|
Sjaj Oriona
28.09.2010., utorak
ZADARSKA OGRLICA
(sonetni vijenac)
I
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
na suncu Donata cvrčak troši strune
žuriš doseć podne kad uzavri tjeme
i kada znoj kaplje pod težinom krune
znamo tvoje hladne jeseni i zime
naš udes si živi u svakome dahu
znamo műk usana kad krv vrišti ime
grada u pepelu grada u uzdahu
evo opet vene nabrekle ko vali
nose te i ziblju u snu i na javi
za bonace tihe i bure što svali
kamenje tjeskobe u umornoj glavi
u ritmu su skladnom i stvari i ljudi
sad te ljubav naša neprestano budi
|
II
sad te ljubav naša neprestano budi
a ustaješ čedan s pitomošću buke
u prostranstvu leta ptica strasno žudi
vrhove jablana na obzorju muke
Krševana svetog u čudesnoj priči
što vjekove njiše u okrilju puka
i utjehom što se svemogućom diči
da znamenje spasa znade tvoja luka
tä tako si nalik na još svježe rane
na licu ti vidim utisnute bore
ali možda zdravlje već ujutro grane
u susret ti hrli razdragano more
noseć lađu zlatnu i njezino breme
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
|
III
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
na ledine straha u korijenje mraka
gdje su trpjet znale duše tvoje nijeme
nad zgarištem smrću okužena zraka
posustali nismo u odlučnom hodu
mada smo morali preko oštre žice
goloruki ići ka sretnom ishodu
među rajska stabla među Božje ptice
i s tobom smo Grade daleko već stigli
Vekenegin plamsaj molitve u tami
grijao nas vjerom otkad su se digli
anđeli hrabreć nas niste više sami
u svjetlu što pljušti (blaženi svi trudi!)
na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi
|
IV
na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi
mjesto crna jada bijel će leptir pasti
ali će mu krila kad zora zarudi
rumen-bojom dana iz cvijeta izrasti
a glas što ti pade u utrobu mora
s ukrasom ratnog il nedužnog broda
jekom će se vinut nad vrhove gora
sve do svjetla krvi u biću tvog roda
i više ti neće utvare plamena
piti usne žedne jesti meso gladno
nit će zubi jeze grlo tvog kamena
na nož dočekati bezumno i hladno
čut je vapaj križa kog ispusti Čika
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
|
V
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
iz kraja pošasti i sablasti sjena
nemilih osama i stravičnih slika
jasno sluteć da će doletjet iz pjena
pobješnjelih vala neke vrele ptice
a čiji će lepet i raskoš arija
u suzvučju s vjetrom raspršiti tmice
suncem Te Deuma i Ave Maria
jer zrcalost čela i duše bez mana
zlotvor ne potamni ni prijetnjom edikta
da se nađu ključi zdanja Kolomana
al ne zgriješe sestre starca Benedikta
pa visoko hitaš međ kliktava jata
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
|
VI
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
na obzorju grimiz pretačeš u ruže
laste dvorce grade od suza i blata
nad smaragdnom sikom galebovi kruže
biserje se moru sad više ne vraća
i ruka ti zlatna kaležom od srebra
gorčinu ne nudi jer za bol je kraća
ne pucaju kosti ne krvare rebra
na besmrtnom pijesku u bjelini inja
koraci ti lome prepreke ka moru
kao sunce blista Šimunova škrinja
jednako u suton jednako u zoru
stog presretan toneš u snove bez krika
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
|
VII
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
još se u snu jave jezdeće feluke*
s bičevima vjetra i strašna urlika
krijumčari kad su opsjedali luke
i još teška mora u sanjivu plavet
ponekad ubaci mukli lavež pasa
iz jazbine mračne gdjeno vreba avet
premda ptice zbore obećanjem spasa
al pravedan snivaš i takav se budiš
ispod svoga neba s golubom na dlanu
teret noći bacaš kristal jutra žudiš
što ozari zjene kada ushit planu
na licu ti dana ljepotom ornata
jer bedemi tvoji ne znaju za vrata
______________________________________
Feluka (filjuga); od arap. fulk, fulkan brodić - trgovački
jedrenjak s dva jarbola i s dva latinska jedra na dugim lantinama.
rasprostranjen u 17, 18. i 19. st.u Srcdozemlju, pa tako i u Jadranu.
|
VIII
jer bedemi tvoji ne znaju za vrata
nakon što su tobom protutnjale vojne
luciferski podle poput zlih pirata
ostavivši pustoš i grobove brojne
iznikli iz nesna novi ključi zrače
svu toplinu srca što smrznute grije
kad se jutra bude i večeri mrače
kad slobodom zoveš kao nikad prije
i kad živjet želiš pod kulama bdjenja
iza mrkle noći u svjetlosti zbilje
odanošću prožet i radošću htijenja
da i dalek putnik sanja ti okrilje
Zoranića slavnog blistava umijeća
te si stoga prepun ne zgažena cvijeća
|
IX
te si stoga prepun ne zgažena cvijeća
u blagdane svjetla sred vedrine lica
i s nadama žarkim u osvit proljeća
kad se sunce smije nabreklošću klica
nad pučinom srebra sad se mjesec bijeli
okrutno ne igra sa sjenama vrana
što su mučki često u tvoj život cijeli
unosile otrov prekomorskih strana
ulice i Forum snagom vreve gore
iz kamena niču pleteri i biljke
unoseći melem u sve tvoje pore
da što brže smogneš zaliječit ožiljke
jer ne želiš kasnit dok je noga hroma
i ne želiš čuti bat koraka troma
|
X
i ne želiš čuti bat koraka troma
samo čudo može uskrsnut Feniksa
a prigušen jecaj sa zgarišta doma
ne sagradi grada na obali Stiksa
gromovima patnje ne možeš do budnje
skamenjena daha na usnama smrti
raskoš cilja bljesne i na pragu žudnje
treba uvijek dalje jer ražanj se vrti
mada vatre nisu darežljive dimom
al svejedno šutnja novi grcaj sluti
dozivlje nas more osekom i plimom
ne pitajuć jesmo l spokojni il ljuti
spi Slovinka vila pokraj zgaslih svijeća
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
|
XI
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
lijepe će ti ptice sletjeti na njedra
da ti složnim pjevom rasterete pleća
a lađe će dignut visoko sva jedra
u plovidbi žustroj na bespuću snova
tamo gdje se alge na srebrnu tragu
sa zvijezdama sreću i gdje žig vjekova
ne ostavi mrlje na sunčevu pragu
uzavrele usne bljedoću ne ljube
jer nemoćni gmižu a smioni kroče
posustaju oni koji oštre zube
na Stošiji svjetla i sjene se roče
pa se kriliš nakon košmara i loma
ne plašeć se više ni munje ni groma
|
XII
ne plašeć se više ni munje ni groma
eto ognjem goriš neugasle strasti
nesavitljiv bivaš poput sjajna kroma
i takav sad možeš nesmetano rasti
s varnicama smijeha što ti život zlate
do modrina krošnji maslina na jugu
i do zeba što se u zjenama jate
razdragane djece dok ti grle dúgu
iza teška dažda iza gorka plača
ne mrze se stvari i ne slijeću vrane
ne haraju dušom ni pelin ni drača
Stomorica gviri svjedočeći rane
gle ni bič se smrtni ne ruga nad Jobom
da će drski silnik posegnut za tobom
|
XIII
da će drski silnik posegnut za tobom
i plava ti jutra premazat u tamno
crnom tintom pakla pritajenom zlobom
ta bilo bi zbilja preko uma sramno
i pomislit samo uza sve što jesi
i što smjelim srcem namjeravaš biti
dobro su ti znani toliki udesi
Rim Bizant i Mleci i svi ini zbiti
u hordama vučjim što režahu na te
al pobjede eho kod Oštroga rata
bijes Dandolov i mir s Ludovikom svrate
u sadašnjost tvoju otvorenih vrata
porukama vjere nad svakim ti grobom
svoj gospodar bit ćeš a nikada robom
|
XIV
svoj gospodar bit ćeš a nikada robom
baš pod ovim nebom baš na ovom moru
gdje te čvrste niti vežu sa utrobom
domovine hrabrih što gaziše goru
vrletnu i lednu i što snagom hridi
dušmanu ne daše da ti dušu skrši
makar još i danas teška rana bridi
no i golem val se ubrzo rasprši
i doplovi lađa do konačna cilja
s istrgnutim cvijetom iz njedara majke
donoseć ti Zadre blagoslov obilja
u radost istine i ljepotu bajke
o davno ti ruke u zagrljaj streme
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
|
MAGISTRALE
sad ti srce ptica otkucava vrijeme
sad te ljubav naša neprestano budi
a sunce prosiplje svoje jedro sjeme
na tlo ti hrvatsko i na tvoje grudi
i sad evo rasteš do bijelih zvonika
sav obasjan sjajem i srebra i zlata
dišuć dušom gordom svog ponosnog lika
jer bedemi tvoji ne znaju za vrata
te si stoga prepun ne zgažena cvijeća
i ne želiš čuti bat koraka troma
dok se ova mladost tvoga praha sjeća
ne plašeć se više ni munje ni groma
da će drski silnik posegnut za tobom
svoj gospodar bit ćeš a nikada robom
|
16.09.2010., četvrtak
OŽILJCI
I
zakašnjele ptice zatekoše nas
u sjeni zelenih maslin
gdje nam je otpalo lišće
bilo prostrlo ležaj za počinak
jer bili smo tako sami
i tako umorni od hodanja
a dug dug je bio naš put
sav obrastao u trnje
no mi smo svejedno išli
tiho i puni opreza
da nas ne zaskoče izgladnjeli vukovi
što žeđahu našu krv
i vrebahu naša izmorena tjelesa
sjekire bijasmo zakopali duboko
u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji
u kojoj su nikla i rasla svijetla stabla
do plavih bespuća
stigosmo čisti i neokaljani
potamnjelim kostima predaka
tada smo još vjerovali u plod jedrog sjemenja
kojeg su raznosile i prosipale ptice
na sve četiri strane dok smo koračajući
u pravcima naših miljokaza
slutili blizinu čudesnoga mora
II
stupovi korintski sazdani od stakla
ocrtavahu naše hramove lažne cezarske
kopljanici i kopljonoše
u oklopima i sa štitovima od papira
sretahu nas na križopućima
dok je daleki odsjaj zviježđa
uzalud probadao zjene mrtve ptice
jedino smo sebe pokušavali izdići na uzvišice
na kojima zaslijepljeni suncem
nismo namjeravali pamtiti
jer smo pomišljali da je most
između nas premostiv
i da nismo izvan moći dobrih kerubina
ali je pobješnjeli šum mora drukčije zborio
pošto bijasmo krhka i otužna
trupla nakon brodoloma
i sada smo zasigurno znali
da nam ne mogu pomoći
ni dobri kralj Eduard
ni njegova preblaga kraljica
ostasmo tako osamljeni i napušteni
na paučinastu tlu
bez mosta
III
zatim je naša plovidba
promijenila smjer
jer su se nabujali valovi
stali propinjati do samog grla
silazeći do dna utrobe
okrutnošću Lucifera
koji je pogasio voštanice
u predjelima tvoga i moga sna
ipak smo se pitali
odakle sada krenuti
i kako izvan svoje biti
tek sluteći putanju
prerasti u jedro u pticu
i još smo se pitali
kako s tolikim gromadama kamenja
dočekati osuđena Sizifa
onda smo konačno spoznali
da smo se ulovili u paučinu
razapetu na vrhu jauka
IV
nismo se uspjeli snaći
iako smo znali da se mora ići s mržnjom
spram raskošnoj odori pritajenih farizeja
koji nas nastojahu zavarati
ispraznim i nemogućim obećanjima
more nas je kao naplavinu hitnulo na žalo
a krvoločne ribe prestadoše nas obilaziti
u strahu
zaboravismo cvijeće u vazi na stolu
i eno sada trune u ugaslim zjenama
to cvijeće to zviježđe
koje nisi nazirao
i koje nisi ni pokušao doseći u meni
sumnjičavi stari Diogen
izgubio se u labirintu traženja
s utrnutom svjetiljkom
izgubio se iznenada
kada se tome nije nitko nadao
i danas je još proklet traženjem
samoga sebe
V
to ponajbolje zna More
