od snova koliko lopata valja štedro izbrojiti da plati se suma sumarum za gomilu usahlih ljubavi - i na koncu svečana zakletva da one druge, više nema, da je s tim gotovo, da je otišla, no neprestano u javnosti izranjaju ti posmrtni ostaci koji su navodno već pokopani i nepovratni. nek košta da košta no ja ne naplaćujem arheološke artefakte zaboga! Za sva ostala tričava dugovanja lopata mi baš dobro leži u ruci zaključak: detaaljiziran prikaz psiholoških vrlo čestih pojava među ljudima, moralno prema svim etičkim parametrima neprihvatljivi, uobičajene situacije tipa "obećanje ludom radovanje", neodgovornost prema osobnim emocionalnim relacijama s drugim osobama koje su ukazale povjerenje i odanost. po pitanju strukture takvih ličnosti valjalo bi načiniti cijeli novi esej, no budući da je ovo samo analiza pjesme, koja govori o nekim neugodnim temama o međuljudskim odnosima općenito, a na primjeru jedne imagirnarne veze koja je zbog navedenih razloga došla svome kraju, a ne stvarnih osoba, onda je suvišno o tomu ovdje razglabati. daklem, pjesma je ilustracija međusobne duševne udaljenosti, nesretne konstelacije različitih očekivanja i namjera, gdje je zapravo glavni kontrast u nesposobnosti spoznaje i samospoznaje sugovornika i odlučnosti druge osobe da zbog mnoštva navedenih razloga riješi konflikt odlaskom. i teško je za vjerovati da netko od čitalaca bađš nika nije doživio situaciju u kojoj je bio izigran, kojem se lagalo, kojem su se govorila nesuvisla opravdanja, i koji se konačno izvukao iz situacije neopravdane privrženosti nekoj drugoj osobi. dakle, jedan općeniti događaj, dobro poznat svima, situacija koju su opjevavali pjesnici otkad je pismenosti, pisali romani, tragedije, znanstveni traktati, psihoanalitički protokoli, a ja, eto , jednu pjesmuljicu. :)

- 18:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

16.01.2015., petak

laku noć...

ne češljaj mi oblake ne češljaj mi oblake neka hodaju sami pusti ih, zar ne vidiš kako su plahi i mirni večeras kao moje misli što htjele su tebi u pohode ne – ti reče- ne primam goste neuredne donosiš trunje u kosi mirise iznad smijeha i očiju kišu na jeziku ruke pune pjesama i noge teške od prošlosti. Najprije bi izravnao oblake Isplahnuo nebo do bijeloga Stresao svaki list sa grana što pružam ih kao darove Pomeo svaku travku s mojih riječi ono što ostane dobro zagladio blanjom Da ne viri sramotno iverje mojih želja A onda mi ostaklio dušu rozenkvarcom Dahnuo, krpom obrisao pomno do visokoj sjaja Pa bih stajala tako ispod praznog neba Sjajna u tvojem velikom dvorištu, dragocjena sadnica okljaštrenih vrhova čista od misli, čista od duše, čista od sjećanja oprana od sebe i svojih oblaka neću posluhnuti zov tvojeg mamca za patke i neću ti doći u pohode tek pružit ću ruke daleko i grliti svoje čupavo nebo.

- 22:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.01.2015., srijeda

a sad jednu staru koruzu za lahku noč :)

- 23:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #

vratija se šime...

