Sjaj Oriona
30.01.2011., nedjelja
KANADA
|
BRILJANTI SJETE Mojima u Kanadi: dragoj mi sestri Milki i zetu Tonyju Jacoboni; njihovoj djeci, Peteru i Mary; nevjesti Katarini i zetu im Felixu Gargaro, te unuku Joeyu i unuci Kristini, inače jednoj od najuspješnijih mladih golf igračica u Kanadi.“ DIAMONDS OF NOSTALGIA To my relatives in Canada: my dear sister Milka and brother-in-law Tony Jacoboni; their children Peter and Mary; their daughter-in-law Katarina and son-in-law Felix Gargaro, and their grandchildren Joey and Kristina, who is actually one of the best young golfers in Canada Pokrenuo se cvijet na srcu zemlje djevičanski čist i bijel poput Kasakawulsh Glaciera na Mounte Maxwellu u Yukonu i narastao u raskošni kikot preplanulih suncokreta Altone u Manitobi Samo je privid da je vrijeme stalo podno Cape Sibleya u Thunder Bayu u Ontariju i u ribarskom naselju Burgeo u Newfoundlandu čujem prigušen jauk osamljenog Percé Rocka i šűm u pramcima usnulih brodica u naručju Gaspé Peninsule u Quebecu dok svjetionik s Peggy's Covea u Novoj Scotiji miluje prostranstva oceana Gledam kako zlatna jesen prosiplje purpurne briljante po voćnjacima Prince Edward Islanda i kako oprezni Eskim u svom kajaku iz ledena sna budi Nortwest Territories Poput modrog dragulja blistaju grad i rijeka Saskatoon u South Saskatchewanu kao da ne postoji prerijska studen i sivilo dalekog Meachama Zasljepljuje me odbljesak biserja u plavetnilu nemirnog St John River Valleya i na razigranom potoku u gustoj šumi četinara u Kings Landingu povijesnog Settlementa u New Brunswicku Prisustvujem svetkovini cvijeća u Jasper Nacional Parku u Alberti i čudesnoj igri planinskog slapa što se nalik na raspletene paučinaste kose rasuo niz cvjetna ramena Bugaboosa ali ne vidjeh nigdje tako napaćenih očiju kao što su na onom indijanskom totemu iz Prince Ruperta u British Columbiji! (Vancouver, 28. 10. 1988.) _____________________________________ CANADA A flower moved in the heart of the earth, virginally pure and white like the Kasakawulsh Glacier on Mount Maxwell in the Yukon and grew into the splendid chortle of the bronzed sunflowers of Altona, Manitoba. It is only an illusion that time stopped below Cape Sibley, in Thunder Bay, Ontario and in the fishing village of Burgeo in Newfoundland I hear the muffled wail of the lonesome Perce Rock and the mutter in the bows of the sleeping boats in the arms of Quebec's Gaspe Peninsula while the lighthouse from Peggy's Cove in Nova Scotia strokes the expanses of the oceans 1 watch golden autumn scattering purple diamonds over the orchards of Edward Island and the cautious Eskimo in his kayak wakening the North West Territories from their frozen sleep The city and river of Saskatoon in South Saskatchewau are gleaming like a blue gem-stone as if there were no prairie chill or all the gray of far-off Meacham I'm blinded by the reflection of the pearls in the blue of restless St John Valley and in the playful brook in the thick pine forest of King's Landing of New Bnmswick's historic Settlement. I take part in the celebration of flowers in Alberta's Jasper National Park in the marvellous play of the mountain falls scattermg like unbraided gossamer hair down the flowered shoulders of Bugaboos but I saw nowhere such anguished eyes as on that totem pole from Prince Rupert in British Columbia. Prijevod: Graham McMaster (Vancouver, October 28, 1988) |
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
28.01.2011., petak
NA PUTU ZA KAMLOOPS
|
Lako je prijeći prostranstva i stići do cilja pa i čak ako nam se Fraser kanjon izgubi iz vida ubrzo ćemo otkriti virove Hell's Gatea i spektakl plodonosnih lososa u brzacima Adams rivera samo kad bi predaleki Kamloops bio označen na zemljopisnoj karti našeg krvotoka Ta tko bi i pomislio na teškoće dok nas kotači našeg automobila pokušavaju podići na zastrašujuće vrhove Coast Mountainsa s ogromnim bijelim šeširima samo kad bi predaleki Kamloops bio označen na zemljopisnoj karti našeg krvotoka Tada bismo zacijelo vidjeli nepreglednost zelenih pašnjaka valovito more gordih stabala preplanula lica umornih orača i pokojeg cowboya na znojnim sapima konja samo kad bi predaleki Kamloops bio označen na zemljopisnoj karti našeg krvotoka. (Kemloops, 28. 