Sjaj Oriona
29.10.2010., petak
|
Pjesniče Igore Šipiću, ovo su, rekao bih, tvoje sažete konstatacije nakon smrti velike pjesnikinje: LUNETA (13. st.) Vesni Parun Vrijeme će suditi vijencima, Buketi će omrznuti, Zima će smrznuti lovor. Pod zemljom neće ostati ništa. Nad korovom, zvonik će mirno Otkucavati. A ovo bi mu, uz tvoje sažete konstatacije (velika slova), došle pak moje (mala slova) opširne opservacije: SONET ZA VESNU PARUN VRIJEME ĆE, u hodu, zna se zasigurno, SUDITI i stvoru, pojavi i cvijetu; VIJENCIMA će prekrit nebo posve burno, BUKETI ĆE laske i suza u svijetu OMRZNUTI i zbog sedam onih tuga* … ZIMA ĆE, izroniv iz dubina mraka, SMRZNUTI u dolu i pjev tvojih vuga, LOVOR će podsjećat na bit tužnih raka. POD ZEMLJOM, prepunoj posvemašna műka, NEĆE OSTAT (sve dok bude šumit more) NIŠTA, osim što će moćna Božja ruka NAD KOROVOM driješit „Zore i vihore“ ZVONIK ĆE MIRNO dahom šoltanskog puka OTKUCAVAT sate za nebeske dvore … ______________________________________ * Ciklus pjesama „Sedam tuga niz rijeku Koranu“ u zbirci Vesne Parun „Zore i vihori“ iz 1947. g. |
- 18:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
19.10.2010., utorak
BOGATSTVO POETE
|
Ivanu Dobri Žirjaninu, pjesniku i svom rođaku nahrani gladne i napoji žedne u dolini suza! to Spasitelj zbori žudnje su ti vedre žudnje su ti čedne mada se jal mršti što se tad izbori za žad vječna plama s vrutka noći ledne ne propuštaj šanse koje srce stvori i kada su gorke i kada su medne blagom rukom vrata i mravu otvori na tragu si onog što nam je Bog dao u obrani svetoj ponižena duha da pjesmom ne zračiš, ja bih u műk pao nevidljiv i sakat bez sonetna ruha gdje nitko živ ne bi ni čuo ni znao tä poet je bogat i kad nema kruha (U Zadru, 21. veljače 2003.) |
- 16:23 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.10.2010., ponedjeljak
IZAZVAN SJENAMA
|
(sonetni vijenac) Anki I a ti zvijezdo moja prestat ćeš mi sjati ako mi te gavran crnim krilom skrije i ako te zatim grakćuć bude zvati u pustinji ovoj gdje gorčina zrije hoćeš li odmrznut usne moje ledne i ozarit tamne soneta mi zvuke ili ću bit leptir što varci nasjedne kad umjesto slavlja podvali mu muke vječnost već su ruke prazne ogoljene vječnost već je duša u pravednu gnjevu na putu užasa zbog nade slomljene da neće čut cvrčke u zanosnu pjevu i da bi se moglo tu još svašta zbiti ne htjedneš li sa mnom sve do groba biti |
- 21:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #
17.10.2010., nedjelja
|
II ne htjedneš li sa mnom sve do groba biti krv će ludo vrisnut sve do praha kosti more će rđati nebo suze liti netko će se trsit da mi napakosti a crni će oblak kao zvijer pohrlit unakazit lice mjesečine sjajne u noćima što je znala nas zagrlit biserje nam nudeć za cvjetove tajne ne bude li tebe na kamenu jave snovi će se moji trnjem okititi uzalud ću snatrit ja daljine plave odakle mi ptice neće se vratiti i kako ću jao bez tebe trajati kad zastaju ptice kad im se ne jati |
- 01:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #
16.10.2010., subota
|
III kad zastaju ptice kad im se ne jati neka vampir dođe i krv mi popije neka čavle vihor počne zabijati neka svud likuju razvratne rospije i neka me s cvijećem više nigdje nije u irisu oka nema moje zvijezde i neka me dave najstrašnije zmije moji konji hromi nikamo ne jezde sve je prohujalo: i mudrost i laska samo sablje ognja vitlaju u duši umrlo svitanje i grimiz zalaska samo tmina vrišti samo tmina guši kud će psi tragači? što će od njih biti? isto vjetri mogu s njima psinu zbiti |
