ne češljaj mi oblake
ne češljaj mi oblake
neka hodaju sami
pusti ih, zar ne vidiš
kako su plahi i mirni večeras
kao moje misli
što htjele su
tebi
u pohode
ne – ti reče-
ne primam
goste neuredne
donosiš trunje u kosi
mirise iznad smijeha i očiju
kišu na jeziku
ruke pune pjesama
i noge teške
od prošlosti.
Najprije bi izravnao oblake
Isplahnuo nebo
do bijeloga
Stresao svaki list sa grana
što pružam ih
kao darove
Pomeo svaku travku s
mojih riječi
ono što ostane dobro zagladio blanjom
Da ne viri sramotno iverje mojih želja
A onda mi ostaklio dušu rozenkvarcom
Dahnuo, krpom obrisao
pomno
do visokoj sjaja
Pa bih stajala tako ispod praznog neba
Sjajna u tvojem velikom dvorištu,
dragocjena sadnica okljaštrenih vrhova
čista od misli,
čista od duše,
čista od sjećanja
oprana
od sebe
i svojih oblaka
neću posluhnuti zov tvojeg mamca za patke
i neću ti doći u pohode
tek pružit ću
ruke
daleko
i grliti
svoje čupavo
nebo.