6. 1988.) _____________________________________________ ON THE ROAD TO KAMLOOPS Easy, to cross the expanses and reach the goal, so even if the Fraser Canyon does vanish from the sight, we’ll soon discover Hell’s Gate whirlpools, and the spectacle of the fecund salmon in the Adams River rapids if distant Kamloops were only inscribed upon the map of our circulation Well, who could have imagined the problems while the wheels of our car attempt the climb to the awful peaks of the Coast Mountains with their vast white caps if distant Kamloops were only inscribed on the map of our circulation Then we would be bound to see the vastness of green pastures the waving sea of proud trees the tanned faces of weary ploughmen here and there a cowboy on sweaty cruppers if distant Kamloops were only inscribed on the map of our circulation. (Kamloops, June 28, 1988) |
- 15:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.01.2011., četvrtak
ZAKLINJANJE U KAMLOOPSU
|
Gorio je lipanj u Kamloopsu kad sam dahćući sišao na obale Thompsona u pratnji sušićava vjetra s okolnih požutjelih bregova po čijim su se slabinama prosule pjege niskog raslinja još tamo u neka davna vremena Gorio je lipanj u Kamloopsu u vreloj utrobi British Columbije i u groznici snova dalekih pustolova jer ovdje su mogli zanoćiti samo oni koji su vlastitu bol trampili za nadu drugih i koji su slijedili tragove premorenih gmazova ne gubeći nikad iz okoliša svog srca obrise napuštenih domova Gorio je lipanj u Kamloopsu dok sam se zaklinjao u zrcalu Nicol jezera i nad nedosežnim dubinama smaragdnih zjenicâ jedne usputne prelijepe indijanske kćeri da ću pred svim dokle god moj pogled seže biti nesavitljiv i uspravan jedino ću učiniti pokret rukom prema čelu i dozvati na čas galebove s hridina mog Žirja. (Kamloops, 29. 6. 1988.) __________________________________ AN OATH IN KAMLOOPS June was burning in Kamloops when I descended panting to the banks of the Thompson in the company of the consumptive winds from the surrounding hills along whose flanks low growth was scattered in some far off times June was burning in Kamloops in the scorching innards of British Columbia and in the fever of dreams of distant adventurers for here only those who have bartered their pain for the hope of others can sleep the night through, those who have followed the tracks of exhausted amphibians without ever losing from the environs of their hearts the outlines of their abandoned homes June was burning m Kamloops while 1 took an oath in the mirror of Nicol Lake and over the unfathomable depths of emerald eyes of a chanced-upon lovely Indian girl that before all that comes as far as eye can reach I shall be unbending and upright making just a movement of my hand toward my brow and summon for a moment seasulls from the crags of my Žirje home. (Kamloops, June 29, 1988) |
- 14:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.01.2011., srijeda
VJEVERICE U STANLEY PARKU
|
Započeti priču još od dinosaurusa kako su baš ovdje plazili svoje ožednjele jezike prije negoli će naići kiše s Pacifika bilo bi svetogrđe za dušu Stanley Parka i uvreda za nestašne vjeverice što su me gostoljubivo dočekale onog svibanjskog prohladnog jutra Pokazaše mi uglavnom stoljetna debla s kojih su brižljive ruke sasjekle krošnje i ona vitka u nebo stršeća stabla i indijanske toteme koje su s predumišljajem izrezbarili potomci kapetana Georgea Vancouvera i Aquarium s atraktivnom točkom izdresiranih kitova Paviljon i ovijeće memorial gardensa i trostazni Lion's Gate Bridge i zlatnu zrnad pijeska Third Beacha No nitko me nije prethodno upozorio na vjeverice na ta predivna stvorenja jer one su odmah dohrlile i poskakale na ruke mi na ispružene grane moga tijela i tako su makar i na tren postale bljesak praiskona u Stanley Parku. (Vancouver, 30. 