- 05:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #
15.10.2010., petak
|
IV isto vjetri mogu s njima psinu zbiti ako ih sa lanca zli vodiči puste podivljalu narav tko može suzbiti tragovi će nestat čim se magle spuste trebali su stići izvan drače grijeha gdje rascvali cjelov nikada ne vene gdje blistaju oči pune sunca smijeha gdje kraljuje spokoj i ne vrište sjene najteži je uspon preko kućnog praga kad samoća teret na dušu ti svali i susjedi kada, zagrlivši vraga, sa nasladom poju dok te nose vali gle, grimizom obzor nitko sad ne rubi cilj je moga puta samo kamen grubi |
- 04:08 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.10.2010., četvrtak
|
V cilj je moga puta samo kamen grubi zbog čega mi srce i danas krvari oplakanu ljubav nečastivi ubi još u strahu drhte i bića i stvari otkako su kiše istočile sjetu duboku ko more plodeć ove rime čađave od splina i bliske zlom cvijetu (neka me i takve u okrilje prime) ako li na vrijeme ne uspiješ doći i rubine rujne donijet na usnama uštap će od stida u nepovrat poći a ja ću zaurlat: što će biti s nama? znaš li išta o tom? reci nešto! slaži! i nikoga nigdje da poraz ublaži |
- 02:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.10.2010., srijeda
|
VI i nikoga nigdje da poraz ublaži sred hridina ovih gdje me usud baci kao lađu lomnu što se okuraži na debela mora dok prijete oblaci u snovima teškim iz kojih me vreba mrsko pleme zvijeri čiji zadah struji krugovima pakla s nakanom jastreba da dokrajči ono što osta oluji a onda se prenem: uzdah ste vi žene stog uzalud pružam u prazninu ruke i dim ste mog zova i hladne ste sjene proljeća ruj niste niti tihe luke ipak duša zvijezdo tvoje nebo ljubi bar da trak tvog sjaja sjajnošću je rubi |
- 02:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #
12.10.2010., utorak
|
VII bar da trak tvog sjaja sjajnošću je rubi imao bih pjesmu što mi zoru znači tada više ne bi cvokotali zubi imao bih ljubav što toplinom zrači imao bih more i cvrčke i tebe svu dobrotu svijeta u liku mi víle a ne krik očaja čim zapitam sebe: zar su nam se zmije oko vrata svile kao da smo paprat bez cvijeta u tami kao da smo kukci na ničijoj grani i kada smo dvoje i kada smo sami o kada bih znao na kojoj su strani svi udarci ovi i za trunku blaži lakše bi mi bilo u dolini laži |
- 04:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.10.2010., ponedjeljak
|
VIII lakše bi mi bilo u dolini laži kad bismo se opet našli iznad grada gdje je mjesec vjerni jedini na straži gdje nas tiho prati ili se iskrada kad slapovlje svjetla ne možeš suzbiti makar su to zvijezde u našim zjenama, pa neka se zbije što se ima zbiti i neka sam vitez izazvan sjenama jer ti si taj plamen što me sveg zapali i ti si ta vidra što me sveg obuze i ti si to more što me strašću zali a i ti si ona zbog koje sam suze uzalud pod borom jednom sakrit htio ali zašto sam te tako lijepu snio |
- 04:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.10.2010., nedjelja
|
IX ali zašto sam te tako lijepu snio izmučen sav bolom zbog kamene šutnje i zašto sam kamen ja ganuti htio dok vihori huje i gromovi tutnje besmisla mog praha podno tvojih nogu. pa dubinu slutim u vrtlogu vira ni anđele evo dozvati ne mogu sve je bila igra pustolovna hira sve je bilo moja sanjarija pusta isteklo je vrijeme za plovidbe mašte demoni mi straha zaledili usta ramena ti tapšu samo ruke tašte kada im zazvoni tvog ushita cijena žuči puna čašo do dna ispijena |
- 17:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.10.2010., subota
|
X žuči puna čašo do dna ispijena svaka ti se kaplja u meni razlila težinom prijeteći kao kiklop-stijena što na dušu pade i slomi joj krila lišće mojih ljeta zgazile su horde zlih lovaca što mi poklaše sve ptice a pjesme mog žala i valove gorde umoriše mrske i morbidne tmice ostala je patnja i nož mi u rani let tek suncem taknut umah se obruši ostao je otrov u piću u hrani a kule mi iz sna odlazak tvoj sruši (no gdje li je uštap? je 1 se promijenio?) ej, čime te nisam sve tad zamijenio |
- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.10.2010., petak
|
XI ej, čime te nisam sve tad zamijenio mišljah zvijezda da si azurna beskraja a ja tek sam smrtnik što je zanijemio zagledan u raskoš nebeskoga raja i zato te pjevam i zato te volim i zato sam očaj i zato sam luda i zato te žudim i zato te molim daj, zatitraj svjetlom da vid ne vrluda tražeći te posvud dok me nemir davi i dok ne znam gdje ću i kamo bez tebe ako ništa drugo bar se katkad javi da nevere stišam u dubini sebe pošto slutim: ćud je tvoja kao mijena vjerujući da je duša opijena |
- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
XII vjerujući da je duša opijena mirisima voća što ti resi grane ne znah da si došla svilom ovijena uzburkati moje i noći i dane bijah glupa riba u mreži tvog hira što uzaman vabi daleka prostranstva za me ovdje nema spokoja ni mira zatočenik sad sam opustjela carstva a jedino k meni anđeo moj smije mada ga uporno Erinije prate jer radosti nema gdje i patnje nije kao ni proljeća gdje laste ne svrate ali tebi znadem svejedno je za to i med i žuč bje mi! što još reći na to? |
- 07:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #
07.10.2010., četvrtak
|
XIII i med i žuč bje mi! što još reći na to? nema staze cvjetne nema zvijezde jasne oblak nebo sakri sve je nepoznato a kiše su suze u jeseni kasne da znaš kako mi je na obali biti i gledati more u divljem zanosu kada ćud mu čudnu ne možeš otkriti ili kad maestral ne mrsi ti kosu tada cvrčci šute tada jeza zrije i tada je mračno jer zakasni zora i tada te nema jer noć mi te krije iza sto zavjesa od lica zlotvora otišla si onda kad i ptica jato ćutim u venama: rastače se zlato |
- 08:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #
06.10.2010., srijeda
|
XIV ćutim u venama: rastače se zlato ne vraćaj se! idi stazom utabanom jer čemu da čista uranjaš u blato i da kaljaš dušu vlastitom obmanom gle! vrag otrov miksa u mojoj nutrini i krik krvi kruži nad grotlom ponora leđa mi okreni i za me ne brini možda ću i moći bez sunca i mora al bez tebe neću niti jednog časa jer osjetih vatru tvoje vrele puti i srnu tvog struka i pticu tvog glasa pa ipak ti kažem: ne muči me! šuti! i ne sanjaj more ni cvrčke ni mene pusti cvijet ljuveni neka posve svene |
- 15:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
05.10.2010., utorak
IZAZVAN SJENAMA (sonetni vijenac)
|
MAGISTRALE Anki a ti zvijezdo moja prestat ćeš mi sjati ne htjedneš li sa mnom sve do groba biti kad zastaju ptice kad im se ne jati isto vjetri mogu s njima psinu zbiti cilj je moga puta samo kamen grubi i nikoga nigdje da poraz ublaži bar da trak tvog sjaja sjajnošću je rubi lakše bi mi bilo u dolini laži ali zašto sam te tako lijepu snio žuči puna čašo do dna ispijena ej, čime te nisam sve tad zamijenio vjerujući da je duša opijena i med i žuč bje mi! što još reći na to? ćutim u venama: rastače se zlato |
- 02:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
03.10.2010., nedjelja
ROB DALEKE ZVIJEZDE
|
Anki zlato tvoga glasa prosule su ptice azurom okitiv tamni dio mene a kada se prenem svenut će latice na nedužnu cvijetu, cvast će uspomene kojih mlačno sunce dušu moju grije u dolini gdje se izbe plača grade ne vraća se ništa što je bilo prije i noć je lopuža jer mi perle krade kakve li utjehe od brodovlja čežnje opasanih rđom sred mrke pučine ludost je zvat hridi da postanu nježne a djetinjstva luke - carstva mjesečine cilj je moje kobi: slijediti zov jeke (i u ropstvu biti zvijezde mi daleke) |
- 00:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
01.10.2010., petak
NA DOMAKU MUKA*
|
Ivi Raku I zbog svoga srodstva sa ludilom ptica bivam sve jači mada zemlji bliži no kako rasti? kako se u žiži duha pretočit u slavlje krtica kad rasap prijeti na domaku muka i kad me neman na pučini vreba stog srce bacam u pandže jastreba tonuć u pustoš bez boje bez zvuka moje su bitke tek sanjale krunu kumiri mrtvi u pepelu trunu samo još urlam da me strava mine u noć zagledan ne znam gdje ću stići al nekud ipak moram vječno ići silazim s pjesmom u prostore tmine ___________________________________________________ * – Zamišljen pod ovim naslovom,"Na domaku muka", još u vrijeme naših studentskih godina – davnih šezdesetih minulog stoljeća, kada su napisane magistrale i prva dva soneta, ovaj sonetni vijenac nikada više nije nastavljen, iako sam i sebi i prijatelju (Ivi Raku) toliko puta obećao da ću ga, ipak, kad-tad dovršiti.. .Ali, evo, nisam, jer sam se plašio da više neću uzmoći doseći onaj započeti žar pjevanja ... II silazim s pjesmom u prostore tmine satiru nalik u pejzažu tuge gdje strasno tražih čaroliju duge i put njenu meku ljiljan mjesečine al sva su stabla kao narikače u crnu ruhu pognuta u plaču jer moć je dana samo vjetru klaču što i leptire u lišću rastače a zemlja dahće pod teretom rana noć mučki kolje krhko grlo dana vranci su žedni sišli u nizine i žeđaju trave dok u meni zvijer mahnita divlja htjela bi piti jer ognjem se javljam nad grotlom dubine III (MAGISTRALE) zbog svoga srodstva sa ludilom ptica silazim s pjesmom u prostore tmine ognjem se javljam nad grotlom dubine sluteći sunce u korijenju klica utapam ruke u konačnost strasti sav u bezumlju izvan ropstva uma hajdučki hrlim u prostranstvo šuma i ne bojim se da ću dublje pasti jer nosim bunu svjetlost u ranama trujem se čudom u dobrim zjenama zato sam proklet tijelom punim snage i slijep od bljeska munja svoje krvi ko da sam more što lako sve mrvi il sjaj zvijezda što su pale nage |
- 01:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Studeni 2014 (2) Listopad 2014 (3) Rujan 2014 (2) Svibanj 2014 (1) Studeni 2013 (1) Kolovoz 2013 (1) Srpanj 2013 (1) Svibanj 2013 (1) Travanj 2013 (2) Ožujak 2013 (4) Prosinac 2012 (3) Studeni 2012 (5) Listopad 2012 (3) Rujan 2012 (1) Kolovoz 2012 (4) Srpanj 2012 (1) Lipanj 2012 (2) Svibanj 2012 (1) Travanj 2012 (2) Ožujak 2012 (2) Veljača 2012 (1) Siječanj 2012 (2) Prosinac 2011 (2) Studeni 2011 (1) Listopad 2011 (1) Kolovoz 2011 (2) Srpanj 2011 (2) Lipanj 2011 (4) Svibanj 2011 (13) Travanj 2011 (14) Siječanj 2011 (25) Prosinac 2010 (11) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (19) Rujan 2010 (17) Kolovoz 2010 (27) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom. Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan. Sjaj Oriona |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||