- 19:23 - Komentari (49) - Isprintaj - #

11.01.2015., nedjelja

lakme

- 18:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

09.01.2015., petak

Nenamjenska pjesma sa sretnim završetkom

postoje romani s ključem. postoje i pjesme s ključem. postoje i nenamjenske pjesme, čisto onako, kao stilska vježba, izraz trenutnog srčanog ritma, koju svatko može smatrati i svojom osobnom. zar se ne prepoznajemo pomalo u svakom znaku horoskopa? pa bi se netko mogao naći npr. u ovoj pjesmici: target=_blank> neki drugi bi osjetili žmarce na ovo: target=_blank> Pošto ljubav, malena? Jedna lopata za oduševljenje jednom guzom, A drugi ćeš puta uzeti kameru Neupitni digitalni dokaz trenutne zaigranosti Jedna lopata za svaku minutu Vremena kojem je ukinuto poštovanje A obećao si mi 1001 smrt Ako ne budem poslušna Jednom ću lopatom odalamiti Sve one o kojima si rekao prljavu riječ Rovove ćeš kopati i neće ih biti dovoljno na poljima širokim kao istok kopat ćeš dok se ne izvrne koža s ruku i obraza Da se umiješ u svojem kasnom kajanju U noći kad si skupljao zvijezde I dijelio ih širokogrudno Malo meni A malo bijelim snovima koji su izbjegli krvoproliće I u toj noći (govorim o tebi, srećo!) U pjesmi za mrtve bilo je mene potpuno žive S kolačima, tajnim znakom poljubaca I ruševinama koje valja obnoviti ja nisam ta što ponosno ostavlja svoj buket na raspelu Nit mislim za tako nešto podnijeti račun Pošto ljubav za one Što nude podsmješljivu priču o ženama Koje čekaju triput Khajuraho Khajuraho Khajuraho Zgrnut ću riječi lopatom Volimteljubimtemalena Ineželimnikakveznanstvenerasprave Zgrnut ću stihove repetirane u beskonačnost Jer zanijekao si me već prve noći Prebrisati slike jedine istine iz tvoje privatne zbirke ogledala I ti ćeš ponovno sjati u svojoj nevinosti Koliko lopata košta klečanje pred golim ramenom durge osvetnice I pljesak nakon uspješne predstave U kazalištu zvanom: obrana od opće opasnosti Jer mogao bi me vječno voljeti Mogao bi sa mnom živjeti A meni je suza tako nepoznat pojam I opasno je na suho rađati Kolika je cijena smijehova i snjegovića zakonika i dubokog mora, igara u kojima valja stajati mirno dok ne obaviš jutarnju smotru o milosni generale ruku praznih od snova koliko lopata valja štedro izbrojiti da plati se suma sumarum za gomilu usahlih ljubavi nek košta da košta no ja ne naplaćujem arheološke artefakte zaboga! Za sva ostala tričava dugovanja lopata mi baš dobro leži u ruci a meni se baš čini najprikladnija target=_blank>

- 19:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

05.01.2015., ponedjeljak

preslagivanje duhovnog interijera...