6, 1986.) __________________________________________ SQUIRRELS IN STANLEY PARK Beginning the story with the dinosaurs stretching out their parched tongues right here before the rain comes in from the Pacific would be a profanation of the spirit of Stanley Park and an offence to the wanton squirrels that gave me such a cordial welcome that chilly morning in May They showed me mainly the age-old logs their crowns lopped by tender hands and those slender trunks rearing to the sky the totem poles carved in premeditation by the posterity of Captain George Vancouver and the Aquariuma featuring its performiug whales the Pavilion and the flowers of the memorial gardens and the three lane Lion's Gate Bridge the golden grains of sand along Third Beach But no one gave me prior warning of the squirrels those marvellous creatures for they came thronging up at once and leapt upon my arms the outstretched branches of my body and ifforjust one instant became a flash of the primeval in Stauley Park. (Vancouver, June 30, 1988) |
- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.01.2011., utorak
GNJILO VOĆE GODINA
|
Baci ružu ponovo u trnje tamo je njeno pravo mjesto tvoja je golotinja na drugoj strani i sva tvoja nadanja su prošlost ne prizivaj blagotvorne riječi sred tolike studeni u kostima jer prostori koje si očekivao izgubili su žarku boju lica Tvoje se pitome zvijeri ne mogu više probuditi nit ćeš ih ikad više čuti dalek od vlastitog sazviježđa mrcvare te svi ti tuđi glasovi na samom rubu sumanutih ponora a noć te nemilice bode svojim nevidljivim kopljima počinješ posustajati prepun straha da se nećeš izvući neokaljan i čist ipak si predaleko pošao posrćući pod teretom gnjilog voća godina. (Vancouver, 16. 12. 1988.) __________________________________ ROTTEN FRUIT OF THE YEARS Throw the rose again into the briar its right place is there your nakedness is on the other side and all your hopes are past summon up no beneficial words with so much frost in the bones for the spaces you looked for have lost the bright colour of their face your domesticated beasts can no longer waken nor will you ever hear them far from your constellation all these alien voices mangle you on the very brink of demented chasms and night stabs you without mercy with its invisible spears you begin desisting fall of terror that you won't pull through imblemished and clean and yet you've gone too far stumbling under the burden of the rotten fruit of the years. (Vancouver, December 16, 1988) |
- 14:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.01.2011., nedjelja
ZATEČEN TUĐINOM
|
Najgore je kad koračaš usnulim ulicama dalekog tuđeg grada i kad slutiš dahtanje spavača iza zidova utvrđenih šutnjom noći Želiš ubrzati hod a noge otežale jedva ih vučeš u strahu da te ne zaskoči usud iznenađenja želiš počinak duši a grudi ti se nadimlju od pomisli da si i suviše zakasnio pa ti ta tvoja sveprisutnost u očaj raste Jesi li u sebi to ti sâm ili su drugi tamo iza neprobojnih zidova obesmislili tvoj bitak pravedni Požurio bi ali te svaki tvoj korak odâje dok se kroz ovaj hladni mrak tek naziru odbljesci mjeseca s oblutaka dalekih žâla. (Vancouver, 23. 9. 1988.) _________________________________________ TAKEN ABACK BY THE FOREIGNNESS It’s worse when you stride the sleeping streets of a distant foreign town and when you can sense the panting of the sleepers behind walls fortified with the silence of the night You want to speed up your walk and yet your feet are heavy you can hardly drag them in your fear that the fate of surprise catch you out rest you want, for your soul, yet your chest swells up from the idea you are much too late and this omnipresence of yours grows into despair Is that you yourself in you or have the others there behind impenetrable walls made nonsense of your righteous being You would hasten but every step betrays you, while just discernible in this cold darkness gleams the moon on the cobbles of distant beaches. (Vancouver, September 23, 1988.) |
- 21:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČUDESA WOODWARDSA*
|