kojemu smo tepali
i kojemu smo neumorno mahali s Mosta
s našega Mosta
no nije nas htjelo čuti
i kad smo raskriljenih ruku
pokušavali oponašati galebove
a u hladnim mrklinama
sa zgrčenim prstima duboko u pijesku
uzalud smo srcem tražili
spasonosne svjetionike
tko bi za boga znao koliko je trajala
ta naša agonija u pijesku
što je šumeć u pakao dozrijevala
jer bijah tada pijan od Mora
i od straha pred njegovom neumitnošću
ali mi smo ga svejedno vapili
pitajući se kamo
o kamo nakon Mora
VI
najprije se činilo
da je bljedoliki kraljević
tvrdo usnuo na toplim njedrima
šuštava maslinova lišća
dok su jutra svojim ozračjem
milovala njegov tužni lik
a rumena predvečerja skidala mu
masku s lica
govorilo se da ga u suton spopada ludilo
i da tada silazi natrulim stepeništem
s kule svojih slavnih predaka
zaogrnut pohabanim crnim plaštem
žureći se u Dolinu ćupova
no nije silazio s vrancima
koji žeđahu prostranstva
u to sušno doba godine
samo je vjerovao u svoju žeđ
i pri tom je za čudo zaboravljao
na živi duh svoga oca i na osvetu
to su bili svijetli trenuci
jedini svijetli trenuci
u prostorima njegova mutna uma
VII
u to sam vrijeme dozivao More
tu svoju glasnu ljubav
moleći ga da me razapne na valu
i nastojao sam u to vrijeme
proniknuti u njegovu dušu
pitajući se uvijek iznova
gdje su te moje krivice
koje mi pripisuješ svjesno
a tisuću puta te preklinjah
da ne otkopavamo zakopane sjekire
u nekoj tamo davnoj i teškoj zemlji
i da ih ne podižemo toliko visoko
kako ne bismo zaklali
procvali cvrkut u maslinama
i kako ne bismo izredali ožiljke
na licu im nebeske modrine
|
01.09.2010., srijeda
VJEČNOST LJUBAVI
Karmeli
otkad si rođena sva blistaš
i sunce se prepuno stida
pogurilo pred tvojim čestitim licem
toliko opravdanja prebiva
u korijenju tvojih uzvišenih
i nesagledivo visokih stabala
s krcatim krošnjama
božanskog pjeva ptica
i sve ti je poznato
u krajobrazu moga malog života
kao moru njegov put
do obala zelenih tamarisa
neumorna si kada se dokazuješ
pravednošću ljubavi
iako u tvoje cvijeće znaju svratiti
i razjarene zvijeri
koje ne štede toplo srce drevnih gradova
u predjelima našega sna
podno plavih bregova
gdje smo se pupkovinom vezali
kao bršljanom zidovi
prolaze evo vjekovi
ali sjaj tvog carstva
ne blijedi nikada
|
|
|
< |
rujan, 2010 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
|
Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (4)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (3)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (4)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (4)
Svibanj 2011 (13)
Travanj 2011 (14)
Siječanj 2011 (25)
Prosinac 2010 (11)
Studeni 2010 (9)
Listopad 2010 (19)
Rujan 2010 (17)
Kolovoz 2010 (27)
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Opis bloga
U ovom blogu, kojega nazvah "Sjaj Oriona", želja mi je, prije svega, prezentirati svoje pjesme koje sam već ranije napisao ili ću ih u tijeku trajanja ovog mi bloga, napisati. Prevladavat će ipak moji davnašnji, sadašnji i budući soneti. Uz njih, ponekad ću posegnuti i za kakvom svojom poetskom prozom.
Dakako, zamolio bih sve one koji su pjesnički nastrojeni, da uzmu učešća na stranicama ovog mi bloga. Svaki je dobronamjerni suputnik itekako poželjan, jer bez njih, više ili manje darovitih, napor bi ovaj moj bio gotovo uzaludan.
Sjaj Oriona
|
|