ne mogu pobjeći od svoje biologije. kažu da se u našem mozgu sve što smo ikada čuli, vidjeli, doživjeli, promišljali, osjetili, na neki način pohrani u tamo neke mračne nevidljive zakutke. na tavan, u podrum, u zemunicu, u trap, kutijice i bačve. nemam pojma, ali ne vjerujem da je baš tako. jer vrlo brzo bi iz nas počele frcati kojekakve uspomene, stare karte, komadi igračaka, ruke koje nam se pružaju u lice, nekakve suze i padovi s drveta, razbijena koljena i prva lutka s haljinom od tila. više vjerujem onima koji kažu da je naš mozak tako sređen da pohranjuje uspomene i događaje, sjećanja i misli i nekakve privremene arhive, a onda, ako se to ne rabi često, onda ih naprosto stavi na neku sitnu vatricu i fajl po fajl zdilita do kraja. do kraja, tako da ne preostane ni jedan jedini neuron s nijednom jedinom molekulom pohranjenog sjećanja. falabogu, ne moram raditi velika spremanja svakih nekoliko godina. onako nisam neki pedant i opsesivna picajzla koja voli sve po špagici. znam da su mi neke stvarčice spremljene u neke tamo kutije, u nekoj velikoj sobi, gdje mirišu snopovi kamilice i bosiljka, vlati omotane špagicom, gdje cvjetovi vise okrenutih glavica naopačke. moja je baka na tavanu u škrinji držala svoju dotu, lanene plahte, ručnike, a okolo su mirisale ljekovite trave. ne moram raditi nekakve revolucionarne preraspodjele. naprosto ne mislim na ono što je pohranjeno negdje tamo u mom osobnom polumraku. ako mi zatreba, znam da ću naći. a ono što mi trenutno ili dugoročno treba (joj, sad bi me lingvisti zašpotali za nepravilnu upotrebu glagola) volim imati što više pred očima. ili barem da mogu nanjušiti svojom zagorskom nosinom. nema se vremena preslagivati i razmještati. sve stane tamo gdje je najlakše dohvatiti. ponekad si dozvolim vremenski i prostorni luksus (ne, ne umišljam da imam tako veliki mozak da baš sve stane što bih željela ) i onda dekoriram sa slatkim stvarima koje me osobito vesele (lutanje krkom, onaj velebni uron u zdjelu sa škampima u vinu, nezaboravni miris drvenine u gutljaju žlahtine, prašina srebrne mjesečine i zagrljaj mojeg poluodraslog obradatilog mlađeg sina koji se nedavno prvi put obrijao) . imam samo jednostavni čvrsti namještaj na koji se mogu udobno zavaliti, mekani tapecirung vlastitog razmaženog samozadovoljstva, i gomilu udobnih mekih foteljica za dobrodošle goste. za one koji su samo oficijelni posjetitelji spremljeni su radni stolci ( da se ne zadrže predugo, he, he). i, naravno, pri ruci neophodne stvarčice kao što je partfiš, domestos i raid. za prljavštinu koja hoćeš-nećeš uletava kroz otvorene prozore i gura se ispod praga. sori, jesam možda šlampava, ali nisam zmazana! poslušajte glas ove žene. duboki čvrsti glas uz poneki vibrato. tek toliko da pokaže da je žena. praznina prostora oko nje, izdvojene sekvence njezinih intima, tako daleko od onoga što se vidi kroz prozor, van zidova, iza naslonjača... http://www.youtube.com/watch?v=GQRRI49czqk V kaže : maria dolores me podsjeti na moju baku, jaku i sposobnu zenu, koja je cesto znala reci da kad god se rodi zensko da mozes samo plakat .. na svu sreću, u ovim našim krajevima polako se mijenjaju stavovi. pristalica sam teze: misli globalno, djeluj lokalno. ak niš drugo, ponašaj se kako misliš i osjećaš i morti utječeš na nekog još nesvrstanog oko sebe. makar na svoje klince. ja svojima velim: pazi si na curku i čuvaj je kao nježnu biljku. i ne čudi se ako te ogrebe trnom ako budeš grub i nesmotren. moja muterica se čudi kako ležerno prihvaćam nered. hja, na koncu konca, zmazani tanjuri nebuju pobegli, a mojim klincima je važnije da ih saslušam (kad kao ludi pubertetlije uopće požele čuti mamin glas i mišljenje, ha, ha). točno, mama si dok si živa. i, da! bake! sretan je onaj koji je imao baku. V kaže : Ima neki novi trend u Americi. Isprazniti stan od ama baš SVEGA. Samo najminimalnije stvari za život i rad/studij. Zvuči mi cool. Potkapa temelje konzumerističke neduhovnosti. A i razni "dekorateri" ostaju bez posla. Koliko prostora i vremena da se desi nešto novo! hm, praktično i gotovo po feng shui. stvara se slobodan prostor za novo, svježe. no nisam sigurna da je baš kul imati takav propuh ko na kolodvoru. bit tog "pokreta" je zaista usmjeren na život u potrošačkoj neovisnosti. lijepo. ionako ne nosiš deset cipela najedamput. ponekad mi se desi da kupim časopis i čitam o ljudima za koje pojma nemam što znače u našem kotaru i okolici, gledam slike stvari koje nikad neću kupiti, saznajem o "događajima" sezone koji imaju utjecaja samo na povećanu tiražu. i onda hitim u reciklažu. dekorateri, stilisti i raznorazni prodavači zbiljam ostaju bez posla. ali usprkos toj lagodnosti ne vođenja računa o zapravo nebitnim stvarima ne bih mogla živjeti bez osobne unutarnje dekoracije. bez vlastitog gotovo baroknog razmještanja svijetlih boja, mirisa i dodira u mojoj glavi. ne mogu imati mozak minimalistički ispražnjen. živim sada i ovdje. naravno. za drugo se nema vremena i prostora. i treba znati načiniti redoslijed i odrediti prioritete. to sam naučila birati (ah, konačno, nakon mladenačkih zabluda, neznanja, ideala i povremenog totalnog kaosa). no znam da