Sve se ovo zbivalo uglavnom poslije Krista kad su na svom dugom putu umorne horde hodočasnika posrtale podno mrtvo obješenih oblaka omamljene svjetlošću nenaslućenih blagdana na djevičanskom krilu pramajke Zemlje Moj hod je slijedio njihove tragove dok su podivljali vjetrovi u to vrijeme posvuda raznosili krpe rastrganih kumulusa otkrivajući modre dragulje neba Potom sam se preselio u gordost meni najdražeg konja u Exhibition Parku kojem su okrutni jahači bičevali ime Top Graduate i koji je njihovu pohlepu za brzom zaradom sve više pretvarao u moje nevolje Tako se nisam udomio ni na suncu Pacifika jer strahomori bijahu nevidljivi ali ipak prisutni pri svakoj mojoj kretnji s namjerom da se približim vrevi Hastings streeta i čudesima dobrog starine Woodward'sa. (Vancouver, 24. 7. 1988.) * - Woodward's je stara robna kuća u poslovnom centu Vancouvera, za koju je, nekoliko godina kasnije, autor čuo da je srušena upravo zbog svoje dotrajalosti. ____________________________________________ THE MARVELS OF WOODWARDSA All this took place largely after Christ when on their long journey the weary hordes of pilgrims stumbled below the dead hung clouds baited by the light of undreamed of feast days on the virgin lap of ancient mother Earth My path went in their footsteps while the winds went wild at that time sending rags of torn cumulus hither and thither laying bare the blue jewels of heaven Then I transmigrated to the pride of a favourite horse at Exhibition Park In which the callous riders whipped the name of Top Graduate their greed for the fast buck turning it increasingly into my trouble Thus I could not settle either in the Pacific sun for the nightmares were if invisible yet still there at every step I took intending to approach the throng of Hastings Street and the marvels of good old Woodward’s. (Vancouver, July 24, 1988) |
- 11:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.01.2011., subota
BOGALJI PRED WOODWARDSOM
|
Ponovo ih srećem na istom mjestu grada promrzle i smalaksale gdje se ponizno mole za milost užurbanim prolaznicima u kojih ne kuca srce dobrih kerubina sakatih udova i usahlih tjelesa vuku se uz raskošne izloge i ne misle na smak svijeta mada su im nebo zjenica odavno napustile gorde ptice neumornih tragača što se to zbilo s njima i kada su se izgubili na zvjezdanoj stazi za Kaanan da bi se zaustavili baš ispred Woodwardsa s popudbinom od tisuću svojih križeva u ovo kasno popodne samo drhte i šute kao da su sve već ranije u vjetar rekli pa im umjesto glasova slušam jecaje lišća ispod ogoljelih grana izmučene duše zagledan na dno im praha skončanih iluzija motrim ih kako se poštapaju golim nagonima dok bauljaju u susret još tamnijoj noći i počinjem se sve više plašiti sebe. (Vancouver, 3. 12. 1988.) |
- 10:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #
CRIPPLES IN FRONT OF WOODWARD’S
|
I meet them again in the same part of town frozen through and weakened where they humbly beg for charity from the quick-paced passers-by in whom the hearts of good cherubim do not beat with mutilated limbs and withered bodies they crawl by the sumptuous displays and think not of the last trump although their pupils’ sky is long since bereft of the proud birds of restless searchers what happened to them and when did they got lost on the starry trail to Canaan and halted just in front of Woodward’s with the baggage of their thousand crosses in this late afternoon they only shake in silence as if they had already said it to the wind and instead of voices I hear the moaning of the leaves below the bare branches of the anguished soul eyes fixed on the dusty depth of their defunct illusions I watch them lean hard on their bare instincts while faltering to meet the still darker night and more and more begin to fear myself. (Vancouver, December 3, 1988) |
- 10:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČEKANJE U DOWNTOWNU
|
