Marketing
arhaični versi... pjesni čeznuća...
kako li me žežu tvoje riječi slatke
kao vatren pečat što roblje ga nosi
utisnut duboko do srži mi meke
ostavlja mi rane, pepeo u kosi
dotaknut te želim za ognjem još žudim
pružam hladne ruke da malo se griju
tek toliko da me opet sprži plamen
a tad se ko mrtve golubice sviju
ove ruke koje želim tebi oko vrata,
na grudi ih djenut, pritisnuti blago,
žudeć tvojim dahom disati zauvijek
ne vjerujuć da ti ne bi bilo drago
uzalud mi čežnja obavija tijelo
i slušam ko zvjerka, pomno i u strahu,
dok šapućeš drugoj riječi mile, strasne,
ostavljaš me samu, izgubljenu, plahu
osjetiš li ikad ljubeć tuđe rame
zadihan od strasti, da nešto se zbiva,
zastaneš li časkom i pogledom svrneš
pomisliš da možda netko uz te sniva?
ćutiš li tad okus prašine i trave
opor bljesak sunca, dodir smijeha sretna,
maštanje uz rijeku, prepletanje duša,
"...zagrljaj do sutra, i- ne budi sjetna..."
ne spominješ, dušo, ne zovu te zvuci
čarolije tajne što je naša bila
možda tek na časak u sjećanje dopre
miris moje puti, pepela sa krila
Post je objavljen 31.01.2015. u 17:03 sati.