iza tog trenutnog poretka stoji i ono što ću u satima mentalne dokolice ponovo razgledavati, opipavati, nalaziti neku novu svrhu, ljepotu, možda i shvatiti da treba hititi natrag u kutiju, da bi bilo razoreno vremenom. daleko sam od isposničkih mudrovanja i duševnog asketizma. uostalom, i buda je shvatio nakon dugotrajnog meditiranja pod svojim fikusom gdje mu je mjesto. imao je poprilično veliku trbušinu. samo je u glavi naučio staviti stvari skladno, na mjesto koje je najzgodnije za postojanje. a vjeruj, imao je itekako prostora u svom mozgu, i imao je u njemu toliko "stvari" koliko mi nećemo skupiti dok smo živi. V kaže: Naime, prostor treba osjetiti, stopiti se s njim. Tek tada možemo osjetiti što nam on govori da je dobro za nas. Možda će trebati neki komad namještaja (nikako kauč) staviti na Hartmanovu liniju ili čak čvor da se izbjeglo da čovjek boravi u njemu http://www.radiestezija-bioenergija.hr/simptomio_.html Možda će negdje trebati staviti ili izbjeći postavljanje ogledala da bi se preusmjerio tok energije. I tko zna što još zove li se to odrastanje? sazrijevanje. sakupljanje iskustava. učenje života. prihvaćanje vlastitosti, bez obzira na okrutni imperativ odgoja, okoline, sugestija kako treba živjeti i što imati u sebi. i življenje u spokojnoj prožimajućoj harmoniji sa samim sobom i onim okolo sebe? čitala sam... ...pismo čovjeka koji mi je pričao o neuspješno završenoj vezi sa ženom koju je volio. ponekad je nije razumio, a, sudeći po svemu, ona se još manje trudila da razumije njega, zarobljena u svom malom uplašenom egu. nesretan je, shvatio je da su toliko različiti da njegove jednostrane dobre namjere nisu doprle do njezinog srca. pisao je riječi koje ona nije mogla više razumjeti. zapravo, nikad ih ni nije razumjela. zato je njihova veza neuspješno okončana, a on je svoje osjećaje sada rasprostro pred sebe, u potpunoj iskrenosti, odbacivši suvišni otpad želja, bojazni, nesigurnosti, očekivanja, ideala, potreba za ljubavlju, bijega od osamljenosti. sam sa sobom, u svom velikom praznom stanu, konačno je počeo pospremati razbacane još uvijek drage drage predmete koji su u oluji očaja ostali na podu. kao prazne flaše piva i razbacani opušci, ostaci jegera na daščici poslije tuluma.mislio je da vrijede više... koliko sam puta poželjela da dobijem neko takvo slično pismo. da zaokružim priču, da vidim jasno što to pripada meni, što njima, što je za zaborav, što odmah za crnu vreću, da usput pokupim i tuđe smeće, ili vratim ono što mi ne pripada. da pošteno podijelim sve misli i zablude. kao igračke u zajedničkoj igri, a onda se klinci posvade i bijesno pokupe i ono što pripada tebi. eh, daj ti onda traži natrag, ili budi velikodušan pa mu ostavi za uspomenu i dugo sjećanje!... kao da nismo iz sebe ispraznili sve što smo htjeli reći, pokazati, napraviti. neizrečeno, a osjećano počinje gušiti i oduzimati dragocjeni prostor kao suvišna stvar na polici. gledamo je svakog dana, vidimo da je prašnjava, prljava, nekorisna, kao celofan od razmotanog poklona, a ipak je uporno držimo na vidiku. nekorisnost u ovom slučaju podrazumijeva pritiskajuću tromu bol, koju ne možemo izraziti riječima, jer ih nismo izgovorili kad je bio trenutak da održimo mirnu staloženost i urednost vlastitog spokojstva... V kaže: Smatram da se čovjek treba osloboditi svega onoga što mu odvlači pažnju sa stvarnosti, sada i ovdje. Stvarnost jeste za čovjeka nepredvidiva, ali je vidljivo što ona od njega očekuje: ili se uključi ili se makni Nešto poput plesa. Ako se svira valcer, ne kukaj što nije tango. Ili pleši valcer pa makar ga tek učio i uživaj u tome ili se makni sa podija. hmmm.... dobro smatraš, ali to treba naučiti provesti u djelo. ili si bogomdan takvim životnim spoznajama. stvarnost od tebe ne očekuje baš ništa. ne moraš se ni uključiti, niti micati. naprosto jesi u tome ili nisi (vice versa). očekuju oni drugi. ili samo misliš da očekuju. samo nečinjenje ne znači da nisi nečim prožet. a sve je dobro naučiti. makar i loše. ak niš drugo, naučiš da ti to paše ili ne. V kaže: Ma pustimo Boga po strani, on je samo opravdanje za nečinjenje. Najbitnije za čovjeka je da se ne prestane pitati - A.Enstein na žalost, Bog je najčešće opravdanje za činjenje. i to jaaaako ružnih stvari. svaka čast Einsteinu, ali zašto bi se čovjek morao nešto pitati? neko možda voli učmalost odgovora koje je stvorio sam u svojoj glavi ili automatikom preuzeo od drugih, ne pitajući se. znaš, ovaj naš mali dijalog me podsjeća na logičko-filozofsko-psihološki uradak za domaću zadaću. target=_blank> V kaže: Za mene je stvarno promatrač i promatrano isto nisam stručnjak ni za kvantnu fiziku ni zen u moj unutarnji prostor rijetko zaviruje onaj koji to stvarno ne želi, zbog nekih razloga. prozori su gotovo uvijek otvoreni, no to ne znači da možeš slobodno kroz njih ulijetati ko radoznala svraka. postoje, naime, i vrata. makar se moralo kucnuti po štoku. rijetki su oni koji su smogli snage i duha da žive na otvorenoj livadi, lebde iznad šuma, prolaze kroz oblake i kao argus mogu vidjeti i unutra i van, jer je za njih to sve isto.

- 17:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #