mislijedneplavusche
31.01.2015., subota
arhaični versi... pjesni čeznuća...
 kako li me žežu tvoje riječi slatke kao vatren pečat što roblje ga nosi utisnut duboko do srži mi meke ostavlja mi rane, pepeo u kosi dotaknut te želim za ognjem još žudim pružam hladne ruke da malo se griju tek toliko da me opet sprži plamen a tad se ko mrtve golubice sviju ove ruke koje želim tebi oko vrata, na grudi ih djenut, pritisnuti blago, žudeć tvojim dahom disati zauvijek ne vjerujuć da ti ne bi bilo drago uzalud mi čežnja obavija tijelo i slušam ko zvjerka, pomno i u strahu, dok šapućeš drugoj riječi mile, strasne, ostavljaš me samu, izgubljenu, plahu osjetiš li ikad ljubeć tuđe rame zadihan od strasti, da nešto se zbiva, zastaneš li časkom i pogledom svrneš pomisliš da možda netko uz te sniva? ćutiš li tad okus prašine i trave opor bljesak sunca, dodir smijeha sretna, maštanje uz rijeku, prepletanje duša, "...zagrljaj do sutra, i- ne budi sjetna..." ne spominješ, dušo, ne zovu te zvuci čarolije tajne što je naša bila možda tek na časak u sjećanje dopre miris moje puti, pepela sa krila |