Svijet se umorio vidim ispred Woodwardsa na Hastingsu i ne mari za tihu i isto tako umornu kišu koja ni po čemu nije nalik na bubnjavu Tinova dažda u mojim venama uzalud nastoje magikom raznobojne svjetlosti nadomjestiti plamenu paradu sunca samo tromi pokreti božićnih igračaka u ostakljenim izlozima Downtowna uporno satima čekam satkanim od zebnje da se nećemo možda ni danas sresti a i kako bismo se prepoznali u mnoštvu sada već promrzlom na zlokobnoj kiši evo dolazi razroka noć koja nam pretvara sjene u svoje bezumno lice i naličje a nad svim gospodari veliki Mag nade dok mi duša plače izbodena trnjem čekanja. (Vancouver, 1. 12. 1988.) _______________________________________ DOWNTOWN WAITING People are weary I see in front of Woodward’s on Hastings and care nothing for the silent, just as weary rain that is nothing at all like the throbbing of Tin’s downpour in my veins in vain it would with the magic of varicoloured light substitute the flame parade of sun just the torpid moving of the Christmas toys in the Downtown glazed displays. I wait persistently for hours composed of apprehension that perhaps we will not meet today either and then how could we recognise each other in the crowd by now frozen in the boding rain and look, squint-eyed night is here to turn our shadows into its own insane this side of the coin and that, and everyone is mastered by the great Magus hope while my soul cries pierced with the thorns of waiting (Vancouver December 1, 1988) |
- 10:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
U OČEKIVANJU PRVIH SNJEGOVA
|
Kao što se i u prošlosti dešavalo opet će požutjeti smokvino lišće u vrtu sestrine mi kuće na uglu Kasla i Adanac streeta i opet će sablasno ogoljele grane rastjerati izgladnjele dugokljune čvorke Potom će ubrzo ispod gustih obrva oblaka zasuziti zelene oči Grouse Mountaina jer ovdje i kad ne kiši kiši u duši i zluradi Pacifik ne miruje nikada Sve će se ponoviti iz ranijih vremena oronulo i uvenulo cvijeće opet će nicati upijajući čarolije svjetlosti sunca i opet će se sav ovaj prazni prostor ispuniti drskošću onih istih ptica A ja ću već tada u dosluhu s mojim morem biti najbliži sebi makar ću snivati prve snjegove na vrhovima ovih bregova samo ne znam hoće li biti mjesta za čuđenje? (Vancouver, 21. 9. 1988.) _____________________________________ IN EXPECTATION OF THE FIRST SNOW Like it used to happen in the past again the fig leaf will go sere in the house of my cousin’s house on the corner of Kasla and Adanac and again the spectrally bared branches will drive away the famished long-beaked starlings Then soon below the thick brows of clouds the green eyes of Grouse Mountain fill with tears for here when it does not rain it rains in spirit the ill-boding Pacific never stills All from earlier times will be repeated the decrepit and faded flowers will sprout again imbibing the magic of the solar light and again this entire empty space will fill with the brazenness of those birds But then shall I complicit with my sea be closest to myself at least I’ll dream the first snow on the peaks of these hills only I know not if there’ll be room for wonder. (Vancouver, September 21, 1988 |
- 10:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
TAMA PACIFIKA
|
Tamnio je Pacifik u oku dok smo nošeni morskim strujama spokojno plovili u podnožju mrkih planina izvan pomisli da ćemo bilo kad pred njima ničice pasti vapeći nebo nade i svemoć pravednog suda Tamnio je Pacifik u oku dok smo se divili malim pticama što su se odmarale na plutajućim deblima u nabujalom Johnstone straitu i dok smo bližeći se cilju sanjarili o ljutom masakru lososa Tamnio je Pacifik u oku dalek i nemilosrdan noseći u svojim ledenim njedrima prasnagu života i smrti tako da nas nisu ni tad otkrivena Rokova vrata pred spasonosnim ulazom u Port Neville uzmogla posvema utješiti. (Vancouver, 4. 10. 1988) |
- 09:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
THE DARK OF THE PACIFIC
|
The Pacific darkened in the eye while marine currents bore us on calmly sailing at the foot of gloomy mountains with no idea in our minds of ever falling prone before them beseeching the sky of hope and the omnipotence of justice The Pacific darkened in the eye while we wondered at the small birds that rested on the floating tree trunks in swollen Johnstone Strait and while we neared the goal dreamed of the fierce carnage of salmon The Pacific darkened in the eye distant and ruthless bearing in its icy loins the primal power of life and death nor could even Roko’s door11 discovered at that time in front of the saving entrance to Port Neville console us entirely. (Vancouver October 4, 1988) |
- 09:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VJEČNA PJESMA
|
Sve dok smo tu venut ćemo poput lišća jer ruke su nam daleke i neplodne dok nam izgladnjele ptice slijeću na umorna ramena hraneći se našom napaćenošću Stoga su nam riječi opterećene snovima a požari sulude zbilje prijete iznova pa kuda smjeramo u ovo kasno doba godine s tolikim teretom predaka najzad se pitamo kako doskočiti ovim zamkama i mirno dočekati blagdan jutra? (Vancourer, 23. 9. 1988.) |
- 09:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ETERNAL SONG
|
As long as we’re here we shall wither like the leaves for our arms are distant and infertile while the famished birds alight on wearied shoulders feeding on our tribulations And so our words are weighted down with dreams and the fires of insane reality are menacing once more where are we heading for at this late season with such a weight of forebears? at length we wonder how to forestall these traps and peaceful wait the feast day of the morning (Vancouver, September 23, 1988) |
- 09:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RASPRSNUTI PURPUR ZALASKA
|
Sve je u tom trenu bila čarolija sunca makar se ono zateklo na samom zalasku iznad pozlaćenih vrhova Vancouver Islanda u prividu izdisaja S purpurnih visina ruke svemogućja prosipahu žute cekine po pješčanim prostorima Long Beacha i razlivenim valovljem Pacifika Izdužene sjene usamljenih zaljubljenik bijahu svjedocima prisustva praiskona i neugasle Božje svjetlosti u začuđenim zjenicama I dok je sav taj rasprsnuti purpur silinom svog treperenja ispunjao dubine mojih vena prisjetih se plime ushićenja i oseke ravnodušnosti u zelenom moru mog Žirja. (Vancouver, 20. 3. 1989.) _________________________________ THE SPATTERED CRIMSON OF THE SETTING SUN At that moment it was all the magic of the sun although it was found but at the sunset above the gilded peaks of Vancouver Island in illusion of exhalation From scarlet heights the hands of omnipotence scattered yellow sequins along the sandy spaces of Long Beach and the flooded waves of the Pacific Elongated shadows of lonely lovers were witness to primordial presence and the unquenched light divine on wondering retinas And while this whole spattered scarlet filled with the force of its vibration the profound places of my veins I recalled the tides of exaltation and ebbs of indifference in the green sea of my Žirje. (Vancouver, March 20, 1989) |
- 09:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.01.2011., nedjelja
IZVRSNO NAM JE ...
|
Gordani Gogsi Za blistav osmijeh na tvom cvjetnom licu, Ako dopustiš mojoj malenosti, Glasam prepuna srca iskrenosti, Odan Geniju tko mu dade klicu. Ruku ti pružam sa stručkom vrijesa, Darom mi duše da te na me sjeti, A mene na te, srdačnu, podsjeti Nekamo ispod božanskih nebesa. U tvoju dušu i sunce navrati … Gordo je s tobom i dok grmi buka. O, nek' te, stoga, anđeo tvoj prati – Govor dok ti je bliski baršun zvuka; Slijedeć mu eho, stvarno valja znati: Izvrsno nam je u carstvu facebooka! Zadar, 14. siječnja 2011. |
- 00:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #
13.01.2011., četvrtak
NIKAD VIŠE
|
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše Ustat ne će - nikad više! E. A. Poe Kad plač prvi műk ozvuči, sunce svjetlom radost piše; prvi taj plač gordo zvuči, a kojega nikad više. Kad prvi put ljubav priđe, bilo tiho il' još tiše, prva ljubav kiklop-ziđe, a kojega nikad više. Kad prvi put tvoje zjene dúgu slede nakon kiše, taj prvi je poput sjene, a kojega nikad više. Bje i kad te smrt izbriše, a kojega nikad više! Zadar, 30. 12. 2010. ____________________________________________________ Motto je, jasno, iz poeme „Gavran“ Edgara Allana Poea. Sintagme nikad više su ispisane kurzivom, jer podsjećaju na toliko poznati refren never more u netom spomenutom djelu citiranog autora planetarne slave E. A. Poea, dok se izraz gordo zvuči, također u kurzivu, odnosi na poznatu krilaticu Maksima Gorkog „Čovjek – kako to gordo zvuči!“ |
- 21:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.01.2011., ponedjeljak
ROĐENA ZA SFERE …
|
Poetesi Heladi Harpije trpjet preteško je kužne, Evina kćeri, sred livade cvjetne, lunu što snatriš u sutone sjetne, azur si neba, a one su ružne. Drznice jalne što me grobom plaše, ako se na me ikad hitnu grijehom, tvoja će mudrost nadživjeti smijehom efemernost im dokrajčene flaše. Bit će Moloha, i vatre što ždere, ispod tepiha, dobrohotne mrave … Sveg će se vratit iz heladske ere radosnoj duši, čim otključa brave. Cilju predana, dok ti se duh vere, eno visoko, i zvijezde te zdrave, mila im sestro, rođena za sfere … (Zadar, 8. siječnja 2011.) |
- 16:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #
07.01.2011., petak
SILAZAK U SEBE
|
(sonetni vijenac u akrostihu) Anki I s tvojim su tad glasom umirale ptice u dubini mene u srcu gorčine bez tebe su sveci i moje svetice izdisali lament pod omčom tišine i gaslo je sunce i purpur obzorja bez tebe su vatre trnule na dlanu kojima te grijah ispod hladna borja a sada su evo i prijetnja jablanu s tobom dan nestaje u rasprslu staklu bez tebe noć biva i crnja od slutnje sve smo dalje raja a sve bliži paklu dok su moje pjesme glas napukle lutnje bez tebe i nada posvema oklijeva a usahle grane ostale bez pjeva |
- 19:25 - Komentari (3) - Isprintaj - #
06.01.2011., četvrtak
|
II a usahle grane ostale bez pjeva i nalik su čvrsto zgrčenim prstima na nebu loš znamen: to munja sijeva svrdlajući svrdlom straha u kostima ubrzo sam znao: grijeh moj bje do štapa a pravednost tvoja do Gospodnjeg praga jer ne zanijekah razlivenost slapa mjesečine preko ramena ti naga i živjeh u vjeri: duša ti je moj dom na ključ pravo imam da ne uđu tati da te ne ukradu da se ne desi lom i da tu uzmognem san svoj dosanjati no što ja tu zborim kučine i trice nebo je u sivo tad bojilo lice |
- 01:35 - Komentari (8) - Isprintaj - #
05.01.2011., srijeda
|
III nebo je u sivo tad bojilo lice u odrazu zjena ravnodušna mora svodeći sav prostor na bljedoću skice a na puki uzdah raskoš razgovora progonjen osamom želio sam samo stići sebe davna u odbjeglim snima s ciljem il bez cilja? no kako poć tamo kraj tereta pusta kog u meni ima preteška mi stijena na grud bolnu pala: kob vjernosti tvoje rijeci zaborava i odluci strašnoj da si me prestala slijediti na putu obećanih trava gdje me sustizahu utvare ognjeva kad su me tješili arhanđeli gnjeva |
- 05:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #
03.01.2011., ponedjeljak
|
IV kad su me tješili arhanđeli gnjeva bijah svjestan čina: na Božjoj sam strani vrijeme liječi a um odolijeva u krhku nam tijelu i najljućoj rani tako se bar kaže kad se zlo isprsi al kako se vratit na obale spasa kako svjetlost doseć i privesti svrsi da mi bude iskrom bar ovoga časa a znati da jesi a znati da bivaš blizu moga plača blizu moje muke ja sam na dnu mraka, dok ti svoj san snivaš dok su meni budnom okovane ruke i dok me val kao naplavinu nosi, osakaćen za san mjeseca u kosi |
- 22:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #
02.01.2011., nedjelja
|
V osakaćen za san mjeseca u kosi žudio sam vjetar da pokrene lađe da šumno valovlje opet krunu nosi i da pjesma moja barem te pronađe još vjetrove žudim da mirise ruže (štono je u vrtu tvoga srca cvala) ponovno donesu nek mi blagdan pruže i nek opet moja zamiriše vala gle, prepun sam žudnji a to samo znači da sve moje carstvo prazninom odzvanja da je dan moj tmuran i da se već mrači pošto crni oblak sunce mi zaklanja a ti mi daleko ispod neba vedra molio sam more da dozove jedra |
- 22:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #
01.01.2011., subota
|
VI molio sam more da dozove jedra u pustoš gdje vazda na uzbunu zvoni da srebrom zabljesnu kao njena bedra kad iz morske pjene prečista izroni nekad i prividu srce svoj ceh plati kada nam kroz maglu obrise ukaže i kad mu se na tren rubovlje pozlati ne hajuć da znamo da nas ipak laže ne, ti nisi bila ni privid ni magla nit suvišni nakit izmišljena ruha a najmanje moja taština prenagla ushit si mog pića blagoslov mog kruha pa zato i pristah da me arka nosi bol nek kormilari i neka prkosi |
- 04:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||